7 filmova o lepoti obične svakodnevice koje stavljamo na must-watch listu ovog vikenda
Tara Đukić
Maj 8, 2025
Tara Đukić
Maj 8, 2025
Pre neki dan sedim s prijateljicom i pričamo o onoj: pazi šta želiš, možda ti se i ostvari. Savremeni svet supersenzacija i hiperposebnosti često nam zamaže oči, a tek kad se nađemo u njegovom vrtlogu, pomislimo, gde mi je sad lepota jednostavnosti. Onda, eto ti prokletstva, uzmeš jednu nedelju jednolične svakodnevice, ali odmah nešto počne da te žulja, spori i ponavljajući rituali postaju dosadni, ako ne i zamorni, a umesto lakoće postojanja, samo težina pod prstima. Pitanje koje se postavlja je – kada ćemo naučiti da uživamo onda kada nam i nije nešto posebno? Svi smo prvi u podizanju engagementa TikTok objavama kao što su I almost forgot that this was the whole point, ali kada dobijemo priliku da prosto postojimo, bez velikih ideja i želja, padamo na tom testu.
Ovi filmovi istražuju ciklične rutine koje oblikuju naše dane. Neki od njih deluju beznadežno i teskobno, ali većina pokušava da pronađe utehu, smisao i ispunjenje u običnoj svakodnevici, te nam pokaže kako prihvatiti živote koje živimo. U redu je ponekad biti nesvrsishodan, disati, ležati, praviti male korake. Guštati. Vežbajte to ovog vikenda uz selekciju filmova bez ikakvih vrtoglavih zapleta (jesmo li spomenuli i snažnu vizuelnu estetiku?).
Wim Wenders napravio je poemu o rutini: Hirayama je čovek koji svakog dana čisti toalete u Tokiju, uz svoju muziku na kasetama, drveće koje fotografiše u slobodno vreme i tišinu koju nosi poput oklopa. Njegov život nije velika priča, ali je precizan i postojan, kao da sve ima smisla baš zato što se ponavlja. A onda, negde između brisanja pločica i menjanja uniformi, uhvatiš sebe kako plačeš. Od usamljenosti. Tišine. Ili sećanja da si nekad i ti umeo da budeš srećan. Neočekani susreti polako otkrivaju više o njegovoj prošlosti, u duboko dirljivoj i poetičnoj priči o pronalaženju lepote u svetu koji nas okružuje.
Paterson je vozač autobusa koji piše pesme. Svakog jutra ustaje u isto vreme, doručkuje isti obrok, vozi istu rutu. Njegova žena mašta o slavi, dekoraciji i promenama. A on samo gleda, sluša, beleži – rečenice koje se kriju u običnim razgovorima. Film Jima Jarmuscha nam ništa ne govori naglas, ali posle njega sve nekako odzvanja. Kao kad provedeš vreme s nekim u tišini, ali te taj neko te razume bolje nego iko.
Šta reći o ovom kultnom filmu? Frances je haotična, nepretenciozna i nespretna – ali predivno stvarna. Njujork je brz, njeni prijatelji su na korak ispred dok grade svoje živote, a ona i dalje pokušava da stigne negde, samo što više ne zna tačno gde. Sve deluje kao niz neuspeha, ali film ne sažaljeva Frances — on nas poziva da je gledamo s nežnošću. U njenim nesigurnim pokušajima i stalnim selidbama krije se lepota. Crno-beli kadrovi dodatno naglašavaju osećaj da je u redu biti izgubljen, da nije sve u velikim uspesima, već i u onim sitnim trenucima kada, uprkos svemu, nastaviš da ideš dalje. Film je posveta svim onim fazama života koje izgledaju kao zastoji, ali nas u stvari oblikuju.
Photo: Courtesy of IFC Films
Jedan dečak raste pred našim očima čitavih 12 godina, bez mnogo pompe, specijalnih efekata i dramatičnih preokreta. Tu su samo roditelji koji se menjaju, dečije sobe koje dobijaju novi prostor, glas koji mutira, lice koje se menja. I sve je opipljivo – i detinjstvo, i zbunjenost, i trenuci koje zaboraviš čim se dogode, ali ih posle nosiš zauvek. Film se uvlači pod kožu sa svim fazama fizičkog, emocionalnog i psihičkog odrastanja, a koje nosi suočavanje sa porodicom, svetom i sopstvenim nesigurnostima. Nemoguće je ne identifikovati se sa Masonom i prosto poželeti zagrliti ga.
Tri sata tišine, vožnje, čekanja. Drive My Car je suptilna, duboko emotivna drama o gubitku, tišini i povezivanju kroz neizgovoreno. Film prati Jasukea Kafukua, pozorišnog reditelja koji, nakon smrti supruge, prihvata angažman u Hirošimi gde priprema novu predstavu. Zbog zakonskih pravila, dobija mladu i ćutljivu vozačicu, Misaki, koja ga svakodnevno vozi u crvenom Saabu. Tokom tih tihih vožnji, u pažljivo odmerenim dijalozima i dugačkim tišinama, između njih se stvara poverenje. Ispostavlja se da oboje nose duboke rane — on iz braka prepunog tajni, ona iz traumatičnog detinjstva. Ovaj film ne nudi utehu, ali nudi prostor za tugu. I za pomirenje. Sa sobom, sa drugima, s onim što nismo stigli da izgovorimo naglas.
Sofia Coppola zna šta znači biti usamljen među ljudima. Hotel u Tokiju. Dvoje stranaca – jedno u krizi srednjih godina, drugo u ranim dvadesetim – susreću se u trenutku kada ništa nema oblik. Ni osećanja, ni odnosi, ni grad kroz čije blještavilo oboje samo tumaraju. Sve je mutno, belo, hotelski, privremeno. I baš u toj praznini nastaje nešto iskreno. Ne kao ljubavna priča, već kao priznanje: ja te ne razumem, ali te osećam. I to ponekad bude dovoljno. Film ne pokušava da objasni sva osećanja do kraja — mnogo toga ostaje u pogledu, u tišini hodnika i u neizgovorenim rečenicama.
Courtesy of Rex Features
Onaj osećaj kada ne znaš tačno o čemu je film, ali znaš kako čini da se osećaš. Kao kad si imao šesnaest, ceo dan provodio napolju, ništa se posebno nije desilo, ali pamtiš svaki kadar. Dvoje mladih ljudi u sedamdesetim godinama u Kaliforniji – voze, padaju, trče, promašuju, pokušavaju. Njihova dinamika se stalno menja: jednom su prijatelji, pa rivali, pa nešto između — nikada potpuno definisana, baš kao ni oni sami. Film je razbarušen kao stvaran život – bez jasne strukture, bez velikih poenti, ali pun trenutaka koje bismo svi rado zaustavili. Nije nostalgičan. Samo nežan prema vremenu koje prolazi i ljudima koji ne znaju šta žele.