Selma Selman: Alhemija na delu

Selma Selman je u svojoj mahali odavno sinonim za uspjeh, sada njena postignuća postaju sve vidljivija i na svjetskoj sceni. Selma i ja smo se prvi put upoznali u Berlinu a priliku da se zbližilimo pronašli tokom dvogodišnje rezidencije na Rijks akademiji u Amsterdamu, kada smo, kao jedni od rijetkih umjetnika iz Bosne i Hercegovine u višestoljetnom postojanju ovog umjetničkog programa, igrom slučaja bili smješteni studio do studija. Slučajna blizina presrastla je u blisko prijateljstvo.

Ovom prilikom sam razgovarao sa Selmom putujući upravo iz Amsterdama prema Berlinu, povodom njene izložbe her0 u Martin Gropius Bau. Trčali smo prema vozu da ne zakasnimo. Voz je kasnio, a mi smo već započeli priču o njenom radu i suradnjama, o slobodi, Mercedesima i naravno, o Omeru.

Selma me je u mnogo navrata podsjetila na činjenicu da se zlato nalazi u svima nama, ali i dokazala da neke ideje vrijede više od zlata.

Miloš: Baš mi je drago da možemo ovaj razgovor obaviti ovako u vozu, u pokretu. Između dva lokaliteta, koja su oboma značajna. Amsterdam kao mjesto gde smo se upoznali i zbližili kroz Rijks akademiju, i Berlin moje prebivalište proteklih 10 godina u kojem trenutno imaš izložbu u Gropius Bau. Možeš li objasniti i ispričati šta je izloženo od radova i možda šta ti je bio cilj sa ovom izložbom, u odnosu na internacionalnu publiku.

Selma: I meni je isto vrlo drago da smo napokon u prilici da radimo profesionalni intervju. Prvo bih htjela da kažem da je danas jedan specifičan dan. Danas je mojoj mami rođendan, ona puni 57 godina tako da mi je ovaj trenutak vrlo emocionalan. Sa druge strane život između Amsterdama i Berlina je vrlo uzbudljiv, a isto tako vrlo naporno, stalno smo gore dole, stalno vozovi kasne. Ali sa druge strane ovo je putovanje na završetak moje izložbe koja evo traje sad već treći mjesec i za koju mislim da je bila jedna od mojih najuspješnijih izložbi.

Miloš : Zašto?

Selma: Način na koji sam radila je bio vrlo jednostavan i intuitivan. Kada sam dobila poziv za izložbu ja sam već bila u Berlinu. Istovremeno sam imala otvaranje u Hamburger Bahnhof-u i onda me kontaktirala kustoskinja Zippora Elders i rekla kako bi voljela da uradimo cjelokupnu prezentaciju mojih radova. Zajedno smo krenule u akciju počevši od jedne prostorije i završivši na 1000 kvadrata prostora. Način na koji radim sa kustosima, za koje znam da mi vjeruju i da će mi dati potpunu slobodu, je taj da svaka izložba bude jedna vrsta eksperimenta. Mislim da je Zippora vjerovala meni i da sam ja vjerovala njoj i zbog toga  smo uradile, rekla bih, jednu ozbiljnu, veliku izložbu.

Miloš : Po pitanju čega je ova izložba bila eksperimentalna ili posebna?

Selma : Sama činjenica da sam dobila poziv da izlažem u instituciji koja je od međunarodnog značaja, a i prostor je sam po sebi vrlo specifičan, je bilo mnogo uzbudljivo. Ovo je bio prvi put da sam toliko minimalizirala izložbu, gdje doslovno imaš jedan rad u prostoriji od 200 kvadrata. Da dođem do tog nivoa meni su trebale godine rada, jer za mlade umetnike je uvek narativ “daj što više radova“, ali došla sam u fazu gdje sam shvatila “manje je više “. Kroz proces redukcije došle smo na ideju da se stvori čitava koncepcija izložbe oko performansa Motherboards, u kojem rastavljamo matične ploče iz kompjutera, i koji je bio glavna tačka izložbe. Sam naziv izložbe “her0 (zero)” preispituje, šta se dešava kada iz ničega stvoriš neki potencijal.

Miloš: Ova izložba obuhvata mnogo medija kojima se baviš: performans, slikarstvo, video, a biće i artist talk. Pored performansa Motherboards, jedan novi rad koji si isproducirala za ovu izložbu je Satellite Dish. Možeš li objasniti kako je nastao i koji je koncept ovog rada?

