Film koji je osvojio specijalnu nagradu na Filmskom festivalu u Cannesu ima glazbu koju ćete zauvijek poželjeti na svojoj playlisti

Glazba mi je oduvijek služila kao sredstvo vizualizacije i bijega od stvarnosti. Nema tog scenarija koji se nije odigrao na putu do ureda ili teretane, sa slušalicama u ušima — ponekad prsti zatrepere, koraci zaplešu, a svaka pora se naježi u toj mašti koja ne poznaje ni mjesto ni vrijeme. Posebnu dimenziju tom gotovo transcendentnom doživljaju daje filmska glazba. Koliko god godina prošlo, ne mogu izbrisati playliste koje su stvorili Abel Korzeniowski za W.E., Ludovico Einaudi za Intouchables, a posebno Hans Zimmer za Gladiatora, Interstellar i Inception, iz kojeg mi je Time jedna od životno najdražih skladbi. Sva ta silina i maestralnost glazbenog izričaja nedvojbeno pridonose filmskom dojmu, a emocija koju prenose često je upravo ona koju želimo zauvijek ponijeti sa sobom.

Prije nego što izađe određeni film, kao svaki glazbeni fanatik, prvo čitam tko je radio glazbu, a onda tko ga je režirao: to također može mnogo toga predvidjeti kada su u pitanju filmska priznanja. Tako sam, pri prvom pogledu na program Cannes festivala, sve nade polagala u Resurrection, film redatelja Bi Gana, koji se pozicionirao kao jedno od ključnih imena nove generacije kineskog art-house filma. Riječ je o priči o postapokaliptičnoj budućnosti: u svijetu u kojem je čovječanstvo izgubilo sposobnost sanjanja, jedno biće i dalje lebdi u zanosu iščezlih iluzija svijeta snova — sve dok se ne pojavi žena, obdarena rijetkom moći da sagleda te iluzije onakvima kakve zaista jesu, zakorači u njih i otkrije istinu koja u njima leži skrivena. Film je (ne)očekivano ponio specijalnu nagradu festivala za 2025. godinu, a Bi Gan je usavršio svoj poetski izraz prožet specijalnim efektima koji brišu granice između sjećanja i tehnologije, stvarnog i imaginarnog.

Ali ključ nije bio u samoj radnji, već u glazbi koju je posebno za ovaj film radio francuski elektronički bend M83. Manje od jedne minute, koliko traje teaser, bilo je dovoljno da zaključimo da je riječ o glazbenom remek-djelu.

Ne mogu se sjetiti točnog trenutka kada je M83 ušao u moj život: to je svakako bilo mnogo prije nego što je pjesma Outropostala trending zvuk svih TikTok reelsova o ljepoti života, ali i mnogo nakon njihove prve komercijalne pjesme Midnight City iz 2011. godine. Možda je sve počelo 2020. s pjesmom Solitude, koja me toga ljeta zatekla na jednom grčkom otoku i ostala zapisana u notesu, a nakon koje sam retroaktivno krenula na put otkrivanja njihova dvadesetogodišnjeg stvaralaštva. Naime, Anthony Gonzalez osnovao je M83 još 2001. u svom rodnom gradu na jugu Francuske. Kao što to često biva, u djetinjstvu je gledao nastup francuskog skladatelja Jean-Michela Jarrea i bio očaran glazbom koja je zvučala kao da dolazi iz budućnosti (danas bi to bio besprijekoran opis njegove vlastite glazbe). Oblikovao ga je i album Harvest iz 1972. Neila Younga — ponajprije intimnim zvukom čiji tonovi na trenutke podsjećaju na one simfonijskog orkestra, dok uvlače slušatelja u svoj svijet. Oduvijek sam cijenio glazbu koja te vodi negdje drugdje, kaže u intervjuima o stvaranju svog prepoznatljivog dream-pop zvuka. No, iznad svega, inspiriraju ga redatelji poput Terrencea Malicka, Davida Lyncha i Wernera Herzoga, zbog čega sebe danas vidi više kao skladatelja, a manje kao pjevača — pa je i njegova glazba postala pretežito instrumentalna.

Kada je objavio dvostruki album Hurry Up, We’re Dreaming, koji je naišao na izuzetne kritike, Anthony je konačno izašao iz sjene, nastupajući pred publikom širom svijeta i dijeleći pozornice s herojima iz djetinjstva poput Depeche Modea. A znajući da pravi uspjeh ne dolazi preko noći, već da legende glazbe oblikuju isključivo transformativna iskustva i ključna životna raskrižja koja potiču na rizik i pronalaženje vlastitog glasa, seli se iz Pariza u Los Angeles (naravno, cilj je bio približiti se filmskoj industriji čiji je danas neodvojivi dio).

Photo: Getty Images

Album Fantasy iz 2023., koji mi je osobno jedan od najdražih, nije naišao na komercijalni uspjeh, ali me nimalo ne bi čudilo da pjesme poput Amnesia, Us And The Rest ili Radar Far Gone čudnim putevima interneta dobiju svojih pet minuta slave tek u godinama koje dolaze (što je sve češći fenomen s glazbom na TikToku). Svaka od njih ima ne samo terapeutski učinak, već i onaj eskapistički. Kao da se odjednom svijet počinje otvarati, prelijevati i oslobađati, bez puno logike i razuma. Poput odjeka nečeg višeg, vangalaktičkog. Na ovom albumu nema hita. Znam da me neće puštati na radiju, ali nije me briga. Htio sam stvoriti nešto što ljudima budi emocije, rekao je nakon izlaska albuma.

Iako s nekoliko komercijalnih iskoraka i nominacijom za Grammy, M83 ne pretendira na planetarnu popularnost, štoviše, ona mu je odbojna. Ne upada u zamke suvremene prezasićenosti trendovima, brojkama, pregledima, pa se broj njegovih intervjua i novinskih članaka u posljednja dva desetljeća može izbrojati na prste obje ruke. Sve ostalo prepušteno je vašoj mašti — pod uvjetom da spadate u malu skupinu niche zaljubljenika u glazbu, film i umjetnost općenito.

Posljednji u nizu soundtrack albuma M83 izašao je prije dva tjedna, uoči Kanskog festivala, ali ne kako biste pretpostavili zbog filma Resurrection, već zbog francuskog Dakar: Race Against the Desert. Ovim je bend otvorio novo poglavlje — sa svojom tek osnovanom izdavačkom kućom Other Suns, koja neće biti baza samo njima, već i mnogim neafirmiranim umjetnicima autentičnog i avangardnog zvuka. Osim digitalne verzije, u lipnju će lansirati i posebnu kolekciju CD-ova i vinila, kao omaž opipljivom i dugotrajnom formatu u ovom hiperprolaznom svijetu. Želim da se ljudi osjećaju živima, da zaborave na svijet — i stvore svoj, rekao je Anthony. A što više od toga poželjeti? Otvaramo gramofon, zatvaramo oči i oblikujemo neke nove narative.