

Hollywood jako voli biografske filmove, takozvane biopics – gledanost je sigurna već u startu, sa svim obožavaocima koji žele da „otpakuju“ život poznate ličnosti, a uz to, upravo ovaj žanr doneo nam je neke od najboljih performansa u poslednjih nekoliko godina (prisetimo se Ramija Maleka u filmu Bohemian Rhapsody ili Austina Butlera koji je zbog uloge Elvisa apsolutno promenio govor). Moram priznati da sam među zagovaračima biopicsa, jer uživam u gledanju te visoko dramatizovane verzije života velikih muzičara, glumaca i drugih poznatih ličnosti – mnogo je interesantnije nego samo čitati činjenice o njima online. Svakako, kako bi se postigla ta dramatičnost, jasno je da biopics vrlo često zaobilaze istinu, preuveličavaju neke momente i ubrzavaju radnju. Ne krivim ih, ipak moraju duže od dva sata držati pažnju mnogobrojne publike.
Već neko vreme, film o Bobu Dylanu, A Complete Unknown, prikazuje se u bioskopima. Film je dobio čak osam nominacija za Oscara, a publika je podeljena – dok su neki apsolutno oduševljeni performansima glumaca, drugi smatraju da film nije uspeo da pogodi pravu notu. Bilo kako bilo, jedno je nesporno: A Complete Unknown je spektakl, a kao takav zasigurno uključuje momente koji se baš i nisu desili. Uvek sam poprilično skeptična kada je reč o biografskim filmovima o još uvek živim ljudima, jer ne znam koliko toga će ostati nedorečeno i koliko će se režiseri i pisci truditi da udovolje osobi na kojoj baziraju glavni lik. Kada je u pitanju A Great Unknown, film zaista pokušava ostati onoliko realističan koliko je to moguće, ali tu i tamo, ako ste veliki obožavalac Boba Dylana, možda ćete uočiti i poneki izmišljeni momenat. Štaviše, sam Bob Dylan zahtevao je da se jedna u potpunosti izmišljena anegdota nađe u filmu – niko nije otkrio o kojoj sceni je reč, ali mislim da je i Dylan zaslužio poneku maštariju u filmu u njemu
Pa, šta se zapravo desilo, a gde su si kreatori dali malo kreativnog oduška?
Ekstremno brzi uspon Boba Dylana

Courtesy of Searchlight Pictures
Kako je prikazano u filmu?
Film je naišao na dosta kritika zbog toga što uspon Boba Dylana prikazuje prebrzo i preskače neke od ključnih likova. Čim dođe u New York, Bob Dylan upoznaje Davea Van Ronka, a vrlo brzo nakon toga odlazi u New Jersey gde upoznaje Woodyja Guthrieja i Peta Seegera, neke od ključnih likova u njegovom životu, ali i filmu. Odmah nakon njegovog nastupa u Gerde’s Folk Cityu, o njemu je napisan članak koji ga naziva novim važnim licem, a istog tog dana Dylan odlazi u Columbia Records gde počinje da snima svoj debitantski album.
Šta se zapravo desilo?
Kako možemo i da pretpostavimo, svet nije tako jednostavan čak ni za talente poput Boba Dylana. Pre svega, film preskače brojne druge bitne likove iz perioda u Greenwich Villageu – njegovog tadašnjeg muzičkog rivala Phila Ochsa, Toma Paxtona i Dylanovog prvog menadžera Terrija Thala, između ostalog. Takođe, izvori bliski Dylanu tvrde da je njegov odnos sa Daveom Van Ronkom bio mnogo prisniji nego što je prikazan u filmu. Uz to, nisu svi njegovi nastupi bili toliko uspešni kao u filmu. Zaista, Dylan jeste otišao u Columbia Records na dan kada je objavljen članak o njemu, ali samo kako bi svirao harmoniku na pesmi Carolyn Hester. Tek dva meseca kasnije počeo je da snima svoj debitantski album.
Policijska zviždaljka u pesmi Highway 61 Revisited

Courtesy of Searchlight Pictures
Kako je prikazano u filmu?
Na putu na snimanje, Dylan prolazi pored uličnog prodavca, gde uočava policijsku zviždaljku. Dok je kupuje, prodavac, zaintrigiran zanimljivom kupovinom ga pita: „Imate li decu?,“ na šta Bob Dylan odgovara: „Da, hiljade njih“.
Šta se zapravo desilo?
Bob Dylan uopšte nije bio taj koji je doneo zviždaljku koja se čuje na početku komada Highway 61 Revisited. Toni Glover je u beleškama za Live 1966 zapisao da je zviždaljka pripadala Samu Layu, bubnjaru na tadašnjim sessionima. Međutim, orguljaš Al Kooper tvrdi da je zviždaljka bila njegova. Donosio ju je na sessione kako bi šaljivo glumio policiju. Na snimanju pesme navodno ju je dao Bobu Dylanu i rekao mu: „Izvoli, sviraj ovo umesto harmonike“.
Dylanova prva devojka, Sylvie Russo