Selma: Ja bih rekla da sve što sam radila na izložbi je na neki način novo, u smislu da moji radovi dobivaju sasvim novu dimenziju kada su takovom prostoru. Satelit je 3 metra u dijametru i težak je 150 kilograma, bilo je vrlo zahtjevno pronaći objekat te vrste. Čitava procedura rada započinje pronalaskom pa onda čišćenjem, do mjere da zablista da bi se mogao unjeti u prostor, što je bilo sa jedne strane vrlo simpatično, a sa druge kritično u odnos moga rada i te institucije. Otvorilo je pitanje koliko su moji radovi “prljavi” za tu instituciju. A sa druge strane, ono što možda publika ne zna, a što je meni zanimljivo, jeste da ja osjećam takvo zadovoljstvo kad vidim svoje radove u jednom savršenom muzealnom prostoru sa ozbiljnom historijom. Svaka slika koju naslikam na sekundarnim sirovinama zapravo preispituje poziciju tih odbačenih objekata, a sa druge strane i odbačenih ljudi. Tako da moji radovi uvijek na direktan način kritikuju jednu vrstu ophođenja prema ljudima.

Miloš : Na ovaj objekat si odučila da ispišeš intrigantan tekst God make me the most famous so I can escape this place. Ne bih te nužno pitao “Where is that place?” jer mi je interesantna ambivalentnost ove rečenice u odnosu i na tebe, kao umetnice, i tvog rada. Taj lokalitet (place) ne mora da označava jedan definirani geografski položaj od kojeg želimo pobjeći. Može se odnositi, tako ja barem čitam, na naš identitet kao odraz mjesta u kojem se nalazimo i potrebe za bijegom od percepcije drugih. Pa bih te pitao zašto taj tekst?

Selma : Mislim da je rad inspirisan pop kulturom, Instagramom i socijalnim mrežama, a najviše mojim djetinjstvom i traženjem boljeg života. Satelitska antena je moj autoportret. Ovo je djelo u kojem sam možda prvi put izložila svoje emocije na način da ne razmišljam o prethodno nagomilanim strahovima, već o onima koji su trenutno prisutni i koji bi mogli biti prisutni u budućnosti. Svi mi neprestano tražimo svoje mjesto na ovom svijetu, i vjerujem da to svima pruža blagi osjećaj anksioznosti i neizvjesnosti u vezi s budućnošću. Upravo zbog svoje jednostavnosti ovaj rad postaje vrlo univerzalan.

Miloš : Stvorio bih sponu između prvog tvog rada sa kojim sam se susreo, prije nego što  smo se poznavali  “I will buy my freedom when… “. Osjećam jednu interesantnu korelaciju između ova dva rada u smislu da možda možemo uzeti baš taj rad kao odskočnicu tvog bunta, jedne izražene potrebe za transformacijom, i rušenjem predrasuda, i sada ovog koji mi se čini osvrće nekako na taj početni. Iako su vrlo različita, meni su kompatibilna ova dva rada u smislu onoga što komuniciraju, tvog profesionalnog i ličnog razvoja i puta koji si prešla između ta dva rada. Zanima me kako ti gledaš na to?

Selma : Taj video rad je meni vrlo bitan, i u to vrijeme je preispitivao moju poziciju u mahali i mene u budućnosti. Taj rad sam snimala od 2012. do 2018. Na Akademiji u Banja Luci sam došla na ideju da uradim rad u kojem ću pitati svoje roditelje koliko im moram dati para da me ne udaju. Tada sam sam imala već dovoljno godina da stvorim porodicu i onda su me stalno pitali svi u mahali  kad ću se udati. Odlučila sam da ću napraviti rad da  otkupim svoju slobodu od svojih roditelja tako što bih otplatila dio novca za koji oni misle da bi im trebao dati moj budući partner. Moj tata je tražio 5000 eura, brat 6000 maraka, moja mati je prvo rekla marku ali na kraju je tražila 1000 maraka. Znala sam da ću naredne dve godine imati jako puno izlozbi gdje ću moći da izlažem ovaj rad u formi video rada i performansa. Istovremeno sam prodavala  radove, prodavala sam i kosu, dlaku po dlaku, to mi je dobro išlo, skupila sam oko 11 000 eura i dala te pare njima od kojih su kupili Mercedesa. To je bila moja sloboda. Pitanje je da li sam  uspela da kupim sovju slobodu jer najteže je osloboditi se od patrijarhalnih struktura. Ali bar više nemam pritisak da moram da imam muža kako bih bila uspješna, i to sam im dokazala. Tada je to bio jedini način da zaradim svoju slobodu.

