TOXIC: knjiga nakon koje ćete osjetiti vrtoglavicu, ali i navalu inspiracije

Dramaturginja i spisateljica Eva Mahkovic nakon što je već nekoliko puta uzburkala slovensku i regionalnu književnu scenu svojim radovima, knjigama, ostaje vjerna svom karakterističnom, hibridnom i slobodnom načinu izražavanja. Njezin jezik nosi veliku dozu divlje energije, osjećaj ushita i – vrtoglavice.

TOXIC

Kako je autorica sama kazala, njezina knjiga TOXIC je autofikcija, dnevnik, kalendar, blještavilo, tama, ružičasto, krv, puno istine, puno laži, ja, stvarne i izmišljene emocije, fantazije, tjeskoba, snovi i ubojstva. Knjiga se sastoji od prologa i osam dijelova, od kojih svaki pojedinačno, ali i povezano, zajedno prikazuje izvedbu Eve Mahkovic, koja stalno i iznova ponavlja da čovjek može biti toliko različitih stvari u isto vrijeme da se ne može niti pobrojati. Pojedinačni dijelovi knjige donose razne prikaze da bi kulminirali u dijelu koje se zove Vrtoglavica, a koje nas, kako mu i samo ima kaže, kao centrifugalna sila uvlači u samo središte stvari.

TOXIC sam započela kao roman, a završila ga kao žanrovsku hibridnu autofikciju, meni najdraži način pisanja koji je za mene prije svega suočavanje sa samom sobom. Knjiga se bavi osobnom poviješću, uz mitologiju, pop kulturu, vrijeme, traume, odnose koji su me stvorili. Formalno, u svakom novom pokušaju pisanja pokušavam pronaći novu optimalnu formu izražavanja, pa se poglavlja dosta razlikuju jedna od drugih. Iako je svaka autofikcija fikcija, trudim se biti što iskrenija: davno sam naučila da mi je vrlo teško, ali ujedno i jedino etičko stajalište, da mi izraz donese bilo kakvo iskupljenje. – izjavila je autorica. Ona ne poznaje tabue, njezino intimno iskustvo je javno i naše, njezino pisanje je sirovo, mjestimice bolno i iako se na momente nalazimo u pomalo šokantnim rečenicama, ne možemo i ne želimo ih prestati čitati jer se i u njima prepoznajemo. Stil i ritam me na momente podsjetio na neki čudnovati hibrid Sharp Objects i Gilmore Girls. Sve milenijalke će se odmah pronaći u knjizi, kriza milenijalske  generacije kristalno je jasno predočena u knjizi. Sama autorica je to sjajno sažela u rečenici: Vse punce naj bi hotele biti Pika (Nogavička, op. a.) ali Kat (Stratford, op. a.), ampak potem smo vse postale Anica (ali Bianca) s prestrašenim pogledom, ves čas v strahu, da bomo kaj zajebale. (Sve su cure htjele biti Pipi (Duga Čarapa, op. a.) ili Kat (Stratford, op. a.), ali onda smo sve postale Anica (ili Bianca) uplašenog pogleda, cijelo vrijeme u strahu da nešto ne zeznem.)

Eva Mahkovic u knjizi piše o odnosu prema svome tijelu, o neljudskim idealima ljepote kasnih devedesetih, o svojim prijateljima koji su joj obilježili život, o smrti jednog prijatelja, slomljenom srcu, kultnim serijama, ljubavi, comfort food i guilty pleasure hrani, prolaznosti i patnji, Taylor Swift. Kada sam je pitala zašto je napisala TOXIC odgovorila mi je: Kao i uvijek kada pišem, uz TOXIC sam se pokušala što iskrenije suočiti sa sobom, upoznati sebe: prepoznati motive koji su me učinili osobom kakva sam danas, zapisati svoje strahove, želje, ljubavi, fascinacije, boli, a također i nasumično moždano smeće. Pisanje je za mene terapeutski čin, a TOXIC je odraz verzije mene u stvarnom vremenu.

Njezina unutarnja stanja i intima bit će mnogima toliko poznata, no ona ih je skalpelskom preciznošću prikazuje tako da od nje i njih niti ne možemo pobjeći, koliko god nam neugodno bilo ili se sami prepoznavali u njezinim rečenicama. Knjiga za svaku milenijalku, no i za one starije, i one mlađe.

Photo: Beletrina