Foto priča: S jadranskim ribaricama u izlazak sunca

Ove je godine na Dan žena objavljena nova studija Žene u ribarstvu Mediterana i Crnog mora: uloge, izazovi i prilike, UN-ove Organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO) u suradnji s Odjelom za ribarstvo i akvakulturu FAO-a koja pokazuje da žene obavljaju oko trećinu poslova povezanih s ribarstvom. Nastavak je to svojevrsnog istraživanja WWF-a, svjetske nezavisne organizacije za zaštitu prirode, od prije koju godinu, koji je pratio ribarice duž cijelog Jadrana, od Savudrije do Komiže na otoku Visu, gdje je 1875. godine pokrenuta prva tvornica za preradu ribe na hrvatskom dijelu Jadrana, ne bi li ispričao priče o ženama na moru. Cilj ovih studija i razgovora jest učiniti ih vidljivima u industriji gdje je njihov rad prisutan duž cijelog lanca vrijednosti. „Žene su uključene u čišćenje i preradu ribe, prodaju ulova, popravak mreža te u vođenje administrativnih poslova i marketinga. Tu su i žene koje su i same ribarice te svakodnevno izlaze na more i sudjeluju u zahtjevnim fizičkim poslovima. Osim toga, sve je više žena znanstvenica u ovom području, kao i žena na vodećim funkcijama u industriji“, pokazuju podaci WWF Adria. No i dalje mnogi smatraju da je ribarstvo muški posao. 

Photo: Ivana Vareško

Prvi lijep primjer žene na moru, jest onaj Ariane Percan, iz istarskog Raklja, gdje ova 23-godišnjakinja ribu lovi od malena. “Od malih nogu sam s tatom išla na more. To mu je tada bio više hobi nego posao i ja sam samo čekala da dođe vikend i da me uzme sa sobom. I tako se rodila svojevrsna ljubav prema tom moru. Kasnije se tata počeo baviti i profesionalno ribolovom na mreže, a meni se to činilo interesantno i kad god bih mogla, išla sam s njim i pomagala mu. Tako je sve nekako krenulo i trajalo do završetka škole, a nakon toga službeno sam se opredijelila za ribaricu. I evo, sada se već 6 godina profesionalno bavim ribarstvom”, govori mi Ariana.

Photo: Ivana Vareško

Na pitanje kako izgleda jedan njezin prosječan radni dan, simpatično mi odgovara “Ujutro rano ustajemo da budemo na moru u cik zore. Podižu se mreže, vadi se riba i vraćamo se u luku, slijedi iskrcaj ribe koja ide dalje u prodaju istoga dana. Nakon toga čiste se mreže i pripremaju za večer.”

Photo: Ivana Vareško

Kaže mi i kako se ne zamara s time je li to muški posao ili nije. “Ja to radim s ljubavlju tako da koliko god bilo ponekad teško, što se tiče zime i hladnoće na moru, sve se da izdržati ako to voliš. A što se tiče fizičkog posla, postoji hidraulično vitlo i različita oprema na brodu koja sama podiže mreže, tako da nama one samo prođu kroz ruke.”

Photo: Ivana Vareško

Ariana se slaže da danas ima puno više žena u ribarstvu jer to više nije, kako mi i moje sugovornice govore, tako fizički naporan posao jer se na brodu nalazi sva potrebna oprema za obavljanje tog posla. “Možda bi nas mogli podržati s nekim dodatnim sredstvima”, razmišlja Ariana naglas  i nastavlja “jer nas u odnosu na muškarce nema toliko puno, a opet zahtjevan je posao i u većini se smatra ipak muškim poslom.”

Photo: Ivana Vareško

Još jedan lijep primjer žena u ribarstvu jest onaj Zagrepčanke Lane Raffaelli, koja je prije 17 godina preselila se u Istru. Prva postaja bio je Labin. „Nakon preseljenja u Istru, neko sam vrijeme još radila kao zubni tehničar, a onda sam upoznala svog sadašnjeg supruga, koji je ribar. I eto, već se 11 godina bavim ribarstvom. U početku nisam odmah s njim išla na more, ali, evo, u posljednjih sedam godina i to se promijenilo.“

