Kada je izašao danas kultni film Narod protiv Larryja Flinta, imala sam 15 godina. Ta, 1996. godina bila je, usudila bih se tako je nazvati, prijelomna godina u mom odrastanju i formiranju ukusa u glazbi i filmu. Tada sam krenula u srednju školu i odlazak u kino postao je konstanta u mom rasporedu. Svaki vikend uporno bih sjedila u kino stolcu netremice prikovana za veliko platno, često i petkom i subotom, nerijetko gledajući i dva filma zaredom. Neke filmove sam gledala i više puta; a među njima je bio i Narod protiv Larryja Flinta. Tada nisam znala tko je Larry Flint, no obožavala sam Woodyja Harrelsona i trailer koji se puštao na televiziji odmah me je zaintrigirao. Natural Born Killers i White Men Can’t Jump već su neko vrijeme bili dio moje kućne videoteke, a gledala sam ih toliko često da su se vrpce gotovo pa posve izlizale.
Woody je tada već bio holivudski it glumac koji je punio kina, ili bolje rečeno kino blagajne. I to sve s nekim šarmom glumca koji voli igrati uloge u nezavisnim filmovima, ali se, eto, našao u mainstream Hollywoodu. Fascinirao me jer je mogao glumiti u svim zamislivim žanrovima: i u komediji, drami, trileru, romansama i hororcima. No konkretno, uloga baš u tom filmu, kojeg svrstavam u klasike devedesetih, ravno uz Pulp Fiction, Heat i slične filmske gromade, učvrstila je moje mišljenje o njemu kao holivudskom the buntovniku (nije odmoglo što se kraj njega na ekranu nalazila vječna buntovnica Courtney Love), ili kako se sam prozvao, anarhistu. No taj se dojam zapravo najviše očitovao u tome što nije glumio u sigurnim filmskim hitovima nego ih je on učinio hitovima. Što sam se više upoznavala s njegovim likom i djelom, gledajući i čitajući njegove intervjue, shvatila sam da me oduševljava i kao osoba. Osoba koja je u Hollywoodu ostala prizemna, koju ne prate skandali, koja se u intervjuima ne ustručava razgovarati i o mnogo širim i dubljim životnim temama osim same karijere i filma. U sve to uvjerila sam se i sama.
Prije svega zabava
Sada, taj isti Woody Harrelson, napokon je zakoračio na mol terase restorana u kojem smo se trebali naći. Kada kažem napokon, mislim, sa sat vremena zakašnjenja, periodu u kojem sam smislila još milijun pitanja koje bih mu voljela postaviti u našem ograničenom vremenu od svega 30-ak minuta. “Ok, ovdje izgleda kao u raju”, bila je njegova prva rečenica kad smo se konačno susreli. Složila sam se s njime. Možda je baš to što Vis uvijek izgleda magično bio jedan od razloga zašto je odlučio sa suprugom posjetiti mali 35mm Vis Film Festival, kojem je to tek drugo izdanje, a gdje je prisustvovao projekciji Naroda protiv Larryja Flinta. “Ovo je zaista jedno od najljepših mjesta koje sam posjetio”, govori mi dodajući da i inače voli boutique filmske festivale koje redovito posjećuje, tako da je “rajski” Vis očito samo “šlag na torti”.
The People vs. Larry Flynt
Projekcija u ljetnom kinu Hrid u gradu Visu bila je dupkom ispunjena gledateljima, a njegova prisutnost samo je pojačala dojam već divnog iskustva gledanja tog filma na velikom platnu. “Nije bilo lako snimiti ovaj film”, kaže mi iskreno Woody. “Uloga je bila zahtjevna, film je bilo izazovno snimati, scenarij je imao svoje probleme koje je trebalo rješavati… Mnogo toga se događalo, no na svu sreću, sve je na kraju sjelo ‘na svoje mjesto’.”
No dodaje da je na kraju svega, kada podvuče crtu, sve to mala cijena za mogućnost eksperimentiranja s likovima što je oduvijek smatrao zabavnim. “Zombieland, No Country For Old Men i nedavni Triangle of Sandness. Izuzetno mi je drago da sam igrao sve te uloge, koliko god različite, lagane ili teške bile”, prisjeća se.
