

Hollywood obožava biografske filmove, takozvane biopice — gledanost je gotovo zajamčena od samog početka zahvaljujući svim obožavateljima koji žele “raspakirati” život poznate osobe. Osim toga, upravo nam je taj žanr donio neke od najboljih izvedbi posljednjih godina (prisjetimo se Ramija Maleka u Bohemian Rhapsodyju ili Austina Butlera, koji je zbog uloge Elvisa potpuno promijenio govor). Moram priznati da sam među zagovornicima biopica jer uživam gledati visoko dramatizirane verzije života velikih glazbenika, glumaca i drugih slavnih ličnosti — mnogo je zanimljivije nego samo čitati činjenice o njima na internetu. Naravno, kako bi se postigla potrebna dramatika, biopici često zaobilaze istinu, preuveličavaju određene trenutke i ubrzavaju radnju. Ne zamjeram im, ipak moraju više od dva sata zadržati pozornost mnogobrojne publike.
Već neko vrijeme film o Bobu Dylanu, A Complete Unknown, prikazuje se u kinima. Film je osvojio čak osam nominacija za Oscara, a publika je podijeljena – dok su neki apsolutno oduševljeni izvedbama glumaca, drugi smatraju da film nije uspio pogoditi pravu notu. Bilo kako bilo, jedno je neosporno: A Complete Unknown pravi je spektakl, a kao takav neizbježno uključuje trenutke koji se nisu doista dogodili. Uvijek sam poprilično skeptična kada je riječ o biografskim filmovima o još uvijek živim ljudima jer nikad ne znam koliko toga će ostati prešućeno i koliko će se redatelji i scenaristi truditi udovoljiti osobi na kojoj baziraju glavni lik. Kada je riječ o A Complete Unknown, film doista pokušava ostati što je moguće realističniji, ali tu i tamo, ako ste veliki obožavatelj Boba Dylana, možda ćete primijetiti i pokoji izmišljeni trenutak. Štoviše, sam Bob Dylan inzistirao je da se u film uključi jedna potpuno izmišljena anegdota – nitko nije otkrio o kojoj je sceni riječ, ali mislim da je i Dylan zaslužio barem jednu filmsku maštariju.
Pa, što se zapravo dogodilo i gdje su si kreatori dali malo kreativne slobode?
Ekstremno brzi uspon Boba Dylana

Courtesy of Searchlight Pictures
Kako je prikazano u filmu?
Film je naišao na brojne kritike jer se uspon Boba Dylana prikazuje prebrzo i preskaču se neke od ključnih osoba. Čim stigne u New York, Bob Dylan upoznaje Davea Van Ronka, a vrlo brzo nakon toga odlazi u New Jersey gdje susreće Woodyja Guthrieja i Peta Seegera, ključne osobe u njegovu životu, ali i u filmu. Odmah nakon nastupa u Gerde’s Folk Cityju, o njemu je napisan članak koji ga proglašava novim važnim licem, a istoga dana Dylan odlazi u Columbia Records gdje započinje snimanje svog debitantskog albuma.
Šta se zapravo dogodilo?
Kao što možemo pretpostaviti, svijet nije tako jednostavan čak ni za talente poput Boba Dylana. Prije svega, film preskače brojne ključne likove iz razdoblja u Greenwich Villageu – njegovog tadašnjeg glazbenog rivala Phila Ochsa, Toma Paxtona i Dylanovog prvog menadžera Terrija Thala, između ostalih. Također, izvori bliski Dylanu tvrde da je njegov odnos s Daveom Van Ronkom bio mnogo prisniji nego što je prikazano u filmu. Osim toga, nisu svi njegovi nastupi bili toliko uspješni kao u filmu. Istina, Dylan je otišao u Columbia Records na dan kada je o njemu objavljen članak, ali samo kako bi svirao harmoniku na pjesmi Carolyn Hester. Tek dva mjeseca kasnije počeo je snimati svoj debitantski album.
Policijska zviždaljka u pjesmi Highway 61 Revisited

Courtesy of Searchlight Pictures
Kako je prikazano u filmu?
Na putu prema snimanju, Dylan prolazi pokraj uličnog prodavača, gdje ugleda policijsku zviždaljku. Dok je kupuje, prodavač, zaintrigiran neobičnom kupnjom, upita ga: “Imate li djecu?” Na što Bob Dylan odgovara: “Da, na tisuće.”
Šta se zapravo dogodilo?
Bob Dylan uopće nije bio taj koji je donio zviždaljku koja se čuje na početku pjesme Highway 61 Revisited. Tony Glover je u bilješkama za Live 1966 zapisao da je zviždaljka pripadala Samu Layu, bubnjaru na tadašnjim sessionima. Međutim, orguljaš Al Kooper tvrdi da je zviždaljka bila njegova. Donosio ju je na sessione kako bi šaljivo glumio policajca. Na snimanju pjesme navodno ju je dao Bobu Dylanu i rekao mu: “Izvoli, sviraj ovo umjesto harmonike.”
Dylanova prva djevojka, Sylvie Russo

