Neka nova, futuristička priroda na izložbi u Beogradu

Ana Vujović je vizualna umjetnica čija praksa povezuje različite medije i uključuje instalacije u prostoru, skulpturu, digitalnu umjetnost i crtež, a često eksperimentira i sa zvukom. Još svega nekoliko dana izlaže svoje radove na izložbi Botanica Futura, Botanica Nova u Kulturnom centru Beograd.

Botanica Futura, Botanica Nova je izložba futurističke prirode

Umjetnica u svojim radovima istražuje postanalogno iskustvo, aktivno propitujući poziciju pojedinca u odnosu na baštinu, okolinu i društvo. Kao odraz različitih utjecaja, njezina djela otkrivaju kritički pristup povijesti, kanonima i autorstvu. Možda čak klasične likovne teme ona je obradila na jedan drugačiji, neki bi rekli i pomaknut način. Zanimalo me je kako ih ona na svojoj izložbi tumači tako da sam ju zaustavila i postavila par pitanja.

Promatrajući radove i shvaćajući izložbu rekla bih da se radi o dvije vječne likovne, umjetničke teme; teme prolaznosti, vanitas i mrtve prirode. Jesi li ih imala na umu kada si planirala izložbu?

Slažem se, vječne teme umjetnosti su teme prolaznosti, bilo da gledamo u prošlost ili spekuliramo o budućnosti, a općenito u mojim radovima uvijek je prisutna tema vremena, bilo da je prožeto kroz pitanja tradicije i povijesti ili kroz ideologiju vremena. U nekim radovima govorim o budućnosti koja se ponavlja kroz teme nacionalističke ideologije, u drugima o vremenu utopijskih tehnoloških inovacija budućnosti koje su već stigle, ali nisu svima dostupne. Jer budućnost nema socijalne pravde.

Tako se u svojim novim radovima osvrćem na distopiju koju već dobrim dijelom živimo. Naziv izložbe sugerira neku novu, futurističku prirodu i okruženje, ali mislim da je već uvelike među nama, samo što je mi iz nekog razloga odbijamo vidjeti. Zvučna instalacija i svi njezini elementi dovedeni su do ekstrema u vizualnom smislu, gdje umjetni materijali kroz korijenje i grane postaju sastavni dio biljaka i drveća, ljekovite biljke su vakumirane u plastici i time lišene svoje osnovne funkcije. Prikazani su različiti oblici života koji sugeriraju da u budućnosti moramo razmišljati o različitim oblicima postojanja i prihvaćanja kroz mentalno socijalno i ekološko okruženje kao neodvojive i međuovisne elemente.

Tema vanitas, prolaznost života, zapravo je u suprotnosti s rečenicama teksta koji prati izložbu, no mislim da je jedno i drugo primjenjivo. Možeš li radove i izložbu sagledati i iz tog drugog kuta?

Izložba na određeni način može poslužiti i kao podsjetnik kakvu ćemo ostavštinu ostaviti iza sebe. Kako zanemarivanje mentalnog i socijalnog utječe na našu okolinu. Koliki udio prekomjerne ljudske aktivnosti poput hiperprodukcije i ekstrakcijskog kapitalizma imaju na naš prirodni okoliš kojemu čovjek pripada. Prostornu instalaciju prati zvuk nastao u suradnji s glazbenikom Milanom Bukejlovićem, pri čemu se poput mantre ponavlja rečenica Stvaranje svjetova nije ograničeno samo na ljude. Vođeni isključivo kapitalom i profitom, slijepi smo za druge oblike postojanja i života.

Spajanje umjetnog i prirodnog prikazano je kao nešto posve normalno i očekivano. Koliko sama misliš da su umjetno i prirodno neraskidivi u današnjici?

Izložba govori o aktualnom trenutku u kojem je dominantan model interakcije kapitalistički, a ideologija slobodnog tržišta nas drži zarobljene u (samo)eksploatatorskim praksama. Neki od sintetičkih materijala koje sam koristio su uz minimalne intervencije zadržani u izvornom, zatečenom obliku. Naglasak sam stavila na takvu metodologiju rada kako bih istaknuo njihovu simboliku i značenje u kontekstu izložbe. Dio materijala uglavnom je pronađen u kineskim hipermarketima: silikonski češalj za pse, silikonska navlaka za volan u imitaciji automobilske gume, uže ali plastično, spužva ali od poliestera. Korištenjem ovih materijala željela sam naglasiti hiperprodukciju, jer su navedeni predmeti bili u bezbroj varijanti. Plastika nije bilo kakav materijal, već simbol materijalnih odnosa 20. i 21. stoljeća koji je potpuno preobrazio našu stvarnost. Ujedinjeni smo u sintetici, nalazi se u hrani koju jedemo, zraku koji udišemo, ulazi u naše stanice u nano obliku.

Ovi hibridi pokazuju upravo te veze i susrete. Guma se rastopila i našla put do pukotina drveta i postala njegov sastavni dio – kao u nekom zagrljaju. Veliki dio materijala za radove, a to su prirodni i organski materijali, prikupila sam u okruženju ateljea koji se praktički nalazi na deponiji. To je jedini preostali prostor za likovne radionice u cijelom Beogradu. Nalazi se u novonastalom dijelu grada Beograd na vodi, u zgradi Jugošpeda koja nosi kulturno-povijesnu baštinu, u vidno demoliranom stanju i ambijentu koji ne priliči metropolama. Biljke koje sam namjerno pronašla upravo na ovom mjestu našle su put do površine zemlje, teško su izronile unatoč višegodišnjoj gradnji u spomenutom dijelu grada i vidljivom sloju industrijske prašine na njihovom cvijeću, stablima, i ostavlja.

Ova intrigantna izložba za javnost je otvorena još do 6. travnja, preporučujem da ju posjetite.