Kako mi je heklanje pomoglo da smirim nervni sistem?
Bojana Jovanović
Januar 17, 2026
Kad su u pitanju aktivnosti koje me smiruju nisam sigurna da bih imala išta pametno da podelim sa vama. Mogu da kažem da sam se u poslednjih par meseci istrenirala da jednom dnevno imam ritual ispijanja čaja sa ukusom manga koji stvarno obožavam iako mi sam ritual pravljenja i pijenja čaja nije ni malo drag. Ne volim stvari koje se čekaju, za koje treba tačno određeno vreme da budu savršene i to je verovatno razlog zašto nikada nisam razvila neke rituale i aktivnosti koje me opuštaju, a da istinski u njima uživam. Volim da gledam seriju, jeden podgrejanu kinesku hranu od juče, nakon toga uvek sledi partija skrolovanja po svim mogućim društvenim mrežama i pokušaj (često neuspešan) da se ranije ode na spavanje. Posle nekoliko nedelja praktikovanja ove za moj nervni sistem dosta agresivno sabotirajuće rutine shvatila sam da sam u mnogim kasnonoćnim lutinjima internetskim poljima više puta naišla na wellness trend kojem mnogi kreatori predviđaju dominaciju u 2026.godini, a koji za cilj ima regulaciju nervnog sistema.
Povezano: Trend koji mi je pomogao da smanjim umor na kraju radne nedelje
Povezano: Feel-good serije koje će vam popraviti raspoloženje ako vas praznici baš ne vesele
Regulacija nervnog sistema, u ovom kontekstu, zapravo znači davanje telu i mozgu alata da se stabilizuju, smire i bolje reaguju na stresne ili emotivno zahtevne situacije. To nije samo „opuštanje“ u klasičnom smislu, već aktivno upravljanje sopstvenim emocionalnim i fiziološkim stanjem. Nervni sistem je kao orkestar: kad je svako odeljenje previše bučno ili napeto, rezultat je haos, anksioznost, nervoza, nemir. Regulacija nervnog sistema je praksa koja pomaže da se ton tog „orkestar“ uravnoteži, da telo i um budu u skladu, da impulsivne reakcije ne preuzmu kontrolu i da emocije postanu manje nagle i intenzivne.
U praksi, to može izgledati ovako: vrlo spori, ponavljajući pokreti (heklanje, vezenje, pečenje hleba, crtanje) usmeravaju pažnju na jednu radnju, smanjuju stimulaciju i upijaju nervnu energiju koja bi inače išla u stres. Disanje, meditacija, rituali poput ispijanja čaja, ili čak pažljivo planirane šetnje, sve su to aktivnosti koje pomažu telu da pređe iz stanja stalnog alarma u stanje smirenosti i opuštenosti. Efekat je, između ostalog, veća otpornost na frustracije, bolja kontrola impulsa, i osećaj da emocije ne preuzimaju svaki trenutak.
Povezano: Svi i dalje pričaju o sourdough hlebu, imamo najjednostavniji recept
Da mi je neko rekao da ću jednog dana zaista uspeti da savladam veštinu koju je moja baba ceo život pokušavala da me nauči, sigurno bih rekla su slučajno skočili u neku paralelnu realnost jer mi heklanje stvarno nikada nije bilo zanimljivo. Barem ne dovoljno da izdvojim više od deset minuta da se pretvaram da razumem korake i uputstva kroz koje me baba pažljivo vodi. Klimala bih glavom dok bih jednom nogom već bila van kuće, a krajem oka pratila palac koji već lista instagram storije dok baba nije ni završila rečenicu. “Neki drugi put!”, uzviklnula bih a da nisam ni čula da li sam dobila odgovor. Znate već kakvi su tinejdžeri. Sada, više od deset godina kasnije bilo je potrebno samo mnogo umora, poremećen san i manjak koncentracije da shvatim da te granny aktivnosti nisu uopšte tako dosadne kao što se jednoj sedamnaestogodišnjakinji davno činilo. U moju odbranu, sve što je tada bilo aktuelno i što mi je okupiralo 99% misli jesu chokeri, florescentne majice, cipele sa ogromnim đonovima i kako da usavršim cut crease tehniku.
Povezano: U granny chic stilu, u fokusu je torba koju smo obožavale kao male

sipipixa
Danas je heklanje postalo nešto sasvim drugo. Sada, kada sednem sa koncem i iglama, svet oko mene se automatski usporava. Ne postoji Instagram, ne postoje serije, ne postoji lista obaveza koja me prati u svakom trenutku. Postoji samo ritam, petlja po petlja, boja koja polako raste u oblik, zvuk konca dok prolazi kroz iglu, i tišina u kojoj mozak konačno može da odahne.
Shvatila sam da upravo u toj monotoniji, koje sam se pribojavala više nego ičega, leži čar. Nervni sistem se smiruje jer više ne mora da procesuira milion impulsa odjednom. Fokus je na jednom, malom zadatku, što mi omogućava da osetim kontrolu nad sobom, a ne da me osećaji i stres odvode u haos. Postaje neka vrsta telesne meditacije, ruke rade, a um počinje da diše. Kad završim krug, imam osećaj da sam nekako „resetovala“ sopstveni nervni sistem. Heklanje me je naučilo strpljenju koje ranije nisam imala, i pokazalo mi da se smirenost ne dešava preko noći. Moram da se posvetim trenutku, da usporim disanje, da budem prisutna. I, što je možda najvažnije, naučila sam da je u redu da stvari traju koliko traju, i da je nekada okej nemati sve pod kontrolom.
Povezano: Substack tekstovi koji su mi vratili veru u internet (i fokus duži od 3 sekunde)
Na kraju, heklanje nije samo stara veština koja bi moju baku satima držala zauzetom u periodima dok čeka da krene nova epizoda turske serije, to je mali, mirni pobunjenički čin protiv haosa sveta koji stalno traži moju pažnju, a ako znate mene znate i da mi je vrlo važno da stavri posmatram kao male pobune i male pobede. Konac po konac, učim da nervni sistem ipak treba da se odmori, reguliše i regeneriše barem jednom u par nedelje, a ja da svakodnevno pobeđujem sama sebe dok pokušavam da ostanem prisutna. Ko bi rekao da je spas od stresa sakriven u igli i koncu?