Courtesy of Searchlight Pictures
Kako je prikazano u filmu?
Bob Dylan upoznaje Sylvie Russo i par počinje raspravljati o umjetnosti, politici i aktivizmu. Zatim odlaze u kino i gledaju film Now, Voyager. Pred kraj filma Dylan i Russo rekreiraju klasičnu romantičnu scenu s dvije cigarete. Tijekom filma Bob Dylan nalazi se na prekretnici između Sylvie i Joan Baez, dvaju suprotstavljenih likova, čime se simbolično prikazuju njegova dva potpuno različita pogleda na svijet. Iako ga privlače karakteristike obje, Bob Dylan se ne odlučuje ni za jednu.
Šta se zapravo dogodilo?
Sylvie Russo zapravo je Bobova djevojka Suze Rotolo, a njezino je ime jedino promijenjeno u cijelom filmu, jer je tako želio glazbenik. Time je želio barem donekle sačuvati njezin identitet. Scena u kinu je fiktivna, kao i velik dio njezina lika. Međutim, Suze je doista inspirirala aktivističku stranu Boba Dylana i utjecala na njegovo stvaranje politički obojene glazbe. Vodila ga je na studentske akcije, skupove i slične događaje, u kojima je i sama sudjelovala prije nego što ga je upoznala. Također, njezina umjetnost i ilustracije inspirirale su Dylanove crteže. Suze Rotolo je djevojka koja se pojavljuje na ikoničnoj naslovnici albuma The Freewheelin’ Bob Dylan.

The Freewheelin’ Bob Dylan album
Također, Bob Dylan nije doveo Suze na koncert u Newportu 1965. godine, kako je prikazano u filmu. Do tog trenutka njihov je odnos već bio završen, kao i njegov odnos s Joan Baez. Tako da je scena u kojoj Sylvie uplakano promatra kemiju između Joan i Boba na koncertu potpuno izmišljena zbog dramatičnog efekta. Štoviše, film potpuno zaboravlja spomenuti djevojku koja je zapravo igrala ključnu ulogu u tom trenutku Dylanova života – Saru Lownds, kasnije Saru Dylan, koju je upoznao 1964. godine. Neposredno nakon događaja u filmu, Bob i Sara su u stvarnom životu osnovali obitelj.
Prijateljstvo i podrška Johnnyja Casha

Courtesy of Searchlight Pictures
Kako je prikazano u filmu?
Johnny Cash je glazbenik kojem je redatelj James Mangold očito vrlo privržen, s obzirom na to da je 2005. godine režirao biografski film o njemu, Walk the Line. U filmu su on i Dylan prilično bliski prijatelji koji redovito razmjenjuju pisma, a Cash mu pruža veliku podršku u razvoju karijere. Njihov odnos kulminira scenom na parkiralištu uoči Dylanovog nastupa na Newport Folk Festivalu. Vidno iznerviran, Dylan izlazi na svjež zrak, gdje susreće pripitog Johnnyja Casha, koji ga savjetuje da ne sluša druge kada je riječ o njegovoj glazbi.
Šta se zapravo dogodilo?
Bob Dylan i Johnny Cash doista su bili prijatelji. Štoviše, dijelovi o njihovoj razmjeni pisama nisu nimalo preuveličani – svi citati zapravo su preuzeti iz tih pisama. Radilo se o međusobnom poštovanju i divljenju, a neka od njihovih pisama čak su izložena u Bob Dylan Centru u Tulsi. Također, Johnny Cash doista je podržavao Dylanovu odluku da ne snima isključivo protestne pjesme, pa je čak poslao pismo magazinu Broadside poručivši: “Nemojte ga ograničavati dok ga ne čujete.” Ipak, Cash nije bio na koncertu u Newportu (iako je tamo godinu ranije održao poznat koncert), pa je scena na parkiralištu izmišljena, a razgovor temeljen na pretpostavkama redatelja o tome što bi Cash mogao reći. Poznavatelji Casha također pretpostavljaju da nikada nije bio toliko divlji u Newportu niti uništavao automobile, kao što je prikazano u filmu.
Anegdota u showu Peta Seegera

Courtesy of Searchlight Pictures
Kako je prikazano u filmu?
Bob Dylan spontano se pojavljuje u televizijskoj emisiji o folk glazbi, u epizodi u kojoj Pete Seeger razgovara s blues pjevačem Jessejem Moffetteom. Glazbenici se šale i zabavljaju, a Bob Dylan potom izvodi svoju pjesmu.
Šta se zapravo dogodilo?
Pete je doista vodio emisiju pod nazivom Rainbow Quest, ali Bob Dylan se nikada nije pojavio u njoj, kao ni pjevač Jesse Moffette, koji zapravo niti ne postoji.
Obožavtelji koji vrište Judas! na Dylanovom koncertu

Courtesy of Searchlight Pictures
Kako je prikazano u filmu?
Na koncertu u Newportu 1965. Bob Dylan odlučuje prestati stvarati folk glazbu i prvi put ne svira akustičnu gitaru, već se okreće električnoj. Seeger ga pokušava zaustaviti i razmišlja o tome da presiječe kablove sjekirom. Publika je nezadovoljna, a netko iz gomile povikne “Juda!” Dylan na to sa scene odgovara: “I don’t believe you… you’re a liar”, te nalaže bendu da svira glasnije. Tada prvi put slušamo Like a Rolling Stone.
Šta se zapravo dogodilo?
Situacija s Peteom Seegerom i sjekirom urbana je legenda koja je poslužila kao sjajan dramatični efekt u filmu. Na koncertu je bilo oko 17.000 ljudi, pa je nemoguće stvarno znati kako je publika reagirala. Novinari su tada zabilježili neke negativne povike, no čuli su se i uzvici ljudi koji su željeli da se glazbenik vrati na pozornicu. U svakom slučaju, zbog glasne električne opreme na pozornici mikrofoni su bili isključeni, pa Dylan nije mogao čuti ništa iz publike, uključujući ni povike “Judas!”. Ipak, legendarna scena s povikom “Judas!” doista se dogodila, ali godinu dana kasnije u Manchesteru. Bez obzira na to, bila je prikladan dodatak ovoj uzbudljivoj sceni.