Galeb Nikačević otkriva nam 5 filmova koje je selektirao za program Bitka za stvarnost u okviru Beldocsa 2025

Živimo u vremenu borbe za stvarnost. One stvarnosti koja je iskrivljena, izvrnuta, istrgnuta iz naručja istine. Vapaj suvremenog društva odjekuje među dvosmislenim narativima, lažnim vijestima i teorijama iskarikiranim do groteske, a u takvim okolnostima veliki je izazov razlikovati dobro od lošeg, točno od netočnog. Koliko ste se puta u posljednje vrijeme zatekli u raspravi s obitelji ili prijateljima o nekom događaju oko kojeg imate dvije potpuno različite interpretacije? Od nedjeljnog ručka, preko ulice i posla, pa sve do interneta – podjele su posvuda oko nas. Povijesni razvoj tehnologije tome je posebno pridonio, baš kao i rastući autoritarni režimi diljem svijeta čiji interesi sve manje javni prostor definiraju kao prostor slobode, a sve više kao instrument i polugu moći.

Tim povodom, na nadolazećem, 18. po redu, Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma Beldocs, koji će se održati od 21. do 27. svibnja 2025. godine u Beogradu, posebnu programsku cjelinu pod nazivom Bitka za stvarnost predstavit će Galeb Nikačević. Kroz svoj izbor filmova, Galeb istražuje kako tumačiti istinu i graditi zajedničku stvarnost u eri konfuzije, a umjesto odgovora, publiku poziva na razmišljanje – o stvarnosti koju dijelimo, preispitujemo i neprestano iznova osmišljavamo.

Ekskluzivno za Vogue Adria, Galeb se osvrće na pet filmova koje je odabrao za program Bitka za stvarnost. Vidimo se na Beldocsu!

Blum

Blum nije samo film o jednom čovjeku, već film o jednom društvu u vrlo važnom trenutku za Europu i svijet u vrijeme binarnih opozicija Istoka i Zapada, ispričan kroz biografiju njega i jugoslavenske tvrtke Energoinvest, kojom je upravljao. On predstavlja kariku koja nedostaje za objektivno sagledavanje politika i ideologija tih dviju strana. U kolokvijalnom i propagandnom prikazu Istočnog bloka, veliki problem bio je samoupravni socijalizam tadašnje Jugoslavije jer nije odgovarao narativima nijedne ponuđene strane. U vremenu kada nam je sasvim jasno da kapitalizam proživljava duboku krizu, jer filozofija “stalnog rasta” pokazuje svoje pravo lice koje nije održivo s planetom i njezinim resursima, i kada postaje lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma, okrećemo se mogućim idejama koje bi mogle poslužiti kao inspiracija za naša društva. O tome govori ovaj film – je li samoupravni socijalizam bio veliko zlo ili je možda sadržavao neke neočekivano značajne i progresivne ideje koje su mogle poslužiti kao odskočna daska našim društvima – pitanja su i teme koje Jasmila Žbanić maestralno obrađuje u ovoj, za mlađe generacije, radikalno novoj ideji, koju smo, ne tako davno, već živjeli.

Blum

Mr. Nobody Against Putin

Za mene je ovo bio pogled iz prve ruke na to kako propaganda djeluje kroz školski sustav. Film govori o načinu na koji se režim Vladimira Putina provodi unutar Rusije, i to kroz kurikulum osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja, u manjim mjestima i gradovima – osobito u radničkim krajevima i naseljima gdje gotovo da i nema životnih prilika, gdje je odlazak u vojsku jedina opcija uz teške radničke poslove, poput života u Karabašu, radničkom i rudarskom gradiću gotovo 2000 kilometara udaljenom od Moskve. Intimna i ekskluzivna perspektiva života unutar jedne takve škole u Rusiji, sa zastrašujućim posljedicama.

Hacking Hate

Duboka društvena polarizacija, propaganda, anonimnost, dostupnost, nedostatak kontrole, kao i poslovni modeli tržišta pažnje koji imaju za cilj algoritamski nuditi sadržaj koji zadržava ljude pred ekranima – bez ikakve odgovornosti za mentalno zdravlje korisnika – doveli su do toga da masovni poslovni modeli, lišeni etičkog i moralnog kodeksa, stvaraju mračne prostore koji snažno utječu na razvoj mladih. Bez znanja i razumijevanja njihove zajednice, roditelja i skrbnika, mladi se diljem svijeta oblikuju i radikaliziraju. U prijevodu Hakiranje mržnje, ovaj film pruža vrlo ekskluzivan uvid upravo u jedan takav svijet – radikalne desnice i fašizma, izgrađen na macho kulturi i populističkoj imigracijskoj politici.

Hacking Hate

Bright Future

Koliko znamo prepoznati značaj jednog trenutka za civilizacijsku promjenu društva? Koliko smo spremni uočiti sve signale koje nam svijet šalje i jasno, bez ikakve sumnje, procijeniti u kakvom se povijesnom trenutku nalazimo? Možemo li predvidjeti dramatične promjene dok se događaju, ili je to zadatak povijesti kao znanosti? Upravo takav pogled nudi rumunjski film Bright Future, koji kroz arhivsku građu prati posljednji veliki Svjetski festival omladine i studenata, održan 1989. godine u Pjongjangu, u Sjevernoj Koreji. Festival se odvijao svega nekoliko mjeseci prije pada Berlinskog zida, istovremeno s Kulturnom revolucijom u Kini, a sve je zabilježeno kamerom rumunjskog amaterskog snimatelja – baš u razdoblju kada se pripremala velika revolucija u Rumunjskoj 1989. godine, kojom je svrgnut Nicolae Ceaușescu.

The White House Effect

Kada su se pojavili internet i pametni telefoni, vjerovalo se da će svaki stanovnik svijeta u džepu imati Aleksandrijsku biblioteku, udaljenu svega jedan klik. Malo što nam jasnije pokazuje koliko smo u toj pretpostavci pogriješili i koliko je korporativni kapital, u čijem su vlasništvu velike platforme na kojima većina ljudi provodi najveći dio svog vremena, preuzeo primat – kao arhivski snimci stari više desetljeća, koji otkrivaju da se i dalje vode iste bitke za koje smo vjerovali da su dobivene još osamdesetih godina. Umjesto znanja, promovirali smo antiznanje; umjesto činjenica, njegujemo relativizaciju pod krinkom sumnje – pa čak i znanstvene činjenice koje smo već dokazali, barem kada su klimatske promjene u pitanju. U vrijeme kada je nastao termin globalno zagrijavanje, ovaj nas film vraća u trenutak kada je znanstvena zajednica dokazivala i dokazala stvarnost klimatskih promjena – u koje, nažalost, sve veći broj ljudi danas ponovno ne vjeruje.

The White House Effect