Faces to Watch:
Enzo Vogrincic - glumac o kojem bruji filmska industrija

Nakon što je zatvorio Filmski festival u Veneciji prošle godine te je predstavljen u kinima diljem svijeta, svoju streaming slavu doživio je početkom 2024. na Netflixu, kao jedna od najvećih uspješnica s ne engleskog govornog područja. Radi se o filmu Society of the Snow, španjolskog redatelja J.A. Bayone o kojem se ne prestaje pričati, a posljednje u nizu nominacija bilježi za najvažniju filmsku nagradu Oscar, u kategoriji Najboljeg stranog filma te za Najbolju šminku i frizuru. Film nam ponovno dočarava priču o jednoj od najnevjerojatnijih avionskih nesreća u povijesti (prvi put je ekranizirana kao film Alive iz 1993.) kada se avion koji je iz Urugvaja u Čile prevozio ragbi momčad, obitelj i prijatelje igrača zajedno s posadom, 1972. godine srušio u Andama. U nemilosrdnim planinskim snježnim uvjetima gdje su proveli nešto više od dva mjeseca, preživjelo je 16 putnika, a taj je događaj ravan čudu sve do danas. Film je okupio sjajnu ekipu glumaca sa španjolskog govornog područja, mahom new comera. Jedan od njih je i Enzo Vogrincic čija je poveznica s ovim dijelom Europe očita. No, osim toga, Enza smo poželjeli bolje upoznati i zbog toga što je trenutno na radaru svjetskih medija kao ime koje vrijedi zapamtiti. Otkrio nam je više o sebi, kako je bilo raditi na ovako zahtjevnoj filmskoj produkciji koja ga je i lansirala u filmsku orbitu te što ima slično s Numom Turcattijem, posljednjim preminulim u tragediji kojeg je utjelovio u filmu. Ulovili smo ga negdje u letu između Europe i Amerike i moramo priznati kako su nas razmišljanja ovog tridesetogodišnjaka šarmirala. Enzovo vrijeme stiže.

Bok Enzo, kako si i gdje trenutno provodiš vrijeme?

Zanimljivo, trenutno sam u avionu. U posljednje vrijeme moj se život vrti oko aviona. Jučer je bila dodjela nagrada Goya i već u 6 sati ujutro su nas pokupili da idemo ravno do zračne luke u Madridu i sada putujem za Los Angeles. Pozvali su me na privatni ručak sa svim nominiranima za Oscara. Zanimljiva sudbina. I opet, kao mnogo puta u posljednje vrijeme, moram biti u zraku.

Oduvijek si želio posvetiti se glumi, a počeo si na kazališnim daskama u svom rodnom Urugvaju. Koja je to uloga bila koja te prebacila na film i kako si se prilagodio filmskoj glumi? Postoji li za tebe razlika između kazališta i filma i planiraš li zadržati oboje?

Uvijek, ili barem gotovo uvijek, postojao je trenutak kada sam kao dijete bio uvjeren da ću postati špijun, da, pravi tajni špijun. Nisam bio siguran kako, ali znao sam dvije stvari; prvo, da moram ići u Sjedinjene Američke Države naravno, i drugo da mi je potrebna obuka špijuna. Jako dobro se sjećam kako sam osmišljavao treninge u dvorištu kuće gdje bih provodio cijelo popodne igrajući se ili, preciznije rečeno, trenirajući kako bih postao profesionalni špijun. Kada bi me roditelji pitali što radim, uvjerljivo bih im lagao da se igram nečega, jer naravno, špijun nikada ne otkriva svoj identitet. Već tada postojalo je nešto u toj dječjoj igri gdje danas, kao odrasla osoba, vidim glumu kao integrirani dio sebe. Ta ideja čuvanja tajne i ne otkrivanja je gluma. Razmišljati o sebi kao nekom drugom od onoga što jesam, je gluma. Pripremati se za tu specifičnu profesiju špijuna i shvatiti da mi je potrebna obuka, je također priprema glumca. Kroz vrijeme i dalje nalazim tragove ranijih osobina gdje je gluma, kao igra, već bila nešto prirodno za mene. Iduće sjećanje je vezano uz trenutak kada sam prvi put doživio kazalište. Sjećam se kako sam sjedio sa svojim osnovnoškolskim kolegama u kazalištu, prije početka predstave, bio sam nervozan kao da se nešto važno događa. Čim su se upalila svjetla pozornice te podignula ogromna crvena zavjesa, odmah sam se teleportirao na drugo mjesto, živo se sjećam kako mi je jako lupalo srce.

