Imaju li muškarci zaista dvostruko više seksualnih partnera od žena? Za Vogue Adria piše Esmé Louise James

„Muškarci imaju dvostruko više seksa od žena.” To je statistika koja se toliko često ponavlja da je postala neka vrsta kulturološkog evanđelja – muškarci, u prosjeku, imaju dvostruko više seksualnih partnera od žena. Kao i tvrdnja da se „polovina brakova završava razvodom“, ovo je toliko puta ponovljeno da je sama učestalost ponavljanja postala dokaz navodne istine. Kažu da su muškarci promiskuitetniji spol, pa je „prirodno“ da će imati više seksualnih odnosa od žena. Štoviše, postoje i podaci koji to potvrđuju. Nacionalna istraživanja seksualnog ponašanja u različitim zemljama iznova pokazuju isto: u jednom istraživanju u Velikoj Britaniji muškarci su prijavili prosječno 14,1 seksualnu partnericu, dok su žene navele 7,1 partnera. U Australiji je slično – 17,7 naspram 8,4. Znači, to je to. Misterij riješen. Muškarci su jednostavno napaljeniji i idemo dalje sa životom… sve dok ne shvatimo da je ova statistika matematički nemoguća.

Ako u populaciji postoji otprilike isti broj muškaraca i žena, kako je moguće da jedna grupa ima dvostruko više seksa s drugom?

Ako zamislimo dvije ekipe s jednakim brojem igrača, nemoguće je da članovi „Tima Muškarci“ ostvaruju kontakt s po dvoje iz „Tima Žene“, dok žene komuniciraju samo s jednim. Ovo nije samo pitanje spola – već pitanje matematike. Ako muškarci imaju znatno više seksualnih odnosa, onda ih imaju negdje drugdje… ali s kim, točno? Gumene lutke ipak ne popunjavaju ankete. I tu zapravo leži pravi zaplet. Priča nije samo u brojkama, već u razlozima koji stoje iza njih. Jedan od najvažnijih faktora koji iskrivljuje ove podatke jest ono što istraživači uljudno nazivaju sklonost društveno poželjnom odgovoru, ili ukratko želja da se ostavi bolji dojam, za što se standardi razlikuju. Muškarci češće preuveličavaju svoje seksualne podvige, dok žene imaju tendenciju da ih umanjuju, upravo zbog različitih društvenih očekivanja i osuda. Kroz generacije, žene su učene da će ih veći broj partnera pretvoriti u „lake“, dok bi isti broj kod muškarca značio da je – frajer.

I ovo nije samo pretpostavka. Dokazano je eksperimentom s – lažnim detektorom laži. Istraživanje je provedeno u SAD-u, gdje su ispitanici odgovarali na pitanja o svojoj seksualnoj prošlosti u tri različita uvjeta: anonimno, pod nadzorom i priključeni na (lažni) poligraf. Odgovori žena bili su posebno otkrivajući. One pod nadzorom navele su najmanje partnera. One koje su odgovarale anonimno prijavile su nešto više. A one koje su vjerovale da ih „detektor“ prati – prijavile su znatno veći broj, gotovo izjednačen s muškim odgovorima. Odjednom, razlika je nestala i brojke su se gotovo izjednačile.

Iza svake statistike stoji priča – a ovdje je to priča o društvenoj stigmi i sramu. Žene nisu bile neiskrene iz hira, već zato što iskrenost često nosi posljedice po njihov ugled i sigurnost.

One također češće izostavljaju seksualna iskustva koja su bila neugodna, neželjena ili su izazvala kajanje. A tu su i ona iskustva o kojima uopće ne čujemo. Glavna seksualna istraživanja često potpuno zanemaruju čitave grupe. Seksualne radnice (koje su većinom mlade žene) redovito se isključuju, njihova iskustva se ne računaju, iako, s druge strane, mnogi muškarci u svoje seksualne povijesti uključuju i odnose s njima. Njihovo izostavljanje briše ogroman broj heteroseksualnih odnosa s ženske strane – što bi itekako moglo utjecati na ukupnu sliku.

Svakako, tu je i očiti problem: većina istraživanja seksualnog ponašanja zanemaruje LGBTQIA+ zajednicu i njihova iskustva. Većina velikih istraživanja i dalje funkcionira unutar heteronormativnog binarnog sistema, iz kojih u potpunosti ispadaju queer seksualni susreti i identiteti. Pitanja su često: „Koliko ste muškaraca imali?” ili „Koliko žena?”, ali ne pitaju: „Što za vas znači seks?” ili „Koji oblici intimnosti su vam važni?” Rezultat su podaci koji ne samo da isključuju queer i rodno raznovrsne osobe, već ignoriraju čitave dimenzije ljubavi, želje i povezanosti. Ova vrsta brisanja ima ozbiljne posljedice – ne samo za način na koji doživljavamo mušku seksualnost, već i za samo razumijevanje intimnosti i ljubavi. Rezultat je skup podataka koji ne samo da isključuje queer i rodno raznolike osobe, već zanemaruje čitave načine vođenja ljubavi, ispoljavanja želje i međusobnog povezivanja. Mnogi queer ljudi, uključujući nebinarne i trans osobe, doživljavaju intimnost na načine koji u potpunosti izlaze izvan tradicionalnih kategorija. Seks nije univerzalan čin s jednom definicijom. On je širok, promjenjiv i oblikuje se drugačije ovisno o tome koga pitate – ali upravo se te raznovrsne definicije najčešće previđaju u istraživanjima.

„Muškarci imaju dvostruko više seksualnih partnerica od žena.” Takve će se statistike i dalje ponavljati kao nepobitna činjenica, ne zato što su točne, već zato što se oslanjaju na metode koje su zastarjele i ograničene već samim načinom na koji se provode. One funkcioniraju kao eho-komore: istraživanja oblikovana starim pretpostavkama daju rezultate koji te iste pretpostavke potvrđuju i u potpunosti ignoriraju stvarnost u kojoj danas živimo – svijet koji pokušava razumjeti kompleksnost ljubavi, seksa i želje. Uostalom, naši odnosi, identiteti, tijela i želje nikada se nisu uklapali u jednostavne obrasce. I iskreno, svijet bi bio mnogo dosadniji da jesu. „Muškarci imaju dvostruko više seksualnih partnera od žena” nije tvrdnja koju treba ponavljati. Ono što bi nas zaista trebalo zanimati su sve one priče koje se kriju iza nje – jer tek one oslikavaju svijet u kojem zapravo živimo.