Pitanje šta želiš da budeš kad porasteš mi je i sada sa skoro trideset godina slaba tačka. Čini mi se kao da je finalni odgovor nešto što te zarobi u tamnicu večnih očekivanja i nemogućnosti promene mišljenja (moj lični pakao). Međutim, uprkos naizgled potpuno neodređenom i nepredvidivom karijernom i životnom putu koji bi se dalo pomisliti da vodim ipak su se putem ukazale neke natuknice. Moja mama bi rekla da sam kreativac, sestra da hitno moram da odrastem a ja da sam prosto uvek znala da bih volela da radim na nečemu što će mi dozvoliti slobodu izražaja, kreiranja nečega svog u bliskoj vezi sa nekim drugim već postojećim narativima i konceptima.
Uvek sam se divila ljudima koji uspevaju da spoje ta dva sveta, da u postojećim okvirima pronađu prostor za lični izraz, a da se ne izgube u sistemu. Takav mi se čini Nemanja Jehlička, beogradski grafički dizajner koji više od decenije radi u Nikeu, gde se specijalizovao za tipografiju i vizuelne koncepte. Nakon što je karijeru gradio kroz muzičku i klabing kulturu u Beogradu i radio u nekoliko evropskih studija, danas iz Amerike vodi tim koji oblikuje identitet brenda Nike. Njegov rad balansira između discipline i izraza, sistema i intuicije i upravo u toj ravnoteži leži njegov potpis.
Kaže da je rad na projektu Nike × Skims bio prilika da se dve snažne priče ukrste bez gubitka identiteta. „Nike je danas mnogo više od sporta, a SKIMS mnogo više od bodyweara, oba brenda su platforme za izražavanje. Ideja je bila u kreiranju vizuelnog jezika koji nije pokušavao da nadglasa nijedan glas, već da ih spoji u novu pricu. Tu negde sam i ja pronašao svoj prostor da kreativno stvorim sinergiju koju će da nosi NikeSKIMS brand.“ Taj balans između kontrasta, luksuza i funkcionalnosti, sporta i senzualnosti, on postiže kroz tipografiju, kompoziciju i atmosferu, više nego doslovnim vizuelnim elementima. Nemanja često govori o procesu koji nije linearan. Kao što smo se sigurno uverili iz mnogo jednostavnijih, čak i svakodnevnih radnji, retko koje rešenje ostane isto od početne ideje do finalnog proizvoda. Jehlička mi potvrđuje da je i kod njega početnja zamisao samo iskra „Kroz pokušaje, greške i istraživanja, oblikuje se nešto što više nije ni slično onom početnom impulsu, ali nosi njegovu energiju.“ U tom haotičnom prostoru on pronalazi ritam, često oslanjajući se na ono što je poneo iz muzike. Klabing kultura, ponavljanje motiva, puls koji nikada nije potpuno isti, to su elementi koji se neprimetno provlače kroz njegov rad.
Kad govori o „vizuelnoj tenziji“ između intervenisanja u ono komercijalno i očekivano i ubacivanja onog autentičnog u umetničko rešenje, kaže da je to dijalog, ne sukob. „Volim da odvedem stvari u ekstrem. Kada dizajn ostane na ivici – dovoljno smiren da bude čitljiv, ali dovoljno izmešten da zadrži pažnju.“ Upravo ta fina granica između reda i haosa čini njegov izraz prepoznatljivim.
Njegov posao, ipak, ne podrazumeva samo umetnički izraz. Rad u velikim timovima zahteva stalno usklađivanje s globalnim vizijama brenda. „Svaki projekat, za mene ima neki trag mog rukopisa, makar to bio samo način na koji pristupam rešavanju problema ili detalj koji drugi možda i ne vide. Vidim to kao igru između discipline i izraza. Brend je muzika, ali način na koji plešem, to je moj izraz. Verujem da je moguće služiti velikoj ideji, a i dalje ostati veran sebi ako si dovoljno promišljen i prisutan.“, kaže. U tom okviru traži prostor da zadrži lični rukopis, makar kroz detalj koji bi na prvi pogled bio neprimetan. Jedan od takvih momenata je, priča, serija radova za Jordan flagship prodavnice, gde je u tipografiji sakrio geo-koordinate koje simbolizuju datume rođenja članova njegove porodice.
Na pitanje kako meri uspeh svog rada, ne razmišlja u brojkama. Za njega dizajn uspeva tek kad počne da živi mimo svoje početne funkcije, kad ga zajednica prepozna, usvoji, pa čak i reinterpretira. „Kada nešto što sam stvorio počne da inspiriše druge, kada se pojavi u kontekstu koji nisam mogao da predvidim, tada znam da je to zaista proradilo.“
Iako tehnologija neizbežno menja način rada, on je koristi oprezno. Generativne alate vidi kao sredstvo, ne kao zamenu. „Važno je znati šta alati mogu, ali još važnije kada ih koristiti i zašto. Al i generativne alate retko kada koristim – eventualno u početnim fazama projekta za brzu vizuelizaciju. Međutim, kod NikeSKIMS projekta, nije bilo potrebe za ovom vrstom eksperimentisanja.“ U procesu često pravi korak unazad i analizira prethodna rešenja i ideje. “To mi pomaže da sagledam širu sliku i pronađem nove uglove iz kojih mogu da nastavim. Često se okrećem dodatnom istraživanju, bilo da je to proučavanje relevantnih umetničkih pravaca, kultura ili čak drugih industrija, jer inspiracija dolazi iz neočekivanih izvora.”
Kada govori o kontinuitetu, posebno u kontekstu velikih kolaboracija, odgovarajući na moje pitanje da li bi ako bi imao priliku da dizajnira „re:skims“ reinterpretaciju istog collaba u budućnosti nešto promenio, naglašava da ne veruje u stalno menjanje. “Verujem da ako brend želi da postane „iconic“, ne bi trebalo da se menja iz kolekcije u kolekciju, već da se gradi kroz kontinuitet vizuelnog identiteta zarad trenutnog efekta.” To razumevanje dugoročnosti, discipline i doslednosti verovatno i jeste ono što ga odvaja od prolaznih estetskih tendencija.
Na kraju, možda je upravo to odgovor koji će smiriti moju dugogodišnju dilemu. Ne „šta želim da budem kad porastem“, nego kako želim da radim: slobodno, promišljeno, otvoreno za promene, ali s jasnim osećajem kontinuiteta. Nemanja Jehlička je dokaz da se umetnički izraz i sistem ne moraju potirati i mogu da u harmoniji koegzistiraju, ako znamo kako da ih pustimo da dišu.