Što pisci čitaju? Filip Grujić otkriva mnogima nepoznate, a sjajne pisce.

Filip Grujić nezaobilazno je ime srpske književnosti. Iako prilično mlad (29!) iza njega je bogat književni rad i nekoliko sjajnih knjiga. Autor je više drama, a za koje je osvojio Mihizovu nagradu, Sterijinu nagradu i nagradu Slobodan Selenić. S romanom Podstanar bio je u užem izboru za NIN-ovu nagradu i nominiran je za Europsku nagradu za književnost. S trećim, posljednjim romanom I onda opet, iz početka samo je potvrdio svoje mjesto u srpskoj, no i regionalnoj književnosti.

Filip Grujić je pripadnik najmlađe odrasle generacije, one s predznakom Z. Gleda stvari drugačijim očima i kako stvari stoje, usudila bih se napisati da i otvara oči drugima. Sa svojim javnim stavovima o društvu i životu u regiji može samo biti pozitivan primjer ne samo mlađima, već i nama, nešto starijima. Za njega sam prvi put čula nakon što je prije tri godine boravio u Splitu povodom rezidencijalnog programa Reading Balkans. Njegov javan osvrt na boravak u Splitu me je osvojio (jednostavno ćete ga naći, googlajte ga, nećete zažaliti!) i ponukao da pronađem njegove knjige, a koje su se ispostavile – baš takvima; knjige koje osvajaju.

Upravo iz tog razloga, da nam se otvore oči, pitala sam Filipa da preporuči nekoliko knjiga nepoznatih autora. Javio je svoje preporuke, i iako su meni, i vjerujem mnogim drugima, ova imena dobro poznata, kratkim ispitivanjem svoje okoline spoznala sam da je Filip prilično dobro pogodio. Ove sjajne autore, ove nagrađivane autore stvarno mnogi ne znaju, kao da nagrade i književna slava ne dopiru van književnih i kulturnih krugova. Zato je tu Filip Grujić, mladi autor kojeg trebate čitati, koji nam otvara oči i podsjeća na druge sjajne autore, a koji su vam možda promakli.

Divlji detektivi, Roberto Bolaño

Roman u kojem postoji toliko svetova i toliko priča i toliko malih, sitnih zapleta, detalja, u kojem postoji mladalačka strast i želja da prosto hoćeš da poludiš. Divlji detektivi se čitaju dugo i strpljivo – i čitaju se tako da zavoliš reč, a ne samo radnju.

Photo: Divlji detektivi, Roberto Bolaño

Deseti decembar, George Saunders

Dnevnik o semplika devojkama i Deseti decembar su dve priče za koje i dalje ne razumem kako je neko uspeo da ih napiše. Sonders kaže da je celog života želeo da ima savršenu rečenicu, hemingvejevsku. Ali je vremenom odustao od toga i stvorio svoju, sonderovsku. Istovremeno potresno i neobično.

Photo: Deseti decembar, George Saunders

Izabrane drame, Jon Fosse

Neočekivani dobitnik Nobelove nagrade, sjajan na oba polja – i u prozi i u dramskoj književnosti. Iako naizgled jednostavan jezik, na ivici naive, Fose kroz repetitivnost stvara duboku prazninu i melanholiju i strah koji osećaju njegovi junaci. U njegovim tekstovima nema velikih tema pogodnih za konkurse, ali to ne znači da njegove drame nisu velike.

Photo: Jun Fose, Izabrane drame, IPC Media

Igra s đavolovim repom, Vitomil Zupan

Pomalo zaboravljeni slovenački pisac, veoma snažnog ritma rečenice, pomalo izlomljene – kroz jezik koji je istovremeno i književni i uličarski. Zupan fenomenalno oblikuje svet u kojem dominira erotičnost, strast i pokušaja da se pronikne do samog dna nezadovoljstva dve osobe u vezi koja se raspada.

Photo: Vitomil Zupan, Igra s đavolovim repom, BIGZ