Logo
Please select your language

Profiles

In Conversation with:
Teya Dora i Konstrakta

Vogue Adria

April 17, 2024

Teodora Pavlovska, poznata kao Teya Dora, razgovarala je sa Anom Đurić Konstraktom o očekivanjima, autentičnosti, i prednostima i manama lokalne muzičke scene.

Konstrakta: Moram odmah da priznam da mi je bilo veoma teško da ispunim ovaj zadatak, ali ima raznih pitanja koja bih volela da ti postavim. Kad sam predstavljala Srbiju na Evroviziji, svaki dan sam slušala: „Je l’ uživaš, sad moraš da uživaš, ovo ti je prilika sad i nikad više.” Pa, evo, i ja tebe da pitam, uživaš li? Ja tada nisam baš u potpunosti bila svesna toga šta se dešava.

Teya Dora: Nisam baš razmišljala o tome. Zapravo, niko me nije to ni pitao. Uglavnom me pitaju da li je teško. I nije, svakog dana imam neku obavezu, što mi čak i prija. Dugo nisam imala raspored, dugo sam bila samo u studiju koji je kod kuće, tako da mi sad godi da imam obaveze, ali i slobodno vreme. 

Konstrakta: I meni je to baš prijalo, jer je bilo posle korone. A i generalno mi prija da postoji određena rešetka u toku dana i da ti neko drugi organizuje vreme. Kad ja sebe sama organizujem, zna da nastane haos. Jesi li ti osoba koja planira stvari?

Teya Dora: I da, i ne. Kroz život sam dosta planirala, i smatrala da je smak sveta ako se nešto ne desi po planu. Međutim, vremenom naučiš da se nikad ništa ne desi kako planiraš i ja sam naučila da prestanem sa tim. Sad samo radim, uživam i živim, i puštam da se stvari dese. Doći će one tamo gde treba da budu. 

Konstrakta: Čestitam ti. Planiranje je tekovina ovog našeg vremena, i odlazi u ekstrem, tako da jako podržavam kad čovek može ponekad malo da pusti da ga okolnosti vode. 

Teya Dora: Da, moraš. Ne mislim da su stvari „zapisane” ili „sudbina”, ali mislim da treba kroz njih ići opušteno. Ja imam jasnu ideju, ne idem baš svuda gde me voda nosi, ali idem opuštenije. Na svakom putu se događaju i prepreke, ali primetila sam da što je više prepreka, to je bolji završetak. 

Konstrakta: Istina, i ja sam to shvatila u jednom trenutku. Prepreke su vrlo kreativne. Čak i greške. Greška je sama po sebi kreativna, a kad naiđeš na prepreku, moraš da smisliš neko kreativno rešenje da je zaobiđeš, i to često bude bolje nego tamo gde si prvobitno krenuo. Nekako zavoliš prepreke u životu. 

Teya Dora: Upravo tako. Zamisli da je sve savršeno, šta bismo onda radili? Sve ti je kako treba, šta god to značilo, i šta onda s tim? 

Konstrakta: Postoji pritisak da sve bude bezbolno i lagano, što je potpuno nemoguće, i skroz smo zaboravili da može da bude lepo i kad je teško. 

Teya Dora: To je malo i tematika tvoje pesme, zar ne?

Konstrakta: Da, mislim da sve više dolazimo do tih stvari i uspeh je da prepoznaš kada je dovoljno. To „dovoljno” se potpuno izgubilo iz jezika. Sve mora da bude više nego dovoljno. No, pošto sad mi izlaze razne vesti, negde sam naišla na to da se tvoja mama bavi vlaškom kulturom. Jesi li upoznata malo sa vlaškom muzikom, kulturom i jezikom?

Teya Dora: Ja sam rođena u Boru, mama je rođena u Boru, tata isto. Mama je prvo progovorila vlaški pa tek onda srpski, i ceo život se bavila novinarstvom, ali joj se vlaška kultura stalno vrtela po glavi. Napisala je „Čuda vlaške magije”. To su knjige sa terena, gde je ona intervjuisala žene, pričala sa njima, one su joj prenosile i neke recepte i priče. Išla sam i ja svuda sa njom, i sećam se da smo išle kod žene koja predviđa budućnost i rekla da ću da odem preko okeana, da ću se baviti muzikom. Zapravo se i jeste dosta ostvarilo, što je baš zanimljivo. A bilo je i nekih malih rituala, mama bi mi stavljala čičak i med iza vrata kad imam ispit sutradan. To me je jako nerviralo, ali mislim da ako veruješ u nešto, daš mu dovoljno značaja, može da pomogne. Kada je u pitanju vlaška muzika, sa njom nisam puno upoznata. Ali, moram da priznam da, otkad sam počela da se bavim muzikom, uvek iz mene izađe etno momenat. I „Ramonda” je pop pesma, ali ima elemente etno muzike. 