Courtesy of Searchlight Pictures
Kako je prikazano u filmu?
Bob Dylan upoznaje Sylvie Russo i par počinje da raspravlja o umetnosti, politici i aktivizmu. Zatim odlaze u bioskop i gledaju film Now, Voyager. Krajem filma, Dylan i Russo rekreiraju klasičnu romantičnu scenu sa dve cigarete. U toku filma Bob Dylan nalazi se na rascepu između Sylvie i Joan Baez, dva lika suprotstavljena jedan protiv drugog, kako bi prikazali njegova dva u potpunosti drugačija pogleda na svet. Iako ga karakteristike oba privlače, Bob Dylan se ne odlučuje ni za jednu od njih.
Šta se zapravo desilo?
Sylvie Russo zapravo je Bobova devojka Suze Rotolo, a njeno ime je jedino promenjeno u celom filmu, po muzičarovoj želji. Ovim je hteo da, bar donekle, sačuva njen identitet. Scena u bioskopu je fiktivna, kao i veliki deo njenog lika. Međutim, Suze jeste inspirisala aktivističku stranu Boba Dylana i uticala je na njegovo stvaranje politički obojene muzike. Vodila ga je na studentske akcije, skupove i slične događaje, u kojima je sama učestvovala i pre nego što ga je upoznala. Takođe, njena umetnost i ilustracije inspirisale su crteže Boba Dylana. Suze Rotolo je devojka koja se našla na ikoničnoj slici za album The Freewheelin’ Bob Dylan.

The Freewheelin’ Bob Dylan album
Takođe, Bob Dylan nije dovezao Suze na koncert u Newportu 1965. godine, kako je prikazano u filmu. Do tog trenutka je njihov odnos već bio završen, kao i njegov odnos sa Joan Baez. Tako da je scena u kojoj Sylvie uplakano posmatra hemiju između Joan i Boba na koncertu u potpunosti izmišljena zbog dramatičnog efekta. Štaviše, film u potpunosti zaboravlja da pomene devojku koja je zapravo igrala ključnu ulogu u ovom trenutnku Dylanovog života – Saru Lownds, kasnije Saru Dylan, koju je upoznao 1964. godine. Neposredno nakon događaja u filmu, Bob i Sara su u stvarnom životu osnovali porodicu.
Prijateljstvo i podrška Johnnyja Casha

Courtesy of Searchlight Pictures
Kako je prikazano u filmu?
Johnny Cash je muzičar kom je režiser James Mangold svakako veoma privržen, s obzirom na to da je 2005. godine režirao biopic o njemu, Walk the Line. U filmu, on i Dylan su poprilično bliski prijatelji koji redovno razmenjuju pisma, a Cash je velika podrška u razvoju njegove karijere. Njihov odnos krunisan je scenom na parkingu uoči Dylanovog performansa na Newport Folk Festivalu. Vidno iznerviran, on izlazi na svež vazduh, gde sreće pripitog Johnnyja Casha, koji ga savetuje da ne sluša druge kada je u pitanju njegova muzika.
Šta se zapravo desilo?
Bob Dylan i Johnny Cash jesu bili prijatelji. Štaviše, deo sa njihovim razmenjivanjem pisama ne samo da nije preuveličan, već su svi citati zapravo preuzeti iz njih. Bila je reč o uzajamnom poštovanju i obožavanju, a neka od njihovih pisama čak su i izložena u Bob Dylan Centru u Tulsi. Takođe, Johnny Cash zaista jeste podržavao odluku Boba Dylana da ne snima samo pesme za proteste, a čak je magazinu Broadside uputio pismo sa rečima „Nemojte ga sputavati dok ga ne čujete“. Međutim, Cash nije bio na koncertu u Newportu (iako je tamo godinu pre održao poznat koncert), tako da je cela scena na parkingu fiktivna, a razgovor je ono što režiser na osnovu pisama pretpostavlja da bi Johnny rekao. Takođe, poznavaoci Casha pretpostavljaju da nikada nije bio tako divlji u Newportu i uništavao automobile kao u filmu.
Anegdota u showu Peta Seegera

Courtesy of Searchlight Pictures
Kako je prikazano u filmu?
Bob Dylan se spontatno pojavljuje na televizijskom showu o folk muzici, u toj epizodi u kojoj Pete Seeger razgovara sa blues pevačom Jessejem Moffetteom. Muzičari se šale i zabavljaju, a Bob Dylan zatim izvodi svoju pesmu.
Šta se zapravo desilo?
Pete je zaista vodio show pod imenom Rainbow Quest, ali Bob Dylan se nikada nije pojavio u njemu, kao ni pevač Jesse Moffette, koji zapravo ni ne postoji.
Obožavaoci koji vrište Judas! na Dylanovom koncertu

Courtesy of Searchlight Pictures
Kako je prikazano u filmu?
Na koncertu u Newportu 1965., Bob Dylan se odlučuje da prestane da kreira folk muziku i prvi put ne svira akustičnu, već se odlučuje za električnu gitaru. Seeger pokušava da ga zaustavi i razmatra da preseče kablove sekirom. Publika je nezadovoljna i neko vrišti „Judas!“. Sa scene Dylan na to odgovara: „I don’t believe you… you’re a liar,“ i nalaže bendu da svira glasnije. Tada po prvi put slušamo Like a Rolling Stone.
Šta se zapravo desilo?
Situacija sa Peteom Seegerom i sekirom je urbana legenda, koja je poslužila kao odličan dramatični efekat u filmu. Na koncertu je bilo oko 17.000 ljudi, tako da je nemoguće zapravo znati realnu reakciju publike. Novinari su tada zapisali neke negativne vriske, ali čuli su se i uzvici ljudi koji su želeli da se muzičar vrati na scenu. Svakako, na sceni je zbog elektrike bilo tako glasno da su mikrofoni bili isključeni, tako da nije bilo moguće da Dylan čuje bilo šta iz publike, pa ni „Judas!“ usklike. Međutim, legendarna „Judas!“ scena se jeste dogodila, ali godinu dana kasnije, u Manchesteru. Bez obzira na to, svakako je bila odgovarajući dodatak ovoj uzbudljivoj sceni.