Tek s 15 godina sam shvatio da je gluma profesija kojoj se mogu posvetiti, ali naravno u Urugvaju i za mene, dijete koje je rođeno u kontekstu nepovoljnog ili pomalo zaboravljenog susjedstva, teško je projicirati sebe kao filmskog glumca ili je barem meni ta ideja bila nemoguća. U isto vrijeme, kino me u to vrijeme nije zanimalo pa je kazalište postalo moj cilj. Istraživao sam što dalje; saznao sam da se moram školovati na EMAD (Escuela Multidisciplinaria de Arte Dramático), slušati predavanja od ponedjeljka do subote po 6 sati dnevno, da moram položiti prijemni, a mjesta u klasi je bilo za samo 20 ljudi. Roditelji su me pitali koji je plan B ako ne položim prijemni? “Ne postoji plan B”, rekao sam im. Za mene nikada nije bilo dvojbe, nije bilo druge mogućnosti nego posvetiti se glumi. I iduće četiri godine sve sam se više zaljubljivao u ovu profesiju. Od druge godine počeo sam profesionalno raditi kao gostujući glumac u kazalištu Comedia Nacional u Montevideu, istovremeno otkrivajući zadovoljstvo osmišljavanja predstava s prijateljima. Bila je to čista improvizacija. Puno sati provedenih u probama, bez financija i s malobrojnom publikom, obično bi nam došli samo prijatelji i obitelj. Kazalište bez dobiti, samo posveta glumi.

Filmovi su došli kasnije, postepeno i pomalo slučajno. Na početku su se pojavile određene prilike za sudjelovanje u studentskim kratkim filmovima. NEPLAĆENO je uvijek pisalo na plakatu koji bi lijepili na vrata EMAD-a, ali to nikada nije bilo važno, već sam bio naviknut. Od preporuke do preporuke, došao sam do snimanja profesionalnog kratkog filma Yí (el río que no se corta), zatim do sudjelovanja u filmu A Twelve-Year Night redatelja Albara Bretchnera, i nakon nekog vremena, do svoje prve glavne uloge u filmu 9 Nicolása Branca i Martina Barranchea. Tijekom ovog vremena, shvatio sam razliku između kazališta i filma. Shvatio sam da mogu razbiti ograničavajuće ideje o sebi kao nekome tko ne može glumiti na filmu, da nisam uvjerljiv, da je moja kazališna gluma pretjerana za kameru. Ali ipak, nešto je funkcioniralo. Na kraju zaključujem kako su kazalište i film u svojim ogromnim razlikama komplementarni. Jedan jača karakteristike koji drugi ne, i obrnuto. Uspoređujući ih, učim o filmu radeći kazalište i o kazalištu radeći film. Ne bih mogao napustiti kazalište koliko god želio. Ono što je jasno jest da je kazalište put s prijateljima, dok se prijatelji u filmu stvaraju po putu.

U 2021. godini, tvoja prva glavna uloga bila je posvećena Christianu Ariasu, uspješnom urugvajsko-argentinskom nogometašu. Zanimljivo, s obzirom da je tvoj otac bio nogometaš u Urugvaju. Reci mi više o tome.

Jednom mi je jedna redateljica rekla nešto što mi se urezalo u pamćenje, “Čovjek ne bira likove, likovi biraju njega.” U tom trenutku nisam u potpunosti shvaćao što je mislila, ali s vremenom je dobilo smisao. Kada se čovjek duboko poveže s likom, postoji nešto u tom liku što podsjeća na vlastitog tebe prije nego što se počneš prepoznavati u njemu. U slučaju Christiana, priča je fantastična. Moj je otac doživio trenutak slave kao profesionalni nogometaš, a kao zaljubljenik u nogomet vodio me na treninge u različitim ekipama od moje 4. do 12. godine. Priča mi kako sam odmah prvog dana ušao u igru na terenu te sam vrlo brzo počeo ovladavati sportom. Ja, nesvjestan toga, jednostavno nikada nisam htio igrati nogomet. Danas me zabavlja igranje s prijateljima, ali općenito me ne zanima i ne pratim ga. Ono što nikada nisam mogao reći svome ocu jest da me nogomet uopće ne zanima, nisam želio igrati, svaki put sam bio zahvalan kada bi se trening otkazao, a još više kada bi se otkazala utakmica. Kada mi je stigao scenarij za 9, znao sam da je to za mene. Christian, profesionalni nogometaš koji ne zna želi li igrati nogomet jer ga nije osobno izabrao, ali je morao igrati jer mu je otac vodio karijeru. Divno je bilo proživjeti ovog lika kako bih na neki način mogao izraziti tu duboku želju, koju nikada nisam mogao javno priznati, želju da više ne želim igrati. Likovi i gluma pružaju vam priliku da se otkrijete, da se ispitujete i produbljujete svoje spoznaje o sebi. To je jedan od razloga zbog kojih sam se zaljubio u ovaj poziv. Kada Christian na kraju filma uspije reći svome ocu da više ne želi igrati, i kada moj otac dođe u kino pogledati taj film, za mene se ostvario oslobađajući ciklus.