40 godina karijere
Woody Harrelson je glumac koji može igrati bezbroj različitih likova, a da to nije prva asocijacija koju uz njega vežemo. Zajedno se prisjećamo njegove karijere spominjući njegove filmske radove i taj nazivnik je zorno očit. Kako i ne bi, karijera mu se proteže od 1985., i to kada nas je sve osvojio ulogom Woodyja Boyda u seriji Cheers, koja je potpuna suprotnost svim ulogama koje su uslijedile, a koje su pokazale njegovo široko i šaroliko glumačko umijeće. Baš zato, iako možda zvuči pomalo prvoloptaški, nisam mogla ne pitati ga što je najdrastičnije što je napravio za ulogu. “Za film LBJ sam morao nositi prilično ozbiljnu protetiku, stavljanje je bilo zahtjevno i dugo je trajalo. Za ulogu Davida Douglasa Browna u filmu Rampart sam morao izgubiti značajni broj kilograma. Radio sam svakakve stvari za ulogu, sve samo da bude što bolja, da budem što autentičniji.”
Natural Born Killers
S obzirom na to kakav su trag te uloge ostavile u filmskoj industriji, odgovor me nije nimalo iznenadio. Toliko bogata i duga karijera, koja se proteže kroz četrdeset godina, a u kojoj nije manjkalo izazova, eksperimenata, filmskih hitova… Pitam se postoji li uopće išta za čime žali? “Da, imam milijun žaljenja!”, kaže mi iskreno, kao da je jedva čekao da dođemo do “stvarnog” dijela intervjua, gdje se ne bavimo s holivudskom “površnošću”. “No najvažnija lekcija mi je bila da uvijek treba napraviti najbolje, dati sve od sebe i prihvatiti da se ne može utjecati na krajnji ishod filma, a to je kako će se distribuirati, kako će ga publika, na kraju krajeva prihvatiti. Sjajno je igrati odličnu ulogu u filmu koji je dobro prihvaćen, no isto tako treba biti svjestan da nemamo kontrolu nad time.”
Trenutno radi na filmu Now You See Me 3, no mene je zanimalo kakvu budućnost prognozira filmovima Last Breath i Ella McKay, a koji dolaze u kina 2025., pogotovo jer je Last Breath rađen po istinitoj priči o roniocu zaglavljenom u moru, a što je vjerojatno jedna od najnezahvalnijih filmskim formata jer morate opravdati tuđe vizije stvarnih događaja i ljudi koji su ih proživjeli. “Pogledao sam Last Breath i film je fantastičan! Dokumentarac koji je istovremeno akcijski film. Bio sam ‘na rubu sjedala’ čitavo vrijeme dok sam ga gledao. Jako sam sretan i zahvalan što sam dio filma. Film Ella McKay nisam još pogledao, no njega potpisuje James L. Brooks, filmski maestro, tako da ne sumnjam u njega”, kaže mi Woody naočigled ponosan što radi na projektima u koje vjeruje i za koje smatra da su priče koje vrijedi ispričati.
Vječni holivudski anarhist
Svjesna da je otvoren za takav tip razgovora, nisam mogla ne osvrnuti se na lik i djelo Woodyja Harrelsona, ne samo kao holivudskog glumca, već kao osobu koja se, čak i kroz medije, doima vrlo pristupačno, i koja najviše od svega voli obitelj, prijatelje, dobru zabavu i opuštenu atmosferu. Sjetimo se, prije nekoliko godina su fotografije njega s Matthewom McConaugheyem na Jadranu, na dasci za veslanje postale viralne. Njihov odmor je izgledao kao, pa odmor iz snova, ne zbog luksuza, već zbog neopterećenosti i opuštenosti kojom su zračili. “Mislim da uistinu nema ništa važnije u životu od prijatelja i obitelji”, pomalo zamišljen odgovara mi na moje pitanje o tome kako uspijeva zadržati svoj sustav vrijednosti u, vjerujem, pomalo pomaknutom holivudskom okruženju. “Volio bih imati više vremena za obitelj i prijatelje. Pokušavam se okružiti pozitivnim ljudima. Samo pogledajte vijesti danas, kako stvarnost izgleda… Neki dan je opet bila pucnjava u Georgiji, SAD-u, ludost koja se upravo događa u Francuskoj, taj monstrum, to je učinio svojoj supruzi, a ovo su samo dva primjera, a ima ih nebrojeno mnogo. Cijeli svijet se doima kao da je van kontrole.” Slažem se s njime, i u nadi za nekim čarobnim savjetom ili vodstvom pitam ga kako onda drži negativnost pod kontrolom, kako uspijeva da ne zavlada njime? “Nemam nikakav mudar odgovor… Pokušavam biti prisutan u trenutku, evo, kao sada, kad nas dvoje razgovaramo. Trudim se da mi takve stvari ne ‘zavladaju glavom’. Nažalost, znam se probuditi tijekom noći i proganjaju me negativne stvari, razmišljam o njima, ali kada sam s nekime, maksimalno se trudim biti prisutan. Zato sam se i odrekao mobitela prije četiri i pol, pet godina. I uopće mi ne nedostaje.”
