Film 2025: Šta nas čeka u novoj godini?
Nikola Radić
Decembar 31, 2024
Svi koji prate trendove u bilo kojoj industriji znaju koliko se svijet ubrzao i kako, zahvaljujući raznim platformama, osobito TikToku, trendovi dolaze i odlaze prilično spontano, ponekad trajući svega nekoliko dana. Nova je tjedna uvijek prilika za nove favorite i opsesije. Ponekad se, međutim, dogodi da trendovi ostanu mjesecima i utječu ne samo na industriju iz koje dolaze, već se preliju i na cijelu popularnu kulturu. Ponekad nestanu, a onda se, taman kada ih zaboravimo, vrate u trenutku kada ih uopće ne očekujemo.
S obzirom na to da nam film, književnost, glazba, dizajn i suvremena umjetnost uvijek zaokupljaju pažnju, pitali smo stručnjake u ovim područjima – ljude koji znaju i što je bilo i što bi moglo biti – što možemo očekivati u nadolazećoj godini. Što su prepoznali kao trendove koji bi mogli ostaviti trag u 2025., čemu se možemo radovati, a na što se unaprijed pripremiti?
Sa sigurnošću u tendencije koje će potrajati u 2025 – i mnogo dalje u budućnost – možemo da uvrstimo biografske filmove, naročito one o pop ili rok pevačima i pevačicama ili kompozitorima klasične muzike. Ne polažem mnogo nade u A Complete Unknown Jamesa Mangolda, koji će u bioskope ući sledeće godine, a čije najave izgledaju bledo koliko i Timothée Chalamet u ulozi Boba Dylana, niti u Michael o Michaelu Jacksonu, najavljenom za 2025. Umesto da se usude na osobitiju obradu života muzičara, čini mi se da će, bar u glavnim industrijskim tokovima, preovladavati generički naslovi poput skorašnjih Back to Black ili Bob Marley: One Love, uprkos činjenici da takve nenadahnute simplifikacije jednako smetaju ljubiteljima opusa obrađenih ličnosti i filmskim kritičarima.
Potaknuti uspehom filma The Substance Coralie Fargeat, ali i interesovanjem koje je vladalo za Cronenbergov Crimes of the Future i Zlatnom palmom dodeljenom filmu Titane Julije Ducournau, drugi reditelji bi uskoro mogli da se okušaju u kronenbergovskom body horroru, ponajviše zbog mogućnosti spoja društveno osetljivog, kontroverznog i narativno ili formalno inventivnog.
Takođe je evidentno da će kako velike franšize i aktuelni blokbasteri, tako i povampireni serijali i klasici dobijati nepotrebne nastavke. Cifre u naslovu i dalje će biti neophodne da bismo se razumeli: Heat 2, Aladdin 2, Enola Holms 3, pa čak i – pomalo sumanuto – The Passion of the Christ: Resurrection – Chapter I. Nostalgično referisanje na osamdesete godine dvadesetog veka trebalo bi postepeno da se pomera ka devedesetim, te početku dvehiljaditih. Stoga ne čudi da su za sledeću godinu planirane premijere nastavaka filmova Heat Michaela Manna i Constantine Francisa Lawrenca.
Među filmovima koje iščekujem sa zdravim filmofilskim nestrpljenjem jeste naučnofantastična avanturistička komedija Mickey 17 Bonga Joon Hoa sa Robertom Pattinsonom. Potrudiću se da ispratim i tranziciju Kierana Culkina sa televizije na filmsko platno: iako se čini da nema najavljenih filmskih projekata za 2025, ovogodišnji A Real Pain, za koji se već govori da bi mogao da mu zavredi nominaciju za Oskara, otvara prostor za uloge koje bi ga izvukle iz Roman Roy obrasca iz serije Succession. Zanima me i u kom pravcu i sa kolikim uspehom će Sydney Sweeney kapitalizovati svoj trenutni vrhunac popularnosti, tačnije da li će joj naslućena ravnoteža između istaknutijih nezavisnih filmova i bioskopskih hitova doneti reputaciju sličnu onoj koju je Pattinson brižno izgradio.
U dokumentarnom i iole eksperimentalnijem izrazu, sledeća godina mogla bi da iznedri nove vidove problematizacije i kreativnog korišćenja veštačke inteligencije, ali i eksperimente sa arhivskim zapisima kao poljem pogodnim za propitivanje istorije i sećanja. Svakako se nadam da će bar neki od tih radova biti na tragu po mom mišljenju najrazigranijeg i najboljeg dokumentarnog filma tekuće godine: Soundtrack to a Coup d’État Johana Grimonpreza.