Tvoje prezime Vogrincic nam je posebno zanimljivo, imaš slovenske korijene. Možeš li mi ukratko ispričati više o svojoj obiteljskoj povijesti?

Trebao bih više istražiti o tome, čini se da je to zanimljiva priča. Ono što znam jest da je moj pradjed došao brodom iz Slovenije u Južnu Ameriku, za vrijeme Drugog svjetskog rata. Došao je sa svojom cijelom obitelji uključujući mog djeda koji je u to vrijeme imao otprilike 2 godine. Planirali su otići u Argentinu, ali iz nekog razloga odlučili su nastaviti putovanje brodom do sljedeće destinacije – Montevideo, Urugvaj.

Jesi li povezan sa svojim balkanskim korijenima? Posjećuješ li ove krajeve ili tek planiraš?

Volim riječ balkanski, potiče u meni želju za povezivanjem. No istina je da do danas ne znam mnogo o Sloveniji, čini se da je prekrasno mjesto koje me svaki put kada se vratim u Europu motivira da ga upoznam. Vjerojatno bih započeo s Murskom Sobotom, odakle potječe moja obitelj. Možda tamo pronađem nešto za sebe.

Kako je bilo odrastati u Montevideu, čega se sjećaš, što je obilježilo tvoje djetinjstvo tamo?

Montevideo, kao i svaki drugi grad, ima svoje zone. Kvartovi su vrlo različiti i u svakom se živi i raste na drugačiji način. Odrastao sam blizu svetišta Gruta de Lourdes, koje se nalazi na periferiji Montevidea i unutar područja koje mediji nazivaju Crvena zona. Ime označava da se radi o marginalnom području, a sve što je marginalno uvijek je povezano s opasnošću, i to za one koji tamo ne žive, naravno. Odrastao sam uz ograničenja i nedostatke kao što su uskraćene prilike i mogućnosti što vam s vremenom može stvoriti i mentalni teret koji je teško otpustiti. Svijet nam je od tamo uvijek izgledao kao da sve radi protiv nas. Međutim, sjećam se da sam kao dijete uvijek bio svjestan toga. Moja starija braća često su se žalila što na razgovoru za posao moraju izmisliti odakle dolaze jer ako spomenu Crvenu zonu, bit će odbijeni. S druge strane, Urugvaj je sam po sebi skromna zemlja s malo stanovnika i gotovo bez turizma, gdje izlazak na ulicu znači da ćete vjerojatno sresti nekoga koga poznajete ili pak upoznati osobu s kojom imate zajedničke poznanike. Ovo čini Montevideo gradićem. To je divan mir koji me sve više privlači kako putujem i vraćam mu se, sve više cijeneći način na koji smo tamo povezani, srdačni, bliski. Čini mi se da zaboravljamo da smo svi tamo na neki način susjedi. Također, odrastanje na mjestu gdje je napredak kompliciran uvijek vas vodi u inozemstvo, daleko od mjesta odakle dolazite i gdje postoje bolje prilike za vas.

Ipak, sjećam se da sam s 10 godina učio o geografiji Urugvaja i njegovim karakteristikama, kad je profesorica spomenula da u Urugvaju nismo imali potrese ni vulkane, ni tornada, ni monsune ni tsunamije. Sjećam se da sam, gledajući na kartu svijeta, pomislio: Kakva sreća što sam rođen ovdje.

Trenutačno doživljavaš vrhunac karijere, rekla bih. O filmu Society of the snow priča se u svijetu. Što se promijenilo u tvom životu u posljednje vrijeme?