Miloš : Sloboda ili proces oslobađanja je jedna vrlo univerzalna, ljudska tema. Kroz tvoje bivstvovanje, identitet i položaj postaje možda još složenije pitanje. Pa bih da se kroz razgovor dodirnemo i teme oslobađanja, jer spominješ kako s jedne strane si se oslobodila određenog pritiska, a onda se stvorio neki novi. Kako se nosiš sa potrebom da rušiš granice, a da se sloboda koju pritom spoznaš ne pretvori odmah u novi teret?

Selma : Ne mogu ja to kontrolisati. Doslovno što god se desi ja to moram prihvatiti. To je jedini način da mogu ostati mentalno stabilna. Najbitnije u tome svemu je da ti prihvatiš sebe, okolinu, sredinu i situaciju u kojoj se nalaziš. Ono što smatram da je bilo ispravno u mom slučaju jeste što sam iz jedne negativnosti uspela da stvorim pozitivnost. Tako sam stvorila sebi imaginaciju, i iz te imaginacije sam stvorila jednu realnost i u kojoj živim i uživam.

Miloš: Velika većina tvojih radova sadrži neki transformativni potencijal i komuniciraju to sa publikom. Mozes li izdvojiti rad koji je imao posebno transformativni uticaj na tebe?

Selma : Ja sebe čak ne zovem performerkom već transformerkom. Svi radovi koji se tiču transformacije su nastali vrlo intuitivno zato što ja kada imam ideju, htjela ja ili ne nekako se desi da sama ta ideja poseduje neku transformacijsku energiju. Vec na Akademiji sam prestala da slikam na platnu jer ga nisam uvijek mogla priuštiti, i počela sam da slikam na otpadu. Mislim da je to taj početak transformacije u mojim radovima.

Tata bi mi odvajao dijelove metala iz svog otpada na kojima bih radila intervencije. Tada sam krenula da slikam samo na otpadu da bih došla do mogućnosti da sad znam da recikliram zlato iz otpada. Reciklaza zlata nije ideja koja je jučer nastala, proces istrazivanja je trajao pet godina. Sjećam da smo moj brat i ja vec 2018 radili eksperimente da napravimo svoje zlato. Kupili bismo plavu kiselinu i stavili električne ploče ali nismo uspjevali. I moj brat kaže “nema šanse neće niko da nam da formulu za to, to je tajna”. Meni je ta tajna ostala toliko urezana u sjecanju, i htjela sam da nađem tajnu za otkrivanja zlata. To je doslovno bio naš El Dorado, i napokon sam sada uspela da nadjem način da pravim svoje zlato.

Miloš : U razmaku od pet godina?

Selma : Da. Pre pet godina sam došla na ideju, pa smo radili eksperimente, u međuvremenu sam otišla u Amsterdam na Rijks akademiju, kad sam shvatila da imam mogućnosti da eksperimentišem na Univerziteu nauke u Amsterdamu i da mogu da radim sa pravim naučnicima, tad sam išla do kraja. Onda smo ja i savetnik sa Rijks akademije Štefan Kundera radili eksperimente i to smo radili godinu danu i svaki put bi bilo neuspesno.  Pred kraj moje rezidencije na Rijsku smo ipak nasli nacin. Taj proces je sada moja tajna i ja tebi to ne mogu reći. Činjenica da znam kako da napravim svoje zlato meni vredi više nego samo zlato.

Miloš : To je vrsta investicije za budućnost? (smijeh)

Selma : (smijeh) Ali sa druge strane ja bih htjela da podjelim ovaj projekat sa ljudima za koje znam da im je bitno da znaju način recikliranja bez toksičnih kiselina. Planiram ove godine da objavim ovaj rad uz priručnik, ali i da dobijem sertifikat za otkrivanje forme reciklaže bez toksičnih elemenata.

Miloš : Da stvoriš patent?

