Polyworking je nova realnost, ali dolazi s višom cijenom nego što mislimo

Sve je počelo s pandemijom. Svijet je prešao na rad od kuće, domovi su nam preko noći postali centri za multidisciplinarna istraživanja – od fitnessa, joge, kuhanja i masterclass kurseva, a u toj su se dokolici iznjedrile i mnoge optimistične ideje za budućnost. Tih mjeseci, prvi poslovni put u Rim pretvorio se u drugi, treći i četvrti. Kontemplirala sam tako na balkonu s pogledom na Baziliku sv. Petra, prhke misli rasipala po povijesno praznim ulicama, a kad bih se od njih umorila, testirala bih svoje nove Duolingo jezične vještine s lokalnim stanovništvom. Bilo je tu i neslavnih trenutaka – na 40 stupnjeva Celzijusa, pod maskom i štrajkom taksista, Rim zna biti surov koliko i božanstven. A negdje između zatvorenih modnih revija i večera sa suradnicima, dobila sam onu once-in-a-lifetime ponudu. Već sam izvodila piruetu uz Al Banovu talijansku himnu o sreći, a u toj ekstazi zaboravila na jednu malenu činjenicu: da sam već imala full-time posao kojeg se ne želim odreći. I tu slijedi početak zapleta.

Kao i mnogi drugi, tijekom pandemije sam bila uvjerena da mogu postići sve – rad od kuće vratio mi je vrijeme izgubljeno u gradskom prijevozu, na dugim pauzama s kolegama i u mnogim drugim after work aktivnostima. Čak i nakon povratka u urede, činilo mi se da tzv. polyworking, na hrvatskom nespretno prevedeno kao višerad, držim pod kontrolom: od 9 h do 17 h imala bih jedno radno vrijeme, nakon toga pauzu u obliku treninga ili pića s prijateljicama, a onda bi uslijedilo drugo radno vrijeme do kasnih večernjih sati. I tako u krug. Konačno, mislila sam, taj krug obuhvaća sve aspekte posla koji volim i koji sam oduvijek željela, daje mi prilike za kreativnost, rast i drugačije perspektive. A onda je taj krug počeo sužavati u korist profesionalnog, a na štetu privatnog života. Popis obaveza i klijenata samo se gomilao: kada živiš u velikom gradu koji nije tvoj, egzistencijalni strahovi utkani su u svaki atom bića, a to znači neprestano raditi i raditi kako bi preživio i imao osjećaj sigurnosti (welcome to the Balkans). S druge strane, nije bilo teško prigrliti sasvim novi životni standard koji tako vješto zamagli dodir s realnošću. Onda je postalo još gore – prvo radno vrijeme počelo je tražiti od ovog drugog, a drugo radno vrijeme otimalo je od prvog. Kao da u meni već nisu bile dvije osobe, novonastala situacija stvarala je potpuni kaos: iz ureda sam trčala na događaje, s događaja na aerodrome i sastanke u drugoj vremenskoj zoni, a kalendari, rokovi, kampanje, budžeti, tuđe lozinke i tuđi problemi okupirali su moj život 24/7. Million girls would kill for that job.

