Zašto ne mogu prestati razmišljati o Demninom viralnoj odbijenici iz Balenciage

Do prije samo nekoliko dana, modni svijet bio je uvjeren da je Demnin put s Balenciagom započeo 2015. godine, kada je imenovan kreativnim direktorom ove modne kuće. Međutim, u stvarnosti, njegov odnos s tim brendom počeo je još 2007., kada je mladi dizajner iz Gruzije, tada svježi diplomant Kraljevske akademije likovnih umjetnosti u Antwerpenu, pokušao dobiti praksu u ovoj luksuznoj modnoj kući. Prijavio se za mušku modu, otišao na razgovor — i dobio odgovor: “Ne, nismo zainteresirani”. Čuveni mail odbijenice, uvećan i ispisan, danas je prva stvar koju vidite u izložbenom prostoru njegove aktualne retrospektive Balenciaga by Demna u Parizu. “Morao sam pretražiti svoj stari Hotmail da ga pronađem”, ispričao je za Vogue kroz smijeh. “Srećom sam odbijen” — srećom? “Naravno! Jer bi moj profesionalni put bio potpuno drugačiji da su me tada primili“.

Ovih dana ne prestajem razmišljati o tom, sada već viralnom, rejection emailu. Nisam sigurna bi li vam itko iz modne, tako hermetički zatvorene industrije rekao da ima drugačiju priču, osim ako nije u taj krug ušao zahvaljujući društvenom ili bračnom statusu, te privilegije naslijedio automatski (što je također čest slučaj). No, ako vam sudbina nije dodijelila odgovarajuće mjesto rođenja ili obiteljsko stablo ne zadovoljava zadane kriterije, put je neizbježno trnovit – bez obzira koliko talenata imali. Nikada se nisam sasvim oprostila od djevojčice koja je svom nekada omiljenom modnom magazinu slala pisma, a na razgovor za praksu dolazila ravno s željezničke stanice, u ružičastom mantilu i s pundžom u loknama. Zbog rejection emaila, prestajala je jesti, piti i kupovati magazin (koliko drame je dovoljno drame), ali nije odustala dok nije uspjela (točnije, uspjela je tek kada je odustala).

Photo: Courtesy of Balenciaga

Demna je osam godina kasnije, nakon prakse u Maison Margieli i Louis Vuittonu te uspjeha s Vetementsom, postao nasljednik Nicolasa Ghesquièrea na mjestu kreativnog direktora Balenciage. Međutim, on svakako nije jedini dizajner koji je ostvario svoju viziju nakon prvog, prividnog, neuspjeha. Jonathan Anderson, koji je nedavno debitirao za Dior, odbijen je prilikom pokušaja upisa modnog dizajna na Central Saint Martins. Te 2007. godine nisu ga ni razmatrali za osnovni foundation tečaj, jer je, kako kaže, za njih bio irski autsajder čiji portfolio nije odgovarao očekivanjima prestižne škole. Osjećaj da nije dio modnog establishmenta u velikoj je mjeri utjecao na njegov kreativni identitet — dizajnera koji “ne pripada sustavu”. Već 2008. pokrenuo je svoj brend JW Anderson, a pet godina kasnije postao kreativni direktor Loewea, brenda koji je postao poligon za njegove avangardne, ekscentrične i nadrealne ideje.

Photo: Gorunway.com

Na samom početku karijere, Virgil Abloh radio je kao pripravnik u Fendiju, ali nije dobivao pravu priliku niti priznanje. Godinama mu je modna elita zatvarala vrata. Ipak, njegov vizualni jezik, razvijen kroz Off-White i suradnje s Kanye Westom, doveo ga je do pozicije kreativnog direktora muške mode u Louis Vuittonu — što je bio povijesni trenutak za čitavu industriju. Ne mogu ne spomenuti i Simona Porte Jacquemusa, čiji se gotovo cijeli narativ brenda odnosi na ponosno isticanje provincijskog podrijetla i radničke obitelji, bez podrške i modnih poznanstava, što je ujedno i razlog zbog kojeg je dugo bio nevidljiv u elitističkom pariškom modnom svijetu. Iako danas ima dućan na prestižnoj Avenue Montaigne, rame uz rame s Guccijem, Diorom, Pradom i drugim luksuznim kućama, a revije održava u čuvenom Château de Versailles, njegova prošlost ga drži čvrsto prizemljenim (još uvijek neovisnim dizajnerom), pozivajući sve, bez obzira tko su i odakle dolaze, da bez zaziranja zakorače u njegov svijet.

Photo: Stephane Feugère / Courtesy of Jacquemus

U istu skupinu volim svrstati i društveno egalitarne dizajnere poput Pierpaola Picciolija, koji nikada nije podlegao zavodljivim utjecajima modnog svijeta. Dok je radio za Valentino (a sada od Demne preuzima palicu za Balenciagu), živio je u rodnom Netunu i svakodnevno putovao vlakom do svog ateljea u Rimu, živeći kao sav normalan svijet unatoč globalnom uspjehu. „Ako nisi u ivory toweru, možeš slobodnije sanjati“, rekao je jednom prilikom za Vogue. Njegova inkluzivnost bila je potpuni suprotnost Garavanijevoj ekskluzivnosti koja je snažno prigrlila sve povlastice slave i bogatstva, ovekovečene u legendarnom Lagerfeld – Garavani dijalogu: Compared to us the rest are making rags.

Zašto su dizajneri poput Pierpaola važni? Zato što mogu imati veliki utjecaj na to da sutra ne dobijete rejection email uzrokovan vanjskim faktorima, ako zaista vrijedite. Oni ruše zidove koji modu odvajaju od stvarnog života, čineći je dostižnijom, dostupnijom i stvarnijom. A onda to više ne utječe samo na modnu industriju, već i na društvo u cjelini.

Photo: Getty Images

I za kraj, teško mi je ne ostaviti poruku u stilu Louise Hay, jer iskreno vjerujem da se sve u životu događa u pravom trenutku, ne onda kada bismo mi to željeli, nego onda kada smo za to spremni. Oni koji su me prije više od deset godina odbili, danas su mi najveća podrška, na sreću, jer bih u tim godinama, zbog prevelike želje i sna koji je predugo tinjao u meni, zasigurno u ovoj industriji varljivih vrijednosti izgorjela (hvala im). Kolo sreće se okreće, a tu vrtoglavost, nepredvidivost i spektakularnost konačnih ishoda u modnom svijetu, zapišite kao manifest o neodustajanju, čak i kada su sve šanse protiv vas.