No Country For Old Men
Kako sam netom prije intervjua o njemu iščitala sve što sam mogla, za oko mi je zapela jedna stvar. Woody je osoba odgojena u katoličkom duhu, iz Texsasa, no naginje istočnjačkim filozofijama i uvjerenjima, i to posebno učenju poznatog jogija Paramahanse Yoganandea koji je oplemenio tu filozofiju početkom 20. stoljeća. I sam mi je potvrdio da je iznimno utjecao na njega. “Odrastao sam u vrlo religioznoj sredini, vrlo kršćanskoj, no vrlo brzo sam počeo na to gledati drugačije. I kada sam pročitao ‘Autobiografiju jednog jogija’ pomislio sam da se radi ili o duboko religioznom čovjeku ili o prevarantu, i ako on govori istinu, onda stvarno postoji Bog. I za takve spoznaje je bitna meditacija. Otkako sam pročitao tu knjigu, nekako sam uvjeren da postoji Bog, i da mu se meditacijom možemo približiti”, iskreno mi odgovara, iznova me osvajajući svojom neposrednoću.
Komentiram kako osoba koja mnogo promišlja svoju okolinu, ljude, sebe, sigurno posebno pristupa i ulogama, kreiranju likova. Pitam ga kako uopće odlučuje na koju ulogu pristati, koji projekt raditi? “Najvažniji su scenarij i režiser. Glumci su isto važni, ali tekst i režija su iznad svega. Dobre glumce je lako pronaći, ali dobar scenarij ili režisera nije tako lako. Mnogo razmišljam prije nego prihvatim i krenem raditi projekt. Bitna mi je i poruka koju projekt šalje. Recimo, jako mi je bila važna poruka filma Triangle of Sadness. Prije bih rekao da je poruka važnija, nego moja uloga u filmu. Režiser je bio nevjerojatan, stvarno se nadam da sam tu ulogu učinio dobrom.”
Triangle of Sadness
Tijekom cijelog razgovora, Woody u razgovoru djeluje kao osoba koja naginje strukturi, u suštoj suprotnosti s likom “holivudskog anarhista”, titule koju si je sam dodijelio i koje se još uvijek drži. “Zapravo jako volim strukturu u filmu. Struktura produkcije mogla bi biti uzor strukture vlade neke države. Vođa, glava države bio bi režiser, on se brine o svima, on vodi vladu. U filmu svi koji radimo na njemu imamo isti, zajednički cilj. Da film bude najbolji. To je ono što nedostaje državama. Da svi rade s istim ciljem. Da ne bude pokvarenog u sustavu, nema pohlepe, nema pohlepnih vođa koji se ne brinu za ljude, koji rade samo za svoje interese, već za interese zajednice, i za veći interes, veće dobro.”
Nakon ove doze pozitive jedne filmske, holivudske zvijezde, bilo je samo zanimljivije gledati kako Woody Harrelson s obitelji i prijateljima, zajedno s lokalcima, gleda film u kinu u jednom otočkom gradiću udaljenom 45 kilometara od obale, na malom 35mm Vis Film Festivalu. Sve to učinilo mi se kao dobar početak razvoja filmske kulture, podsjetnik na filmske klasike i na ono što bi trebalo biti važno u životu. Holivudske zvijezde ili bilo kojeg drugog čovjeka, sasvim je nebitno.