Selma : Da, i sad na tome radim, a kad završim svako će znati kako sam došla do te ideje. Ali samo da se vratim na to kad je naš prvi eksperiment bio uspješan, to je doslovno bilo svega 0,03 grama zlata.

Miloš : Sjećam se toga, ja sam bio tu kod vas…

Selma : Da, ti si bio pored nas u studiju. To je najlepše nešto što se desilo. Moj saradnik Štefan nije mogao doći sebi od smijeha, kaže da sam znao da se neka osoba može radovati za 0,03 grama zlata ja bih odustao od karijere (smijeh).

Miloš : Samo još jednom ukratko, koncept rada je taj…

Selma : Koncept rada je taj da u stvari iz električnog otpada, najviše iz tih matičnih ploča, se reciklira zlato. Vađenje  zlata je samo po sebi već umetnički rad, ali vadim i dovoljno kako bih mogla da napravim skulpturu.

Miloš : Meni je to jedan od kompleksnijih tvojih radova. Konceptualno je vrlo jednostavan istovremeno sadrži mnogo  slojeva, suradnji, istraživanja, predanosti. Mislim da je ovaj rad jedna enkapsulizacija tvog aktivističkog angažmana. On ima vrlo jasan aktivistički element koji se često prožima kroz tvoje radove. Da li prepoznaješ i gde vidiš aktivistički potencijal svoje umjetnosti?

Selma : Što se tiče mene i mog rada tu nema velike razlike između aktivizma i umetnosti. U stvari, kad se sagledaju moji radovi oni uvek imaju više slojeva, nigde nije naglašeno da je to recimo samo skulptura. Na primer, taj ekser koji sam napravila od zlata kojeg sam uspela da dobijem recikliranjem, ima i drugih elemenata iza sebe. Počevši od istraživanja, kao i kolaboracije sa stručnjacima do performansa sa clanovima porodice, kao i kontekst recikliranja.

Sama suština je da je Romska populacija krenula da recilklira željezo i ostale vrste otpada još prije sto godina, u svrhu preživljavanja, a sa druge i da sačuvaju planetu. Meni je to mnogo bitnije od današnjeg zapada koji je tek sad shvatio ekonomsku i ekološku suštinu recikliranja. Tako da moj rad preispituje i tu poziciju zapadnog bijelog svijeta prema manjinskom romskom stanovništvu. A potom može da se čita i kao jedan feministički rad, koji preispituje kapitalizam.

Miloš : Nastavio bih na temu suradnje i kolaboracije kroz tvoj rad. Kako se ispoljava i kako joj daješ značaj? Meni se čini da umjetnički svijet naročito zna da mistificira svoju proizvodnju, i smatram da smo kao umjetnici dužni doprinijeti toj demistifikaciji stvaranja umetničkih radova. Jer sve što stvaramo zapravo proizlazi iz jedne vrste kolaboracije.

Selma: Moja prva kolaboracija je nastala sa mojim tatom Selman Harijom, mojim bratom Selman Muhamedom i mojim komšijom Mirsadom Pučićem.  To je prvi put da smo radili zajedno.

Miloš : Koji je to rad?

Selma : Mercedes Matrix, to je rad koji je danas dobro poznat. Sjećam se kada sam 2017-e dobila poziv da izvedem performans u Rijeci u Muzeju suvremene umjetnosti. U to vrijeme sam živjela u Americi, a to je bio prvi moj povratak na Evropsku umjetničku scenu. Budući da nisam imala na umu kakav bi performans radila, nazvala sam svog tatu i pitala ga za savjet. On kaže: „Ništa, samo rastavi vešnu mašinu, to ti je 20 minuta posla.“ Ja tako i prenesem direktoru muzeja: „Slavene, meni treba vešna mašina i sjekira, a performans će trajati 20 minuta.“ Dobila sam sve što sam tražila, obukla srebrne cipele i haljinu te rastavila mašinu u roku od 17 minuta (smijeh). Nazovem tatu, a on kaže: „Svaka čast, ti si pravi babin sin.“

Miloš : Mislim da tvoja saradnja sa porodicom postaje vrlo vidljiva upravo kroz formu performansa…

Selma : Al ne samo to! Radim ja mnogo toga samo što ja to nekad ne stavljam kao dio svojih radova jer mi je vrlo bitno da ne mora sve da bude umetnički rad. Recimo, ja svake godine uradim video festival pod nazivom “Video Screening kod Selme na Ružici” i tvoj bih rad vrlo rado htjela da pokažem. U stvari uradim video screening radova od prijatelja koji mi pošalju video radove i onda to gledamo zajedno. Pozovem svu raju iz Bihaća, a to znači i Rome i one koji to nisu, kod nas bi rekli bijele i crne, spojim ih zajedno da uživamo u umjetnosti. Pored toga imamo i takmičenje za najboljeg Majkl Džeksona, imamo i nagradu, bude predobro, bude super. Takodjer imam i fondaciju koja mi je jedan jako bitan rad u mom životu, a ponekad i veliki teret.

Miloš : Fondacija “Marš u školu”?

Selma : Jeste, trenutno kroz fondaciju stipendiram pedesetoro djece, a ponekad sve sama finansiram.

Miloš : Kako je sve to počelo, kako zamišljaš razvoj svoje fondacije? Kako uspjvaš?

Selma : To je vrlo naporan rad i ozbiljna odgovornost koju sam preuzela. Najteže je kad dođeš iz te sredine kao jedinka. Ja sam jedina osoba u mahali koja ima najveću edukaciju i onda oni mene svi gledaju kao osobu koja će njima spasiti život, dok ja sebe smatram kao osobu koja će im mozda malo pomoći. Osoba koja im je role model, koja će raditi na vizibilitetu Romske populacije a isto tako na degradiranju diskriminacije, što mislim da sam i jednim dijelom postigla. Sa druge strane, problematično je kad zajednica od tebe očekuje toliko toga da ti ne dozvoljava da ti napreduješ. To se meni desilo kada sam krenula intenzivno da radim samo na aktivističkim projektima u mahali. Tada je bilo toliko rada da sam doslovno trebala da kažem “ne” i da se krenem baviti svojim radom. I tad sam donela najbolju odluku da sebi pomognem da bih mogla da pomognem drugima.

Miloš : To je jedna od velikih životnih istina, ne bih rekao mudrosti, već istina.

Selma : Ja sam bila jako mlada kad sam krenula sa fondacijom, imala sam 26 godina, i u stvari nisam sebe ni iškolovala da bih mogla da napravim fondaciju, ali jednostavno meni vrijeme nije dozvoljavalo da odustanem jer ja znam da tada nisam krenula, sva ova djeca koja su trenutno stipendisti ne bi bili tu gdje jesu.

Miloš : Tvoj aktivizam i  kreativnost obuhvata popriličan dijapazon medija, video, slikarstvo, performans ali i pisanje. S obzirom na to da nas čeka artist talk u Gropius Bau gdje ćeš čitati pisma Omeru, možda da malo pričamo i na temu pisama Omeru. Ne bih te pitao ko je Omer, već kako je nastala ideja za taj format?

Selma: To je krenulo tako što sam ponovo čitala “Derviš i smrt” od Meše Selimovića ali na engleskom jeziku što mi je baš bio merak. Čitam kako opisuje ruke žene na 200 stranica i  razmišljam: “Bože da li je moguće da nečije ruke mogu da se opišu u toliko stranica?!”. Tako se razvila ideja da  započnem pistati kroz formu pisma, pa sam stvorila Omera, osobu kojoj ću doslovno sve reći.

Selma : Nekada jeste antiheroj, moja muza, sve pozitivno i negativno ovog svijeta ali nekada je osoba koja mi treba, on je moja nostalgija. Traženje Omera je meni najljepši dio pisanja. Sa druge strane ne znam da li će Omer ikad odgovoriti na hiljade tih pisama koje sam mu pisala.

Miloš : Da li možeš zamisliti da jednog dana napišeš zadnje pismo Omeru i kako bi to izgledalo?

Selma : Sva sam se naježila. Ne znam, žao mi je da mu napišem to zadnje pismo a da ga ne vidim (smijeh).

Miloš : Kaže se da je istina je u oku promatrača. Da li postoji li razlika kako si shvaćena i viđena u balkanskom kontekstu i u drugim mjestima gdje si živjela?