Konstrakta: Da, to se prepoznaje. Zato me i zanima koliko su ti na svesnom nivou bitni etno uplivi. 

Teya Dora: Ne znam, ja pustim kako „izađe”, pa se onda vraćam nazad da dorađujem. Neke pesme pustim tako kako „izađu”, ne bavim se dodatno matematikom muzike, ali nekad se bavim. 

Konstrakta: To je zanimljivo i u tome te baš podržavam, jer to kad „pustiš” jeste direktno komuniciranje sa nesvesnim, a nesvesno nepogrešivo daje šta treba. Kad proračunato praviš pesmu, uvek se oseti neka napetost. 

Teya Dora: Slažem se skroz. To daje nešto što je „jedinstveno”, koliko je to moguće danas. Ja baš volim da se prepozna stil kod artista. Ja stvaram i pesme za druge, i iako nisu moj stil, ja uživam u tome da pravim nešto sasvim drugačije, pesmu za klub koju će ljudi da slušaju i osete se dobro i samopouzdano, a opet da se oseti da sam to ja. Ja to ne čujem toliko, ali ljudi prepoznaju, i baš mi je drago da može da se oseti nešto „moje” i u potpuno drugom žanru. Volim to da vidim i kod drugih. Ne mislim da neko treba da se drži samo jednog stila, ali je dobro da se prepozna stil artista.

 

Konstrakta: Naravno, ali kad izađeš sa nečim i publika te prepozna, uvek ima ta kvaka da taj rad postane referenca, pa se traži „to nešto” i u sledećem. Mogu to da razumem iz perspektive publike, ali svakog artista to u suštini i ne zanima. Svako ima svoj razvoj, ja ne znam da li ću sutra da odem u neki sedamnaesti žanr, što i volim, da svaka pesma pronađe žanr koji joj najviše odgovara da bi se izrazila tema. Ne možeš da robuješ žanru 2024. godine. Kad smo već kod različitosti, u vezi sa tvojim školovanjem i radom u inostranstvu, jesi li primetila neku razliku u pristupu radu tamo i ovde? 

Teya Dora: Što se tiče poslovnih stvari, mnogo je drugačije. Kada te neko zove da radiš, postoji jasan plan, proces, što je kod nas više „e, svrati do studija”, „hajde poslušaj ovo”. Takođe, kada su u pitanju autorska prava, u Americi aranžeri, tekstopisci relativno fino žive od autorskih prava ako pesma prođe dobro, toliko je sistem dobar. Što se tiče međuljudskih odnosa, ne znam jer generalno biram da radim sa ljudima koji mi prijaju, i ovde, ali i tamo. 

Konstrakta: A da li si uspela da zaključiš šta ovde konkretno nedostaje? Мuzička industrija i biznis se tek u poslednje vreme ovde malo uređuju. Meni se čini da nedostaje menadžera, skauta, ni pravno nije regulisano. Šta je tvoje mišljenje?

Teya Dora: Nedostaje kontinuitet artista. Ljudi izbacuju pesme samo da bi se nešto desilo, iz straha da ih ljudi ne zaborave. Postoji i problem što medije ne zanima kad neko priča o muzici. Više ih zanima kad se desi neki skandal, ako toga nema, za njih kao da ne postoje ljudi koji stvaraju. Kao da ne možeš da održavaš karijeru ako nema skandala. Ja volim da pričam o muzici, šta volim, na čemu radim, a novinare zanimaju tračevi koji im donose klikove. 

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Vogue Adria (@vogue.adria)

Konstrakta: Jeste, a ta vrsta prisutnosti u medijima tebi ne donosi ništa. Ne donosi ti posao, koncerte, potpuno prazna stvar. 

Teya Dora: Da, a na komercijalnoj sceni ovde ljudi misle da stalno moraju da budu u medijima i da se priča o njima, na bilo koji način, da bi ostali relevantni. I to je baš loše. Znam da to nikome suštinski ne prija. Druga stvar, nedostaje da ljudi probaju nešto novo. Mnogo ljudi sa kojima ja radim je spremno da proba, i iako se ja trudim da im napravim nešto što će biti hit, jer ti to donosi posle nastupe i sve ostalo, volim i da to bude nešto zanimljivo, nešto novo. Ima ljudi sa kojima mogu tako da radim, ali je mnogo više onih koji zaziru od drugačijeg, jer se plaše da neće uspeti. 

Konstrakta: Postoji strah od nepoznatog u zabavi, što mi je nepojmljivo, budući da je upravo to najzabavnije. Ne znam koliko pratiš scenu u regionu, ali da li doživljavaš da smo mi jedna scena. Srbija, Crna Gora, Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hercegovina, da li sve doživljavaš kao svoj prostor? 