Moj život se već dugo vrti oko ovog projekta, praktički od njegovog početka. Ići na tako dugo putovanje radi snimanja već podrazumijeva promjene. Za početak, to je bio prvi put da sam napustio Južnu Ameriku i od tada je sve postalo intenzivnije. Nakon premijere filma dogodio mi se trenutak da nešto što je bilo dio mene tako dugo, postalo je javno, a ljudi imaju mogućnost da se emocionalno vežu. Isto tako, počinjete graditi verziju sebe koja je donekle izmišljena i to je ono što trenutno otkrivam. Ljudi me poznaju kroz Numu i to se miješa s onim što ja doista jesam. Kao da se radi o spoju obje osobnosti; ljudi koji me zovu Numa, ljudi koji me zovu Enzo. Ono što je još malo čudnije je da počinjem ponovno graditi svoje prostore intime u javnosti, a ta je linija ponegdje malo zamagljena. U Urugvaju me mediji prate, ali srećom tamo su ljudi općenito mirni i nisu napadni dok je u Madridu cijela priča s medijima intenzivnija. Čudno je doživjeti da završite kao lik na majici ili šalici ili pak u prirodnoj veličini od kartona.  Ta medijska buka je toliko glasna da se počinjem vidjeti izvana. Poznajem sebe i vjerujem u to tko sam, no kad me ta vanjska slika nadmaši, sve skupa postaje nešto drugo. Moj život se malo po malo mijenja, a promjena se dogodi prije nego što uopće shvatim da se upravo dogodila.

Koliko ti je bilo zahtjevno pripremati se za ulogu Nume Turcattija, posljednjeg preminulog koji je zamalo dočekao spas u planinama zajedno s 16 kojis u svi bili na izmaku snaga nakon 72 dana provedena u nevjerojatnim zimskim uvjetima među planinama.  Stvarna priča o preživljavanju ove avionske nesreće više je nego fantastična i gotovo nadrealna.

Već prelazak iz kazališta u film, neočekivano sudjelujući u mega produkciji usred planina je scenarij koji je nemoguće predvidjeti. Srećom, tijekom 7 mjeseci audicija i 2 mjeseca prethodnih proba kroz koje smo prolazili prije snimanja, izgradio sam lik Nume i pripremao se za ono što dolazi. Ostalo je, kao i uvijek u mom životu, učenje kroz rad, nešto u čemu se također osjećam vrlo ugodno. Ovo mi je snimanje donijelo puno vježbe i iskustva. Snimali smo 147 dana, s timom vrhunskih profesionalaca, a također priča vas izaziva i na fizičkom nivou, a gluma postaje dio vas i vašeg stvarnog tijela. (op.a Enzo je za ulogu morao smršaviti 23 kilograma u svega nekoliko mjeseci). Hladnoća i glad su elementi koji čine sve realnijim. Vi zapravo nosite lik u vlastitom tijelu. Moj najveći izazov bio je boriti se s vlastitim umom. Pobijediti stalnu ideju koja često živi u meni i govori mi duboko iznutra: Pogriješili su i shvaćaju da to nisam bio ja. Ta ideja, taj sindrom prevaranta koji je tako čest u ovom zanimanju, s vremenom je postao moj pokretač, držao me, nije mi dozvoljavao da popustim jer ako bih popustio, primijetili bi. Srećom, pogriješili su do samog kraja i nisu me otpustili. Ta me misao uvijek tjera da se uživim u ulogu do kraja.

Pripremajući se za ulogu, imali ste priliku razgovarati s stvarnim preživjelima. Kako si to doživio i kako ti je pomoglo za ulogu?

Upoznati ih uživo svelo je priču na stvarno i konkretno, i to je dobra stvar. Kada prvi put čujete o tome što se tada dogodilo, čini se kao mit koji razgovarajući s njima polako nestaje i postaje priča koja se doista dogodila. Prvo sam ih upoznao prije snimanja, a zatim smo kasnije putovali svi zajedno zbog promocije filma po festivalima. Oni su ljudi koji imaju jako snažno i duhovno životno iskustvo, puno poučavaju a da toga nisu svjesni, govore o životu kroz posebnu perspektivu jer su to sve proživjeli, a i danas su tu, imaju obitelji i živote koji su se nastavili. Za utjelovljenje Nume bilo je bitno upoznati njih. Uvijek govorim u intervjuima da je otežavajuća okolnost kod Nume to što je on bio netko stvaran, a ja nemam priliku upoznati ga i približiti mu se. Stoga, moram ga graditi od sjećanja onih koji su ga poznavali, njegove braće, prijatelja i također preživjelih koji su s njim proveli 60 dana u planinama. Sa svim ljudima s kojima smo razgovarali o Numi, našao sam zajedničke stvari koje se odnose na to da je bio izuzetan prijatelj, njegov integritet, njegovu snagu, vrline koje su uvijek svi jednoglasno isticali. I to im je rijetkost, da se svi preživjeli slažu oko nečega.