Selma : Moja karijera je počela u Bosni kada sam osvojila nagradu Zvono i postala izuzetno prepoznatljiva na društvenim mrežama i televiziji. Bilo je teško jer sam shvatila važnost prisutnosti u medijima, ali istovremeno sam postala neka vrsta čudovišta. Ljude sam doslovno ostavljala s dojmom da nisam obično ljudsko biće – bila sam percipirana kao neki izdvojeni entitet. Zapravo, prvu izložbu sam imala sa samo 17 godina, a tata mi je bio menadžer. Rano sam počela prodavati svoje slike od kojih smo živjeli.Uvijek sam tražila priliku da napustim Bosnu i Balkan kako bih pokazala ljudima da imam dublji životni smisao, da zaista znam slikati i crtati te da razumijem umjetnost i živim je. Moram priznati da su mi profesori na Akademiji bili izuzetni; prvi put u životu osjetila sam svoju vrijednost, ne samo kao umjetnica, već kao ljudsko biće, žena, pa tek onda kao umjetnica – to mi je bilo presudno. Sada me svjetska publika percipira na način koji sam oduvijek željela, s ljubaznošću ali i kritički. Naravno, postoje ljudi koji ne vole moju umjetnost i smatraju da sam uspjela samo zato jer imam bogate roditelje. Možda je to zato što ljudi nisu navikli da osobe poput mene uspijevaju bez bogatih roditelja ili veza.

Miloš : Spomenula si prisutnost u medijima , a s obzirom da je ovo časopis sa prefiksom mode i da živimo u takozvanom komunikacijskom dobu sveopšte hipervizualnosti , kako shvataš svoju ulogu kroz društvene mreže? Kako koristiš modu, da li se poigravaš sa vlastitim imidžom?

Selma : Ja nikad nisam shvaćala ozbiljno ni socijalne mreže poput Instagrama, ni modu niti magazine, meni je to doslovno nekako igra imaginarnog života.  Ovom prilikom sam željela obući Rick Owensa, jer me njegov minimalistički pristup modnoj industriji i modelima izuzetno privlači. Ta jednostavnost u kombinaciji s edgy stilom doista opisuje mene. Jesam jednostavna, ali istovremeno nosim dozu edgy izraza. Što se tiče socijalnih mreža mislim da ih koristim na vrlo pametan način, nisam opsjednuta  time već ih uglavnom koristim za promociju i vidljivost sebe i svoje umjetnosti.

Miloš: Da li postoji trenutaka  kada poželiš da ne budeš vidljiva? Šta radiš u takvim trenucima?

Selma: Meni moje vrijeme, mjesto i život ne dozvoljavaju da ja budem nevidljiva, tako da sam naučila kako da iskoristim svoju vidljivosti. Želim da budem vidljiva i mislim da je bitno da ljudi znaju za moju umjetnost. Ne moraju čak ni znati ko sam, nek’ znaju samo moju umjetnost, meni je to bitnije.

Priliku da se predstavim prvi put bosanskohercegovsčkoj publici  imala sam 2021 godine sa samostalnom izložbom u Nacionalnoj galeriji u Sarajevu, koju sam radila zajedno sa kustoskinjom  Amilom Ramović. Tada sam shvatila da mi je bilo bitno da izlažem u Bosni, kako bi publika znala ne samo moj lik vec i moje djelo. Izložbu je posjetilo oko 20 000 ljudi u toku 3 meseca, to je bila najposećenija izložba u to vrijeme. Bilo je toliko različite publike i zaista mislim da moja umjetnost ima potencijal da spaja ljude.

Miloš : Na koji način nastojiš da tvoja umjetnost bude pristupačna?

Selma: Pa tako što sto moji radovi nemaju ograničenu publiku i zato što se moji radovi bave realnim životima ljudi te traže potencijal u svakom.

Miloš : Ima li razlike u tvom medijskom umjetničkom izražaju, postoji li neka hijerarhija? Da li ti je jedan medij draži, teži ili zahtjevniji od drugih?

Selma : Ja sam performerica, vrlo samouvjerena ali sam isto vrlo fragilna. Performans živim, ja znam vladati sa publikom. U Berlinu na otvaranje izložbe i na performans je došlo 2000 ljudi koji su čekali u redu kako bi vidjeli perfomans. Ova umjetnička forma iziskuje dosta prakse , ali sam performer mora imati i odredjenu energiju koju dijeli sa publikom čak i ako je to strah. Moraš znati kako vladati prostorom i kako da daš 100% sebe publici. Često nakon performansa se desi praznina za koju mi treba vremena da je ispunim.

