Martina Vrdoljak Ranilović o povratku korijenima, ljepoti polaganog stvaranja i novim počecima

Martina Vrdoljak Ranilović jedno je od najzvučnijih imena na hrvatskoj modnoj sceni, dizajnerica i umjetnica koja je svoj izričaj izbrusila držeći kormilo kultnog brenda I-GLE, a koji je, kao dvojac, plovio hirovitim modnim vodama više od dva desetljeća. Nakon što je Studio I-GLE završio s radom, posvetila se ulozi kreativne direktorice u Varteksu, a danas kroji jednu novu, posve svoju priču.

“Želim stvarati polako”, govori mi Martina Vrdoljak Ranilović dok se u šalicama pred nama hladi kava, a mekano jutarnje sunce sklada nečujnu simfoniju svjetlosti i sjena na zidovima njezina ateljea na Strossmayerovom trgu. Kroz duge bijele zavjese prodire tek ponešto buke koja se razmili ulicom ponedjeljkom ujutro. S vremena na vrijeme njome protutnji poneki tramvaj krcat dušama koje nekamo žure, prekidajući tako tihi šapat šivaće mašine koji dopire iz radione. Među zidovima obgrljenima svežnjevima tkanina i odjećom uredno poredanom na vješalice vrijeme pulsira nekim drugim ritmom, a tišina i spokoj nadglasavaju neutažive apetite i ustaljene obrasce svijeta koji se rastapa i gubi u hektičnosti. Da želi iskoračiti iz ustrojenog sistema i stvaranju se posvetiti na neki drugi način, polaganije, minucioznije i svjesnije, ideja je koja se u Martininom umu počela oblikovati još u vrijeme dok je radila I-GLE. “Iako su se I-GLE obraćale uskoj publici kao nišni brend, počela sam osjećati da sam zarobljena u jednom prepoznatljivom izričaju, da mi ponestaje stvaralačkog entuzijazma te da radim samo kako bih ‘nahranila’ sistem”, otkriva mi posve iskreno dizajnerica te dodaje: “U sebi sam sve češće počela osjećati potrebu da stanem i posvetim se jednom jedinom komadu, uzmem za sebe sve vrijeme svijeta koje mi je potrebno da pronađem rješenje za realizaciju ideje. Da se vratim korijenima.”

Bila je tada to samo misao koja se kotrljala negdje u pozadini čekajući da sazrije, a kada su ona i Nataša Mihaljčišin, nakon više od dva desetljeća zajedničkog stvaranja, početkom 2019. godine, odlučile da je Studiju I-GLE došao kraj, bilo je to iznenađenje koje je glasno odjeknulo hrvatskom modnom scenom. Iako to nikome nije bilo niti u primisli, brend koji je uživao kultni status zbog svog promišljenog, studioznog pristupa modi i estetskog izričaja koji se opirao površnosti trendova, završio je svoje putovanje, a donedavne partnerice koje veže prijateljstvo još iz studentskih dana odlučile su krenuti svaka svojim putem. No, kako se život obično zbiva dok mi kujemo planove, Martininu ideju da uspori pomrsila je ponuda da preuzme ulogu kreativne direktorice Varteksa. “Bila je to prilika koju nisam mogla odbiti”, prisjeća se. “Nikada nisam radila u tako velikom sustavu, silno me zanimalo kako tekstilna industrija izgleda iznutra i stvaranje velikih, opsežnih kolekcija, a osim toga privlačila me i pomisao da imam jedinstvenu priliku dati svoj pečat staroj tekstilnoj tvrtki, napraviti pomak.”