Za Lanu je život imao vlastite planove od onih koje je ona kovala, a ljubav ju je odvela u ribarstvo, zanimanje koje nije svjesno odabrala, već mu se prepustila. Na moje pitanje je li joj to nešto prirodno ili je morala ulagati dodatan napor, odgovara: „U početku, kad sam zapravo počela provoditi puno vremena na brodu, muž je tada radio na plivarici. Lovili su srdelu, to je svim ribarima oko njega bilo neobično. Na plivaricama inače ne borave žene, nema ih tamo. Prvo sam naučila krpati mreže i već im je to bilo van svake pameti. Često bi govorili da sam pegula odnosno nesreća na brodu. Kad god bi se nešto dogodilo, razlog bi bio taj što sam ja na brodu. Naravno da to nema veze s obzirom na to da su to radni brodovi pod opterećenjem i često se događa da neke stvari otkazuju. Ali s vremenom su se svi ti ribari navikli da sam ja tu i prestali su to doživljavati. Osobno, više ne vidim neke probleme u tome svemu. Dugo sam u ribarstvu i svi su već navikli, tako da je ta percepcija žene kao pegule na brodu oslabjela. Nije bilo nekog otpora nego je naprosto bilo neobično, što mi je jasno.“

Photo: Ivana Vareško

Danas Lana i suprug Neven Lorencin žive u Medulinu, rade koću i uglavnom sami odlaze na more dok im društvo rade dva jednakopravna člana posade; psi Igi (istarski gonič inćuna) i Bo. Neven kao kapetan, ujedno i predsjednik Ceha istarskih ribara, a Lana kao član posade, pa mi objašnjava: „Ne zato što bi to bila klasična podjela u smislu kapetan je muško, a žena je za neku manju funkciju, nego ne volim voziti brod. Dosadno mi je. Nisam taj tip i radije ću slagati kašete po brodu ili raditi nešto drugo.“

Photo: Ivana Vareško

Također, govoreći o težini fizičkih poslova, Lana nastavlja: „Ljudi često imaju krivu predodžbu o tome da je rad na brodu težak fizički posao. Nema tu teških operacija. Specifično je možda što se radi u različita doba dana, nema radnog vremena, radi se noću i danju, ljeti i zimi, i često si izložen vanjskim, mokrim uvjetima. Taj detalj ljudima možda zvuči neugodan, ali nije, pogotovo ako to voliš. Što se tiče teške fizikalije, toga tu nema. Imamo strojeve koji su zaduženi za prijenos i dizanje tereta, a mi smo tu da sve skupa popratimo. Može li ponekad i biti opasno? Može, ako ne paziš. Na moru si, valja, oko tebe su sajle, konopi su pod teretom, ali to je sve od opasnosti.“

Photo: Ivana Vareško

Jutra na pučini nešto su posebno. „Svitanja i zalasci na moru predivan su doživljaj. Mi uglavnom nakon svitanja dižemo mrežu, to se kod nas zove alba, s time da postoji jutarnja i večernja. Jutarnje albe posebno su iskustvo – diže se dan, taman se sunce pojavljuje na obzoru, a vi dižete mrežu, namotavate konop i dižete ribu na brod te gledate što ste ulovili. Trenutak istine jer u ribarstvu nema jamstva, ne možete sa sigurnošću reći hoće li biti ulova. To je pomalo hazarderski posao.“ I oluje se znaju dogoditi. No Lana mi govori da to uvijek pokušavaju izbjeći. „Kad smo prije imali veći brod i bili u drugoj vrsti ribolova, našli smo se u jednoj ružnoj neveri s još pet Talijana. Bili smo izvan hrvatskog ribolovnog područja, izvan granice. I zadesila nas je jako ružna oluja. Svima nam je bilo slabo, more je valjalo brod, a put koji inače prijeđete brodom za sat vremena po oluji može trajati satima. To pamtim kao jako ružnu epizodu. No ne događa se često jer uvijek gledamo prognozu i pokušavamo izbjeći oluje, a danas imamo i manji brod i igramo više na ziher. Rekao je jedan ribar, kad bi čovjek odradio na moru sve lijepo vrijeme za ribu, bilo bi mu dovoljno. I u pravu je. Kad je lijepo, ide se na more, a kad je ružno, stoji se doma i odmara.“

Photo: Ivana Vareško

Unatoč činjenici da je zastupljenost žena u ribarstvu veća od očekivane, iako su podaci često nemjerljivi s obzirom na to da žene obavljaju pozadinske poslove kako bi podržale obiteljska poslovanja, i dalje postoji mišljenje da je to muški posao. „Ljudi koji me poznaju često me pitaju što to meni treba jer to je muški posao. Općenito me smetaju te podjele na muške i ženske poslove. Nismo svi jednaki i ne volimo svi jednake stvari. Da, recimo, idem raditi neki drugi posao, bio bi mi iznimno naporan jer nisam na njega navikla. Tako i ribarstvo, netko tko nije naviknut, bilo mu naporno u početku. To je sve stvar volje i s vremenom se čovjek na sve navikne. Ovaj se posao na svoj način čini teškim, međutim, ima svojih velikih prednosti koje drugi poslovi ne pružaju. Biti na moru, na suncu, na friškom zraku. Obilje ribe. I beskrajna sloboda, nisi ograničen. Način života puno je drukčiji od onoga koji sam prije vodila. Nekoć sam bila zatvorena po 12 sati na poslu, radila u prašini. Možda mi zato ovaj sadašnji način života puno više odgovara“, preduhitrila me Lana odgovarajući na pitanje o čarima i prednostima ovog posla jer život izvan ureda piše svoje specifične scenarije o slobodi. 

Photo: Ivana Vareško

„Rad na moru i ribarstvo trebate doživjeti. Taj izlazak sunca i jutarnju tišinu u zoru ne možete nigdje doživjeti niti vidjeti niti s ijedne zgrade u gradu. Tišina mora je čudesna. Dupini. Koliko god ih mi ribari ne volimo jer nam rade štetu, onaj trenutak kad iskoče pred vama ispred broda je taj kojemu se divite. Puno je tu sitnih detalja koji se poslože u jednu stvarno lijepu priču. Iako je na kraju uvijek stvar toga tko što voli, za mene je ovo jedan divan posao.“

O tome kako se gradila veza Zagrepčanke i mora, Lana mi priča. „Općenito mi kontinentalci more više volimo jer ga nemamo. I kad mu dolazimo kao turisti, uvijek smo ga željni. Onog trenutka kad počneš uz njega živjeti, kao netko tko uz njega nije rođen, pristupaš mu drukčije. To more mi je postalo terapija, sjesti ispred njega i smiriti se. Voda općenito ima efekt smirivanja, protočnosti, umirujuće djeluje. Ja more beskrajno volim. Čak se ne volim toliko kupati u njemu već sjesti kraj mora i osjetiti tu energiju, ritam valova. Između ostalog, more nas k tome i hrani pa je to dodatna poveznica. Ja bez mora ne mogu. Čak i da se mogu zamisliti kako se bavim nečim drugim, trebalo bi imati veze s morem. Zapravo, niti ne razmišljam da bih se bavila nečim drugim. Od ribarstva živimo solidno. Na moru se nećete obogatiti, ali ćete solidno živjeti.“

Photo: Ivana Vareško

Veza s morem je neraskidiva, kažu oni koji od njega žive, koji mu se obraćaju s poštovanjem i koji su dovoljno sretni s time da su mu često blizu. Ribarstvo je jedna od onih industrija kojoj su nekoć uglavnom pripadali muškarci. Ali to se kroz godine mijenja. Danas je sve više žena u ovom području, bilo da na brodove odlaze kao kćeri ili supruge, a Lana primjećuje da je upravo to čest slučaj u posljednje vrijeme. „Jako puno žena odlučuje se pridružiti svojim muževima na brodu i ne vidim da su nezadovoljne. Možda se to u posljednje vrijeme intenziviralo zbog nedostatka radne snage, ali mislim da je to lijep posao. Kod nas žena koje smo odlučile ići na more možda se budi i mali dišpet da nas zapravo nije briga što će ljudi reći. Jer nas i nije briga. Idemo zato što to volimo, jer nam je lijepo. Još uvijek ima malo žena na moru, ali sve nas je više, a žene se iz tih obiteljskih pobuda odlučuju baviti ribarstvom.“

Iako su ženski glasovi u ribarstvu tihi, itekako su važni i pokazuju da nema smisla vječno dijeliti poslove na muške i ženske. Tamo gdje postoji želja, postoji i posebna veza s morem zbog koje svi izazovi povezani s morskim poslovima, postaju najljepši posao na svijetu.