Sa svojom karizmom i impresivnim glumačkim sposobnostima, glumac Milan Marić je osvojio srca publike kako na domaćoj, regionalnoj, tako i na međunarodnoj sceni. Njegove uloge u filmovima poput Dovlatov i Toma donijeli su mu brojne nagrade i priznanja, dok je njegova posvećenost umjetnosti i autentičnost ono što ga izdvaja u svetu filma. Ulovili smo ga za brzi razgovor oko onoga što se najrjeđe glumca pita; kako stvara lik i što i tko mu sve pomaže oko toga.
Ovako, na prvu, da kažem riječ nos što biste odmah pomislili?
Muku. Sve to skupa je bila muka. Iz prostog razloga prvo, stavljanje protetike traje. I, zapravo, svaki dan, mjesecima započinješ s time što ti se stavlja nešto na lice i to sve oko očiju, oko usta. I bilo je ljeto. I vrućina. I onda prosto i to ljepilo koje se nanosi, ono popušta pod temperaturom preko 40 i tijelu nije ugodno, znoji se.
I tako da je s tim bilo onako, poprilično izazovno raditi. Ali u okolnostima u kojima smo radili, a to ljudi malo, na žalost, priča, bilo je izazovno. Dosta ljudi nekako se zalijepi za taj nos kao za nešto problematično kao u filmu. I ja kažem, OK, to je da je moglo bolje, moglo je sigurno bolje, OK, ali moglo je i gore, isto tako. S druge strane, ljudi zaboravljaju da je to bila 2020. godina i početak korone. Tako da mislim da je Svjetlana (Gutić, op. a.) što god je radila, napravila odličan potez.
Uređivanje, sređivanje, make-up i kostimografija trebao bi biti i zabavan proces, što ne?
Znaš kako, ovaj proces uređivanja mi je zabavan, on ti nadograđuje lik.
I ti dosta stvari kostimom ili šminkom riješiš, kod lika koji igraš. I prosto se koristi na filmu i u kazalištu. Znači, podjednako.
I kad imaš dobro kostimografa i dobrog šminkera, oni znaju da razmišljaju zajedno s tobom o liku, da neke stvari vrlo jasno markiraju, koje ti više ne moraš uopće da pojašnjavaš glumačkim sredstvima, a da bude jasno da je to taj čovjek. Na primjer: sve je na čovjeku ispeglano na crtu. Tebi je to jasno kad vidiš takvog čovjeka, tebi je jasno o prilike, o kakvom tipu se radi. Da je pedantan, da mu je stalo, da je precizan, da je sav u linijama. Znači, ti daješ, šalješ kostimom i maskom nekoliko poruka. Kao i obratno.
Imate li neki baš omiljeni komad koji privatno nosite, a voljeli biste koristiti u kostimografiji, kreiranju nekog dramskog lika?
Imao sam i koristio sam. Imao sam jedan mantil i koristio sam ga. U kazalištu, doduše.
Na koji način ste izgradili lik? Je li taj mantil odražavao Vaš karakter u tom liku ili ste stvorili nešto posve novo?
Bio je kožni mantil koji je idealno složio sve, i s cijelom pričom, s karakterom lika. Idealno ga je nadogradio.
Što je najdrastičnije što ste učinili za ulogu? A što biste, a do sada niste?
Ugojio sam se trideset kila. To je bilo najdrastičnije. Imao sam ekstremno mršave faze i s tijelom sam radio svašta. Razne transformacije. U Hollywoodu imaju vremena posvetiti se tjelesnim transformacijama, mi, ovdje ne, jer na primjer, nemamo godinu dana priprema za film. No ja volim raditi takve stvari, pomažu u stvaranju lika, u osjećaju.
Da morate zamisliti scenu s kojom završava najnapetiji špijunski film, kako bi ona izgledala, što biste učinili, kako biste izgledali?
Odijelo. BOSS odijelo, raskopčana košulja, jurnjava. Je li jurnjava u nekom, nekom metrou ili su vozovi? Možda ipak neka zgrada, krov, da puca pogled na cijeli grad. Nešto napeto se dešava dolje.
Photo: Luka Bošković i Stefan Stojanov
U editorijalu Milan nosi BOSS FW 24/25.