Na krilima entuzijazma koji je pratila era redizajna u Varteksu, Martina je varaždinskoj kompaniji vratila sjaj punokrvnog modnog brenda, a nakon nešto više od tri i pol godine odlučila je i tom životnom poglavlju ispisati kraj. Nakon iscrpljujućeg navigiranja budžetima, rokovima i komercijalnosti imanentnoj svakoj industriji shvatila je da je ideja da posve uroni u slobodu, uspori i zaogrne se svojim pravilima konačno sazrela. Iako tada nije znala kamo će ju put odvesti, dopustila si je igru, a iz igre se, nakon višemjesečnog traganja, rodio brend Tina VR. “U prvim sam mjesecima hodala ateljeom okružena hrpom stvari, izvlačila sam konce i ostatke tkanina, stvarala po instinktu neke nove komade. Silno sam željela vratiti se sebi, svom bazičnom izričaju. Spajala sam tehnike i eksperimentirala, a u tom istraživanju dogodile su se i neke intervencije koje nisu dio samo modnog dizajna, već sam u sve ubacila i žbuku, i gips, i akril”, prisjeća se Martina. “Čeznula sam za slobodom, za uranjanjem u proces, koliko god on dugo trajao, za tim da ponovno osjetim tkaninu. Niti danas, kada sam brend postavila na noge svoj posao ne doživljavam kao nešto omeđeno postavkama ‘brenda’, stvaram po instinktu vođena onime što me u tom trenutku ispunjava i veseli.”

No, iako se svemu što radi voli posvetiti studiozno i polako, njezinom glavom vječito kolaju ideje. “Svakog se jutra budim s milijun novih ideja i silno ih želim odmah realizirati. Možda je to razlog zašto sam između arhitekture i mode odabrala modu, jer se ideje mogu brže materijalizirati. Stalno nešto radim. No, ono što je oslobađajuće jest da se pritom ne opterećujem mislima je li to što stvaram dio neke kolekcije koja mora imati zajednički nazivnik, jedino što slijedim je unutrašnji impuls”, objašnjava Martina svoj princip rada. Unatoč tome što ne kreira opterećena sezonama, trendovima i kolekcijama, ono što svejedno uočava jest da se stvari s vremenom slažu i povezuju u cjelinu, nastavljajući se jedna na drugu, poput ideje koja se organski razrađuje. “Volim promatrati kako se ideja razvija u procesu koji se isprepliće i mijenja, kako sve dobiva smisao…”

Danas je, čini se, sve sjelo na svoje mjesto. Baš onako kako je trebalo biti. Osim što predano radi na svom brendu, kreirajući svoj tempo i pravila, radi i na nekoliko projekata koji uključuju dizajniranje uniformi, a koji su trenutno u završnoj fazi. Preokupacija je to koja ju prati još od ere Igli,  a u svom bogatom portfelju dosad je zabilježila rad na dizajnu korporativne odjeće i uniformi za Hotel Monte Mulini, Hotel Adriatic, Hotel Lone, San Canzian i mnoge druge. “Odjeća je jedan od najvažnijih i najjačih alata neverbalne komunikacije, a u dizajnu uniformi treba razmišljati o tome da se on obraća jako širokom broju ljudi, da treba zadovoljiti estetske i funkcionalne kriterije, slijediti imidž brenda, zadovoljiti potrebe onih koji će u njima raditi svaki dan”, objašnjava dizajnerica. Govori kako je to posao zbog kojeg se osjeća kao “punokrvni dizajner” i koji ju “centrira”, a istovremeno ju puni željom da se kreativno razmaše kada osjeti želju da stvara “za sebe”.

“Moda je zbog utrke za profitom odavno zaboravila ideje. A meni je ideja važna. Nakon što sam kroz tu priču prošla, ne želim se ponovno naći u situaciji u kojoj kreativnost padne u drugi plan jer se sve okreće oko održavanja sustava, proizvodnje i organizacije koje bi trebale nahraniti taj sustav”, govori Martina. “Danas T-shirt košta manje od pizze i to je strašno. Ideja je odavno prestala biti važna, a na tronu stoluje samo profit. Ja želim raditi drugačije. Meni su kvaliteta izrade i dizajna važni, kao i to da su moje klijentice zadovoljne. A ono čega se danas ne želim odreći je sloboda”, zaključuje. Stvari su, konačno, sjele na svoje mjesto.