Svi koji su preživjeli nisu samo oni koji su se srušili avionom u planine, oni su danas veće osobe od toga, sa stvarnim životima koje su nastavili živjeti. Ipak, ta priča ih prati cijeli život i vidim da ju većina njih još uvijek osjeća. Iako se stvari prevladavaju, također te i prate.

Kako je bilo raditi s redateljem J.A. Bayonom? Što si naučio?

Bolje je pitanje što nisam naučio? Bilo je izuzetno raditi s njim na projektu, bilo je kao polaganje ubrzanog magisterija iz filma. Jako se trudio da mi na kraju olakša posao. Bez sumnje je intenzivan, ide toliko brzo da vas tjera da pokušate držati korak. On je redatelj koji nijedan aspekt ne prepušta slučaju, već vodi računa o svemu. Vidio sam ga kako ulazi na set uzbuđen nakon što je raspravljao s dizajnerom i na kraju sam oslikao avion krvlju jer je primijetio da nedostaje taj detalj. Istovremeno, puno sluša na snimanju i uzima ideje od svih za izradu svakog kadra. On naporno radi i improvizira, ima oba aspekta, to je vrlina. Također morate biti hrabri da stavite tako ogroman set na raspolaganje kreativnosti i spontanom trenutku. Nakon što smo vježbali 2 mjeseca svaki dan, imali scenarij i mijenjali ga nakon uvježbavanja, vidjeli smo ga kako dolazi na set s novim ispisanim nacrtom za snimanje, i novim scenama koje je skicirao noć prije nakon što je u montaži vidio da mu nešto nedostaje. To vas kao glumca tjera da budete dostupni i da mu vjerujete.

Ideš li na dodjelu nagrada Oscar? 

Čini se da idem.

Na čemu trenutno radiš? Kakvi su ti planovi?

Trenutno uživam u svakom dodatnom izletu s filmom. Još do nedavno tek sam slutio da bi se sve ovo moglo dogoditi, a budući da ne znam hoću li ovakvih prilika imati opet, odlučio sam se osloboditi svake obveze i biti dostupan te pratiti film kamo god ide. Trenutačno je to prioritet i bit će vremena razmisliti čemu ću se posvetiti dalje. Srećom, nisam netko tko je anksiozan, dapače jako volim kad vrijeme prolazi između dva lika. Nešto se u tom razdoblju u osobi mijenja i to je za ovaj glumački poziv dobro osluškivati. Vidjet ćemo što dalje.

Netflix Studios

Kada ne glumiš, što voliš raditi, što ti zaokuplja misli, o čemu razmišljaš?

Toliko puno stvari… Po prirodi sam znatiželjan kao i svi ljudi, vjerujem, a prije svega, tražim kreativnost u svemu čega se dohvatim. Imam nekoliko ideja na kojima trenutno radim… Pišem knjigu, neku vrstu refleksivnog dnevnika snimanja, ne znam hoće li to ikada biti objavljeno, ali radim na tome. Svako iskustvo volim svesti na nešto konkretnije.

S druge strane, gradim mini kazalište veličine 75 cm duljine x 40 cm širine i 65 cm visine. To je kao realistična maketa kazališta gdje želim prikazati doživljaj kroz zvuk, promjene svjetla i scenografiju. To je neka vrsta posvete kazalištu, teško mi je to objasniti samo riječima, ali to je nešto što spaja rad ruku i montažu zvuka, a to jako volim. Uvijek mislim na kazalište, razvijam neke eksperimentalne kazališne projekte za svega nekoliko gledatelja, dva do tri tek, koje planiram napraviti kao eksperimentalni prototip kod kuće. Ponekad slikam, ponekad dizajniram namještaj u 3D (moj skriveni štreberski dio). Volim se družiti s obitelji, prijateljima, volim svoje biljke, fotografiju….