Miloš : Možda zbog toga  što je performans u umjetničkom kontekstu jedan od najdirektnijih načina komunikacije, možda više od svih ostalih medija. A vjerujem da je umjetnost bilo koje forme proizlazi iz jedne neuništive potrebe za komunikacijom.

Selma :Ja nisam glumica, ali sebe i svoju ličnost stavljam na pozornicu da bih iskomunicirala nešto sa publikom zato što vjerujem da je to značajno . Umjetnost i jeste potreba da iskomuniciraš nešto sa ljudima.

Miloš : Postoji jedna bolna kontradikcija u svemu tome, a to je da sama profesija umjetnika zna biti i te kako osamljujuća, recimo zbog vremena provedenog u studiju. Da li ti to doživljavaš i kako se nosiš sa tim?

Selma : Mislim da mi je to najbitniji i najljepši dio mog rada, gdje sam ja u toj nekoj samoći i uživam u svakom procesu svog rada.

Miloš : Ja ne uživam uvijek u  samostalnom radu u studiju, ne godi mom načinu rada. Tako da mi ti momenti mogu biti poprilično teški pa te zato pitam. Ti znači i kad si sama nisi usamljena ? Koja ti je tajna?

Selma: Nema tajne, ja čak i ne znam šta ću raditi u tom trenutku i samo krenem slikati. Kad sam radila izložbu u Sarajevu, naslikala sam 200 slika u roku od 2 godine od kojih sam 8 mjeseci provela u Bosni. Svo to vrijeme sam slikala i to mi je bilo najljepše iskustvo. Slušam neku muziku, zapalim cigaru, popijem čašu vina, i razmišljam o tim slikama. To je vrijeme za mene, vrijeme kada se ja razvijam kao umjetnica . Recimo kad sam pripremala ovu izložbu u Gropius Bau, takodjer sam bila sama u studiju, i ta samoća mi je pomogla da napravim planove za budućnost.

Miloš : Ono što vrlo cijenim u tvom umjetnickom stvaranju je da djeluješ oslobođena pritiska velike samokritike. Umjetnici su često sami svoji najveći kritičari, što je u jednu ruku dobro ali može biti paralizirajuće. Meni se čini da ti nisi toliko opterećena time i da si slobodna u svom istraživanju i izražaju. Od koga ti je bitan feedback?

Selma : Ja često preispitujem sebe i svoj rad. Cijenim mišljenje svojih najbližih prijatelja, pitam često i svoje roditelje i komšije za savjet.

Miloš : A odnos same sa sobom?

Selma : Ono što je najbitnije, da vjeruješ u svoju umjetnost. Vjerujem svojoj intuiciji, i nisam opterećenja time da li sam uradila savršen rad, što me čini slobodnom.

Miloš : Znači da si na neki način ipak uspela da “kupiš” svoju slobodu?

Selma : Pa eto da, kupila sam svoju slobodu… Ali sa druge strane što bi rekli ja sam mlada umjetnica (smijeh). Mene toliko toga čeka u životu.

Miloš : Polako se približavamo Berlinu, konačnom cilju našeg putovanja, prema završnici tvoje izložbe u Gropius Bau, koja predstavlja značajan korak u tvojoj dosadašnjoj karijeri. Aktivno radiš na svom profesionalnom razvoju i ostvarenju ambicija. Postoji li određeni cilj koji želiš da postigneš u nekoj skorijoj ili dalekoj budućnosti?

Selma: Moj neostvareni cilj jeste taj da napokon uspjem da napravim školu u Bihaću, i nadam se da će mi vrijeme dozvoliti, i da će mi sav ovaj moj uspjeh, poznanstva i karijera pomoći u tome. Da proširim fondaciju na čitav region. Da pomognem ženama koje nisu imale priliku da se obrazuju kao što je moja mati, da napokon nauče čitati i pisati. Da napravim ogromno igralište u Bihaću za djecu i za omladinu. Tako da je cilj moje umjetnosti da promenim surovu realnost u kojoj živimo.

Photo: Lukas Korchan

Styling: Lorena Maza

Hair & Make-up: Natalia Soboleva @Liganord_agency (proizvodi La Biosthetique and ghd)

Izložba: her0, 2023, Martin Gropius Bau. Kustosica Zippora Elders uz asistenciju Monique Machicao y Priemer Ferrufino i Elisa Maria Schmitt