Mara Oláh Omara: romska umetnica koja je svoj život pretvorila u platno

Sjedim na klupi u Vašingtonu i gledam u rijeku dok vjetar puše. Čekam voz za Njujork. U dubini duše već jedva čekam da se vratim u Berlin jer se trenutno ne osjećam dobro u Americi zbog političke situacije. Postoji neka tenzija u zraku. Ta me je tenzija podsjetila na sve one umjetnike koji su odustali od Amerike i u duhu svojevrsnog protesta odustali od ideje i da kroče na ovaj kontinent, a tako je i Omara, umjetnica, koja je noć prije nego što će krenuti u Njujork zbog sna o mačkama i psima, koji su loš znak za putovanje, odlučila da ipak ne samo tad nego nikada ne ode u Njujork. Čini mi se da je Omara i tad predosjetila ovu tenziju koja ni njoj ne bi odgovarala. 

Mara Oláh Omara (1945-2020), rođena u Monoru u Mađarskoj, romskog je porijekla. Zvali su je ikonom, damom, umjetnicom, biznisženom, mahalušom – a sve to je ona i performirala kroz svoj život. Znate kako se kaže, u životu nikad ne znaš kad će ti Bog dati million, samo treba da pronađeš gdje ga ubrati. Mara ga je ubrala tako što je započela karijeru kao čistačica i bila ponosna na svoj zanat jer joj je on omogućio da se osamostali. Iako je završila samo osnovnu školu, njezina želja i volja za autonomijom bile su ogromne, jednako snažne i neprevidljive kao i njezino stakleno oko, a njezino slikarstvo ne samo dokaz otpornosti, već i otpor sistemu i eskapizam iz svakodnevnog života i svih uloga koje su joj nametnute – života žene, Romkinje, umjetnice, dame, majke.

Da bih saznala više o Omari, razgovarala sam s Peterom Benczeom, njezinim galeristom koji živi i radi u Budimpešti i kojeg poznajem već godinama. Kad sam ga pitala šta bi rekao o Omari nekome ko je ne poznaje, prvo što mi je poslao bila je fotografija na kojoj mu Omara gleda u dlan. Moja prva reakcija bila je: kako je to nebitno za sve ono što Omara predstavlja. Bila sam gruba i brza na odgovoru i rekla da me on ne zanima, već samo ona. Možda sam čak bila i pregruba, ali u svijetu gdje stereotipi o romskim ženama i dalje dominiraju, meni je važno da to znanje koje se konzumira u buržoaskim krugovima – isprovociram. Da ga pomaknem. 

Peter je razumio o čemu govorim i ispričao mi je predivnu priču o ženi, o umjetnici, koja je svoj život pretvorila u platno. Omara nije završila akademiju. Imala je osam razreda osnovne škole i kako mi je Peter rekao, završila je „samo gramatiku, a sve ostalo je sama naučila“. Shvatila sam tada da je još više poštujem jer je u svačijem životu sve pitanje odluke– Mara je postala umjetnica zato što je sama odlučila da će, nakon što je bila čistačica i biznismenka, postati i poznata umjetnica i to tek u 43. godini života nakon što joj je majka umrla. Koristila je umjetnost kao terapiju, kao oruđe kojim je mogla da se bori protiv osuda drugih ljudi, ali i da se nosi sa sopstvenim životnim nesrećama kao što su rak ili odsustvo kćerke. Sve te lične traume postale su političke teme umjetnice narednih trideset godina. Uprkos tome što svijet oko nje nije bio previše ljubazan niti otvoren za ovakve promjene pozicija, Omara je bila odlučna da realizuje ono što je zamislila i prenese autentično iskustvo u umjetnost. Karijeru umjetnice počinje ranih 90-ih otvarajući galeriju u vlastitom stanu. Kako kaže Peter, bila je to prva romska galerija, a Omara je izlagala i prodavala svoje radove, kao i radove studenata i drugih ljudi koji bi joj davali svoje slike. 