Rochelle Lee

Od 2020. godine broj pretraga vezanih za polyworking značajno raste. Prema najnovijoj studiji kompanije Academized, čak 52% milenijalaca ima više od jednog posla. Među njima, 24% ima tri izvora prihoda, a čak 33% njih radi četiri ili više poslova. Slično pokazuje i istraživanje kompanije Paychex iz 2023: gotovo polovica pripadnika generacije Z obavljala je više poslova, među kojima je bilo više muškaraca nego žena – 57% prema 43%. Italijanski Wired prošle se godine nadovezao tvrdnjom da je s ovim fenomenom tijesno povezana ekonomija, i da rast troškova života dovodi mnoge u sličnu poziciju. U vremenu inflacije, otkazi su sve češći, a plaće stagniraju, pa tako svi hrlimo ekonomskoj neovisnosti i stabilnosti sa više izvora prihoda. U većini slučajeva, dodatni angažmani povezani su s istom branšom primarnog posla, pa se i zahtjevi u pogledu znanja uglavnom podudaraju. S druge strane, ovo može biti dobra prilika za nadomjestak osjećaja ispunjenosti ako ste na poslu koji vam ne pruža sve za čim tragate. Netko tko je kreativan može se baviti financijama kako bi financirao bavljenje umjetnošću i obrnuto. Imala sam kolegicu koja je iz dnevne novinarske smjene trčala u onu noćnu u kojoj je oslikavala izloge i zidove restorana, a ma koliko joj je to padalo teško, uvjeravala me da joj služi kao duhovna hrana. Mnogima je postalo oslobađajuće otkriće da više ne moraju biti ukalupljeni u samo jednu poslovnu sferu… sve dok te dvije strane tas uspješno balansiraju.

Vrijedi li polyworking? Odgovor je individualan. Ako vam dodatni angažmani ne narušavaju privatni život i duševni mir (a čak 26% ispitanika je ovdje klimalo glavom), onda svakako da. Ali ako ste uhvatili sebe da poput Shiv u Successionu u svoj raspored stavljate pauzu za plakanje, ili da zarađujete novac koji nemate kada potrošiti, a ljepotu sadašnjeg trenutka ne možete osvježiti, čak i kada ste na obali Jadrana, u prvom redu čuvenog teatra ili na najvažnijem danu bliskih vam ljudi, možda je vrijeme da preispitate koja je svrha svega toga. Iz perioda psihičke i emotivne otupljenosti dobro pamtim sve napravljene greške i propuštene trenutke, bilo da je to bio jubilarni rođendan ili rođenje djeteta dobrog prijatelja, zaboravljeni bidermajer, neodgovorene poruke, usamljenost, nesanice, stvari izrečene u afektu, laptop koji je bio s nama i na plaži, oh, i na kraju, tako pogrešno uvjerenje da će svi naši ljudi biti u redu s tim da su nam na on hold – resume režimu.

Ako se granice ne postave jasno, polyworking vodi u stres, stres u burnout, a burnout u anksioznost (te kroničnu grižnju savjesti), i eto plodnog tla za sve zdravstvene probleme. Ako ne osigurate sebi vrijeme za odmor, riskirate potpuni kolaps. A tada problem više nije samo na poslu, on je u vezi, u domu, prijateljstvima i na svim drugim životnim poljima. Što se mene tiče, još uvijek sam u procesu ovih učenja. Iz začaranog kruga izvukla me je katarzična sila prilika, ali ne bih vam preporučila da je čekate, već da je sami presretnete. Sve se raspalo da bi se ponovo sastavilo, ali bio je to dobar podsjetnik da čak i kada radimo apsolutno sve da bismo zadržali prividnu kontrolu nad vlastitim životom, on nam ipak može izmaknuti tlo pod nogama. U tom surovom, ali spektakularnom spletu okolnosti, ne treba zaboraviti da život, posao i ambicije ne shvaćamo preozbiljno, da se u očaju i dalje znamo smijati, da zaplešemo u neuspjehu, i nekada naprosto: pustimo da gori.

U novoj postavci stvari, trudim se oživjeti iskru koja me je vodila, čuti sebe, ali i svoje ljude, ma kakva se buka događala u nama i oko nas, i trudim se biti na pravom mjestu u pravo vrijeme, a da to ovog puta znači tamo gdje me srce vodi. Možda ne radim manje, ali živim svjesnije, sporije i tiše, vraćajući samu sebe na početak. A sljedeći put kada budete razmišljali o onoj once-in-a-lifetime ponudi, samo imajte na umu da su na kraju dana mnogo važniji once-in-a-lifetime trenuci. Sve ostalo, ako vam pripada, svakako će vam doći, ne samo jednom, već dok god ne postane vaše.