Teya Dora: Da, muzički smo definitivno jedna scena, i ima sjajnih izvođača, a mislim i da ljudi vole da dođu ovde da rade, čini mi se da im je Beograd važan. Možda zato što se komercijalna muzika ovde više sluša, pa takve stvari brže postanu hit.

Konstrakta: Pošto ti sad pišeš i komponuješ, radiš i za druge i za sebe, i izvođačica si, gde sebe najviše vidiš? Sve to može da se radi zajedno, ali gde ti sebe najviše vidiš u budućnosti? Koji je smer u kom bi volela da nastaviš da se razvijaš?

Teya Dora: Definitivno kao artist, jer mislim da najviše mogu da doprinesem kada sama izvodim svoje pesme. Kada stvorim pesmu koja malo „izlazi iz kalupa”, ona spontano izađe iz mene, i mislim da je najprirodnije da je ja izvodim. Nekada svakako radim i muziku da bude slušljiva, znam šta prolazi, a šta ne.

Konstrakta: Jesi li primetila koliko je teže napraviti nešto u kalupu, nego nešto što je tvoje autentično? Meni je „kalup” pakleno teško da napravim.

Teya Dora: Meni ne, ja sam navikla. Gledam uvek prvo muzički, da mi se melodija dopadne. Ja jako volim refren, i dinamiku u pesmi, da pesma raste, pa može i da opadne, ali da se menja. Brže uradim pesme za druge nego za sebe. Napravim skicu za sat vremena, ali detaljisanje koje posle dolazi, aranžmani, to traje strašno dugo. 

Konstrakta: Da, od demoa pa dok ne izbaciš pesmu to je da poludiš, a neko bi rekao – „a samo ste ga malo ušminkali”. Nije tako, potrebno je mnogo posla da sve dođe na pravo mesto, tamo gde treba da bude. Dakle, da zaključimo, vidiš sebe kao artista?

Teya Dora: Da, da ne moram da udovoljavam tuđim željama. Evo recimo, i „Džanum” i „Ramondu” da ponudim nekome, teško da bi hteli ljudi. Nije to toliko komercijalno, samo dolazi iz mene i onda ja to i treba da radim. A kada radiš za druge, uvek daješ deo sebe, pokušavajući da predstaviš njih, i brineš da li će se pesma nekome dopasti, koliko će puta da je vraća. Mnogo mi je lakše da radim za sebe, a i to istinski želim.

Konstrakta: Da se vratimo na Evroviziju? Jesi li je pratila i pre ili ti nije bilo puno važna?

Teya Dora: Jesam kao mala. Evrovizija mi je bila lepo porodično ili društveno okupljanje. Sećam se uzbuđenja i histerije kada je nastupao Željko Joksimović, a onda i Marija Šerifović. To je baš bila velika stvar, i sada je velika stvar. 

Konstrakta: Ja se Marije posebno sećam. Mislim da sam tad bila trudna, a moj muž je celu noć slušao sve verzije „Molitve”. Marija je objavila pesmu na više jezika, i on je to vrteo celu noć, odlepila sam. U kontekstu okupljanja i jednovečernje zabave, i ja sam gledala, ali nisam nikad unapred pratila pa iščekivala, to nisam do pre dve godine praktikovala. 

Teya Dora: Ni ja, dok nisi ti nastupala, a pre toga sam i bila u Americi, tamo Evrovizija nije gledana, logično. A i sad mi je nekako zabavnije, čini mi se da su sada pesme drugačije. Mislim da se u poslednjih pet godina, recimo, nešto promenilo i da pesme zapravo ostanu slušane i posle Evrovizije. Nedavno sam otkrila neku pesmu na TikToku i oduševila se, pa se ispostavilo da je to Duncan Laurence i pesma „Arcade”, sa kojom je pobedio. To je jedna potpuno radijska pesma koju može da izbaci i Ed Sheeran, i Charlie Puth, emotivna i dobro sklopljena, a recimo nisam to očekivala od evrovizijske pesme. 

Konstrakta: Istina, plasman je jedna stvar i, ako pobediš, to donosi mnogo koristi, ali nevezano za plasman, neke pesme se probiju i postanu hitovi. One godine kad sam ja nastupala, bila je Jermenka sa pesmom „Snap” za kojom su svi poludeli. Nekako se organski desi da se neka pesma postane viralna i hit. A Charlie Puth, je l’ istina da ste vi išli zajedno u školu na Berkliju? 

Teya Dora: Da, znamo se, imali smo neki čas zajedno, išli smo na žurke zajedno, on je često pravio žurke, pravi studentski život. Boston je baš grad koledža i ima puno stranaca, pogotovo to važi za Berkli.