Jedan od prvih radova koje je Mara izložila bila je slika nje i njezine sestre kako kleče na travi i traže stakleno oko. Meni je ta scena smiješna i idilična u isto vrijeme – jer traženje tog oka je bolna istina njezina života. Morala je na operaciju zbog raka, ali s staklenim okom dolazi i stalna potraga za vidljivošću. Za sobom. Za narodom kojem pripada. To stalno traganje, nošenje umjetnog oka – simbol je njezine otpornosti i sposobnosti da vidi dalje, jasnije i cjelovitije. Omara je imala nekoliko slikarskih faza u životu. Prva je bila plava faza – počela je slikati sve u plavom kad je rodila kćerku kojoj je to bila omiljena boja. Naravno, prva referenca svima je Picasso, ali u Omarinom slučaju ovo je čista slučajnost. Kako mi je Peter rekao, Omara nije ni znala ko je Picasso, niti su je “zvijezde” istorije umjetnosti puno zanimale. Još jedan nesvijestan čin otpora, pomislila sam.

U toj plavoj seriji, Omara je počela bilježiti epizode iz svog života: majčinstvo, djetinjstvo, težak rad. Sve to tonirano nježnom, ali odlučnom plavom. U tim djelima, razvija vlastitu politiku reprezentacije – izlazi iz okvira figurativnog i počinje direktno ispisivati riječi na svoja platna. Poruke, zahtjevi, protesti – sve to upisano je preko kompozicija, kao da želi reći: moje slike nisu nijeme. Njene riječi nisu bile skromne fusnote, bile su manifesti, u kojima je koristila sve dostupne materijale: drvo, papir, platno… Inspirisana televizijom, plakatima, protestnim natpisima, njena djela postaju scenariji za performanse, za pojavljivanje, za razotkrivanje.

Druga faza Omarinog rada su slike o holokaustu, o Auschwitzu. Na njima su obično natpisi na platnu i figure ljudi – žena, muškaraca, djece. Te slike imaju nešto očaravajuće. One su vrisak svih ljudi koje Omara slika, one su otpornost i otpor naroda kojem Omara pripada. Čak i kad ih ne vidite uživo, nego samo kao fotografije, pogađaju, zato što izazivaju emociju – vraćaju nas u prošlo vrijeme koje u sadašnjosti još uvijek boli. Zato je Omara tako posebna. Ona slika prošlost u sadašnjosti, kombinujući segmente stanja u kojima se nalazila. Njezine slike imaju nešto avangardno, naivno, a opet iskreno, snažno i jako glasno. One su poput svevidećeg, staklenog oka koje sintetiše vrijeme, poput podsvijesti u kojoj ne postoji prošlost, sadašnjost i budućnost, već se sve događa sada. 

Postoji priča da je na prvom romskom bijenalu u Veneciji, kada je upoznala Soroša, skinula svoje stakleno oko da mu ga pokaže. U jednom trenutku joj je ispalo – pa su ga zajedno tražili. Ta scena me je nasmijala i podsjetila na susret Nam June Paika i Georgea Busha kada su mu spale hlače zbog kolica koja su mu pomagala da hoda. Protest. Slučajan ili performiran, protest kao otpor onima koji imaju moć i odlučuju o tome koliko će novca biti za umjetnost, a koliko za vojsku.

Omara je bila sama u tom protestu. Njezin čitav život je performiranje protesta, a performans je jedan od najtežih medija jer je granica između realnosti i imaginacije vrlo tanka. Omara dominira u svom mediju, za nju šutnja nije jezik kojim govori. 

I baš kao što sam rekla – postoji neka tenzija u zraku. U Omarinim slikama. U boji plavoj. U svijetu. I u staklenom oku. U vrisku. Omara vrišti i poručuje: „Dok rasisti u Szarvasgedeu ne žele dati ni čašu vode Omari – čak ni za novac!!! – Moja cijev za vodu se zaledila. – Omara, romska slikarka, prima posjete iz cijelog svijeta: Njujorka, Rumunije, Beča, Balija, Chicaga, Pariza, Londona, Praga, Švicarske, Venecije, Nizozemske, Danske, Rima. – Volim vas sve!!!! što ste radoznali prema meni…“

Stigla sam u Njujork. Sinoć sam imala otvaranje izložbe u MOMI PS1 i cijelo vrijeme razmišljala da li bi se Omari dopalo ovdje da izlaže. Ne mogu da se otmem utisku koliko je ljubavi, borbe, i otpornosti u njezinim slikama, a koliko tenzije u američkoj umjetničkoj sceni, gdje većina uglavnom teži slavi i ne razumiju ono što je Omara postigla svojim radom – dokaz da umjetnost može i treba biti mnogo više od puke slave. Ona je alat otpora, iscjeljenja i promjene.