Pismo godini koja prolazi: Lamija Begagić

Najnemuštija sam krajem godine. To sam vremenom već nekako i prihvatila. Slažem i preslažem fioke u glavi i telu, stignu me svi prethodni meseci u kojima se iz godine u godinu sve više stvari dešava da mi je sve manje jasno kako taj rolerkoster stane u samo trista šezdeset i pet dana. Kada dođe vreme za rekapitulaciju, ne znam ni šta bih rekla, ni kome. Volim da predviđam i planiram, ali mi to sve teže ide i čini mi se sve češće, umesto gledanja unapred, pokušavam da zastanem i pogledam unazad. Čudna je i vrlo zahtevna ova 2024, i po ko zna koji put na zalasku godine nisam sigurna jesmo li srećniji ili pametniji, ali sam zamolila četiri spisateljice i jednog pisca da podele kako se njima sve to sa prošlom godinom čini. Lamija Begagić, Tanja Stupar Trifunović, Lidija Deduš, Ivan Tokin i Eva Mahkovic osvrnuli su se na godinu koja se završava i napisali šta misle o njoj.  U nastavku pismo Lamije Begagić.

—

Draga,

kako sam sjela da ti pišem, obuzelo me je neugodno saznanje da jedva da te se sjećam, a još nisi ni minula. Plašeći se da možda iracionalno pokušavam da te potisnem, otvorila sam vlastite društvene mreže i počela skrolajući oživljavati sjećanja. Išla sam detaljno, mjesec po mjesec, slažući slagalicu i uklapajući dijelove. 

U novembru, predzadnjem tvom mjesecu, mreže kažu, objavila sam fotografije sa seoskog imanja mog brata, pod naslovom „Temeljenje kuće“, na kojima su posljednji trzaji škrtog novembarskog sunca, onih nekoliko minuta bistrine pred konačni, prerani zalazak. Pod decenijama nekorištenom, ruiniranom strehom koja tek treba postati dom i mjesto za skupljanje uspomena, ušuškali smo se moj brat, naša majka, moja kćerka i ja. Nasmijani smo jer, zaista, jeste, neko od nas, rekao nešto strahovito smiješno taman kada je tajmer na mobilnoj kamerici odbrojao nulu. Oni osmijesi. Trenuci.

Aluziju na knjigu naslova „Temeljenje kuće“ kolegice Marije Andrijašević malo ko je shvatio, što sam i očekivala, ali njegovoj stilskoj potenciji nisam mogla odoljeti. Kuća je utemeljena. U njoj je nekad živio i stvarao čuveni zenički slikar. U njenoj autentičnosti, uz nužne preinake, pokušat će je zadržati moj brat i u njoj raditi, pisati, odmarati. 

Ono što je sigurno, u terasu sa sunčane strane na kojoj se sunce zadrži kada već u drugim dijelovima imanja zađe, utemeljit će se i utkati i neke moje nove uspomene, u godinama koje će doći poslije tebe. 

Mreže još kažu da sam u tvom studenom mjesecu dovela i mače, spašeno s ulice. Mreže ne kažu da su s mačetom došle i pripadajuće gljivice koje su potom okupirale kućanstvo, ponajviše zarazile i istačkale sitnim kožnim flekama kćerku, pa i njenog starijeg brata, a na koncu i psa koji je noćima, spavajući tik ispod mog kreveta, lickao i vidao ranice na šapama. 

U oktobru sam, mreže pripovijedaju, išla u Beograd i s nekim sjajnim ženama otvorila Pandorinu kutiju odrastanja na Balkanu, na Međunarodni dan djevojčica. 

Mreže su zabilježile osmijehe, mnogo, mnogo, mnogo predivne, nasmijane i zainteresirane publike, i moje decenijske beogradske prijatelje. U njihovom smo stanu, uz humus, karfiol i ine delicije, razgovarali o sreći, pa sam rekla da jesam sretna, pa potom, danima poslije, gotovo svakodnevno, u vlastitoj glavi revidirala odgovor, baš kao da sam se smrtno ogriješila o taj mali, gotovo porodični skup. 

– Ne možeš odgovoriti na to pitanje, to je pitanje trenutka. Ja sam, evo, neki dan bila sretna jer sam usred radne sedmice, u 11 prijepodne, s posla, neplanski, završila u stanu svog kolege, čija je žena Italijanka, u času, spremila božanski ručak, ili brunch, kako li se to već danas zove, potpuno pripremljena, kao da joj baš svaki dan upadaju tako nepoznati gosti na obrok. Sve je samo pitanje trenutka – priča mi, kasnije, druga prijateljica s kojom se dugo nisam vidjela i s kojom sam podijelila svoje dileme o vlastitoj sreći.

Sve je, zaista, pitanje trenutka, pa su mreže, u mjesecima unazad, bilježile i druge dijelove sretne slagalice: kćerkin osmijeh na koncertu omiljene joj hip-hoperke, užitak u čitanju sjajnih knjiga palestinskih autorica, istinskih heroina sunčane zemlje koja rađa i kad je po svim njenim padinama posijana smrt, lakoća u kojoj nas ljetni sitni sati u baštama kafića vječno vibrantnog Soluna ogole i raznježe po svim ćoškovima pa otkrijemo slučajnim saputnicima najtajnije tajne… 

Psi i njihovi mašući repovi. Prenj, Visočica, Čvrsnica i sve staze na kojima se sunce prelama kako u gradu nikad ne umije, neočešano neboderima i oštim rubovima.

Na svemu ti tome dugujem zahvalnost, godino na zalasku, dok žmirim na ono oko koje je vidjelo poplave, mrtve ljude koje je u Hercegovini, kao i Vojvodini, ubio pokušaj države, dok ne čujem na ono uho na koje ulaze imena ubijene djece u Gazi koje svakog utorka, javno, čitaju moje prijateljice, najhrabrije, najnježnije žene koje imam. 

Ne znam hoće li ona iza tebe donijeti više, a teško i da ću saznati. Više od čega? Više kome? Onima koji broje preživljene dane ili, nama, sretnicima, koji temeljimo kuće i penjemo vrhove obasjane raskošnim suncem Hercegovine. 

Nek donese život. I nikom ga ne uskrati. Toliko joj, od mene, na zalasku, poruči.