Konstrakta: Da li imaš ambicije da se probiješ na svetsku, odnosno evropsku scenu, koliko misliš da je tu uopšte moguće ući? 

Teya Dora: Ja sam zato otprilike i otišla u Ameriku, zbog muzike koja se tamo radi, velikog prostora slobode. Ali eto, zanimljivo je što sam bila tamo i radila, ali kad sam došla nazad, tek ovde se desila eksplozija sa pesmom „Džanum”, ogroman broj ljudi ju je čuo, zbog TikToka prvenstveno. To mi je baš zanimljivo i neverovatno je što se desilo baš ovde. 

Konstrakta: To je moje pitanje. Ti si se ipak vratila, ali koliko bi radila na tome da opet ideš preko? Ili bi pre ostala ovde i pustila stvari da se dese, ili ne dese?

Teya Dora: Radila bih ono što mogu, bez prevelikog forsiranja, pod tim mislim na ono ludačko planiranje. Što se tiče muzike, meni je potrebno da bude nešto specifično, ne želim da ulazim u neka takmičenja sa evropskim zvezdama, jer me to sad uopšte ne zanima. Zanimljivo mi je da probam da prevedem neke svoje pesme na neki drugi jezik, ali samo ako je smisleno. „Ramonda” ne ide da se prevede na engleski, možda na španski. Zanimljivo je to sa prevodima. Naši tekstovi su mnogo dublji, imamo specifične izraze i metafore, kada prevedeš neke pesme na engleski izuzetno je čudno. Kod nas su malo komplikovaniji tekstovi, i obično su o patnji u ljubavi, to ljudi kod nas vole. 

Konstrakta: Da, vole katarzu kroz pesmu i sevdah. Za dobar prevod je stvarno neophodno da neko veoma dobro poznaje duh jezika i da se ne prevodi bukvalno. To je posebno umeće. Da li imaš neku frku da će popularnost da se ugasi, od života koji sledi? 

Teya Dora: Imam verovatno kao i svako. Trudim se da nemam. Prođu meni neke sumnje, umem da preterano razmišljam, ali vremenom postajem sve laganija. 

Konstrakta: To je odraz zrelosti. A što se tiče preteranog razmišljanja, ja ne mislim da je to loše, promišljati. Imaš faze kad je neophodno da neke misli i fraze sebi prevedeš. Možda i treba razmišljati dok ti ne dosadi, doći će sve to na svoje mesto i ne treba izbegavati. Danas bismo da se oslobodimo svake neprijatnosti, pa je imenujemo, kao i to ‘overthinkovanje’, i označavamo kao nešto što se obavezno mora eliminisati.

Teya Dora: Samo moraš da razumeš sebe, a to nije lako, previše je stvari oko nas.

Konstrakta: Zato ja stalno propagiram isključivanje, stvarno je neophodna neka vrsta posta od nadražaja da bi se stvari složile. Ja mislim da mi ni fiziološki ne možemo da procesuiramo sve što se dešava. Kad smo već krenuli o tome „kako vidiš sebe”, da li sebe nekada zamišljaš u penziji?

Teya Dora: Meni je san da u kasnijem periodu života živim malo dalje od grada. Što se tiče posla, mislim da ne bih mogla da napustim muziku i trenutno imam osećaj da ću se uvek baviti time.

Konstrakta: Da li ti se nekad desilo da si se premišljala, da si želela da se baviš nečim drugim?

Teya Dora: Nikada. Da se ne bavim muzikom, ja ne znam čime bih se bavila. Ali mi se, doduše, jeste desilo da sam pomislila da ja uopšte ne znam da pevam (smeh). Desilo mi se sad sa ovom matricom. Pre probe sam probala kod kuće sa in-ear slušalicama. Pevam, snimim se, pustim, katastrofa, pola tona iznad.

Konstrakta: To je potpuno posebna stvar sa in-ear slušalicama. Uopšte nemaš kontrolu, užasno je frustrirajuće. Zato treba da imaš drugi miks za ono što čuješ ti, a jedan za ono što se čuje napolju. Nego, reci mi koliko si instinktivna, koliko pratiš taj jezik? 

Teya Dora: Ja mislim da ono prvo što ti prođe kroz glavu uglavnom bude tačno, samo da se plašimo da to prihvatimo. Naročito ako ne želimo da to bude tako. Dešava mi se da bude tačno ono što pomislim, ali da sputavam sebe da ne donosim brze odluke. Mislim, međutim, da imam dobru intuiciju i da ću probati malo više da je koristim.  

Fotografije: MARKO SUVIĆ
Kreativno vodstvo: FILIP KOLUDROVIĆ
Moda: MINA CVETINOVIĆ
Šminka: SASHA DIMELO
Kosa: NIKOLA RAKIĆ
Asistentica stilistice: ANĐELA ŠEVO

VOGUE RECOMMENDS