Dođe trenutak u životu kad osjećate da morate birati: obaveze ili prijateljstva? Psihologinja nam pomaže da u takvim trenucima bolje upravljamo vremenom i vlastitim previsokim očekivanjima.
María Quiles14 siječnja, 2026
Posljednje vrijeme, osjećaj da „ne stižem sve“ prisutniji je u mojoj svakodnevici više nego što bih voljela. To je osjećaj koji na kraju utječe i na prijateljstva, kada nam obaveze stanu na put i smanje našu dostupnost. Možda (zapravo, najvjerojatnije) to ima veze sa zahtjevima odraslog života i činjenicom da sam usred procesa učenja kako svime time upravljati. Ipak, koliko god se trudila, ne stižem sve, ili barem ne onoliko koliko bih htjela. Prihvaćanje svakog plana više nije opcija bez prethodne provjere rasporeda. Rečenice poput „danas ne mogu“ obično prati unutarnji osjećaj krivnje s kojim se treba naučiti nositi, uz shvaćanje da, kao i sve u životu, i prijateljstva evoluiraju. Postavljanje granica samoj sebi temelj je za učenje kako živjeti s tim osjećajem da „ne stižete sve“, pa tako i u odnosu s prijateljicama.
Povezano: Trend koji mi je pomogao smanjiti umor na kraju radnog tjedna
Manjak vremena nije ništa novo. To je svakodnevni osjećaj, prisutan u bezbrojnim razgovorima, koji zahtijeva mnogo snage volje da ga internaliziramo, a da nas ne proguta. Činjenica je da strah od vanjske osude, čak i kad dolazi od naših prijateljica u koje imamo najviše povjerenja, obično hrani taj osjećaj krivnje. Odabir drugih prioriteta u određenim trenucima, poput odluke da ne izađete jer imate druge obaveze ili jednostavno trebate odmor, sukobljava se s našim očekivanjima i visokom razinom samozahtjevnosti. „To se događa jer brkamo privrženost s beskonačnom dostupnošću“, naglašava Allison Torregrosa, psihologinja specijalizirana za samopouzdanje i odnose te autorica knjige Sama si svoja najbolja saveznica. „Mnoge su žene odrasle povezujući ideju ‘dobre prijateljice’ s time da su uvijek dostupne za sve. Kada se pojave odrasli život, posao, osobni projekti, obitelj… aktivira se unutarnje uvjerenje: ‘ako kažem ne, razočarat ću ih’“, objašnjava.
Marc Jacobs & Dr. Martens
To je krivnja koja nas često navodi da prihvatimo planove koje naša društvena baterija jednostavno ne može podnijeti. „Krivnja se javlja jer svoju granicu tumačite kao neuspjeh, a ne kao čin iskrenosti“, ističe psihologinja. „Jedna od posljedica je nemogućnost da kažemo ‘ne’, da postavimo granice bez straha od osjećaja krivnje“, naglašava. To je previsoko očekivanje od sebe koje proizlazi iz ideje o tome što se od nas očekuje, a koje moramo naučiti kontrolirati i povremeno zaustaviti. Govorimo o ulogama poput „prijateljice koja je uvijek tu“ ili „one koja nikad ne zakaže“, koje na određenoj životnoj točki više nije uvijek moguće održati (i to ne zbog nedostatka interesa). „To se događa ponajviše onima koje nisu navikle na brigu o sebi, na to da si dopuste isključiti se, stati i disati“, napominje. „To dovodi do stalnog stresa i uvjerenja da cijelo vrijeme moraju biti produktivne i dostupne svima jer, u suprotnom, nisu vrijedne.“
Povezano: Kako se osloboditi toksične produktivnosti za bolje mentalno zdravlje
Kao prvo, psihologinja preporučuje rad na promjeni ograničavajućih uvjerenja i, iznad svega, na jačanju samopouzdanja. „Važno je shvatiti da ne morate sve stići i da se na kraju sve svodi na organizaciju, postavljanje prioriteta i spoznaju da ste i vi važne“, naglašava. „Zaslužujete odmor. Ako vi niste dobro i ne brinete se za sebe, ni ostale stvari neće ići kako treba, to je začarani krug“, ustraje stručnjakinja. Nećemo uvijek biti dostupni za druge i oni to moraju razumjeti. Kako bismo naučili reći „ne“ bez krivnje, Torregrosa savjetuje da se uvijek vodimo asertivnošću. „Reći ‘ne mogu zbog tog i tog razloga‘, bez pretjeranog opravdavanja, najosnovniji je korak, ali možemo prakticirati i empatičnu asertivnost“, predlaže. „To znači staviti se u poziciju druge osobe, ali istovremeno objasniti svoje stajalište. Na primjer: ‘Razumijem da ti je ovo važno, ali trenutno ne mogu, moram se odmoriti.’“
Također je ključno normalizirati vlastite granice: „Podsjetite samu sebe na namjeru iza vaše odluke, na vaš cilj. Ako vama to nije čudno, neće biti ni vašoj okolini“, tvrdi. Vrlo korisna tehnika za ovakve slučajeve je poznata „sendvič“ metoda. „Kada komunicirate svoju granicu, prvo recite nešto pozitivno, a nakon što kažete ‘ne’, završite također s nečim pozitivnim ili čak s prijedlogom za neki drugi dan“, objašnjava stručnjakinja. „Na kraju, bitno je reći stvari iskreno, otvoreno i onako kako se osjećate“, zaključuje.
S druge strane, pri organizaciji vremena moramo naučiti biti realni: dan ima samo 24 sata. Osim što strukturiramo obaveze, važno je u raspored uključiti i društveni život, ali na način da ne moramo žrtvovati druge dogovore ili vlastiti odmor. „Kako bismo uspostavili ravnotežu i ne odrekli se vremena s prijateljicama, možemo odrediti tjedne s više i manje druženja ili, primjerice, odrediti jedan dan za odmor i jedan dan za slobodne aktivnosti“, predlaže psihologinja. Postoji i mogućnost planiranja kraćih druženja, poput kave, koja ne zahtijevaju previše sati. „Pronađite te male trenutke koji se uklapaju u vašu rutinu, poput zajedničkog doručka ili trčanja. Na kraju, radi se o davanju prednosti kvaliteti nad kvantitetom“, podsjeća.
Dok nekim osobama više odgovara planiranje druženja unaprijed, druge, pak, bolje funkcioniraju u hodu. „To će ovisiti o vašoj životnoj fazi“, pojašnjava Torregrosa. „Ako imate pretrpan raspored, planiranje vam donosi mir, ali ako živite slobodnije ili spontanije, više će vas ispuniti dogovor koji se dogodi u trenutku“, objašnjava. U konačnici, važno je kako se osjećate tijekom te interakcije. A ako nemate „stvarnog“ vremena, trud da budete prisutni i pokažete interes na druge načine nastavit će jačati prijateljstvo. „Brzi poziv, slanje kratkih, ali smislenih glasovnih poruka, povremeno slanje poruke ‘sjetila sam te se’ ili ‘volim te’, ili dijeljenje malih uspjeha i trenutaka ranjivosti kroz koje prolazimo“, predlaže psihologinja.
Ako želite naučiti nositi se s krivnjom koja prati „ne mogu“ ili biti prisutniji i više uživati u druženjima, Torregrosa predlaže nekoliko navika koje možemo uvesti u svakodnevicu:
