Kako žive kulturni radnici i o čemu sanjaju? Pitali smo Adrijanu Gvozdenović i Nelu Gligorović

Kada sam prvi put upoznao Adrijanu Gvozdenović, bilo je to na početku eksperimentalnog istraživačkog projekta koji je vodio Kurziv/kulturpunkt.hr, prije nešto više od godinu dana. Upoznali smo se na Zoom sastanku, gdje smo počeli razgovarati o „anomalijama“. Prirodno smo ušli u razgovore o tome šta znači biti drugačiji naspram pripadanja nečemu i kako se taj osjećaj pripadnosti može mijenjati unutar svijeta umjetnosti. Nisam znao ko je Adrijana, niti sam ikada prije toga čuo za njen alter-ego Adrian Lister. Ali kroz te razgovore shvatio sam da dijelimo sumnju prema samoproklamovanoj posebnosti, kao i potrebu da razmislimo o tome kako zaista razmjenjujemo znanje, a da to ne preraste u puko isticanje.

Vijesti o izložbi u Podgorici probudile su moju radoznalost – želio sam vidjeti kako će iskoristiti samostalnu izložbu u okviru svoje prakse, koja izbjegava mnoge kategorizacije umjetničkih praksi i koja se obično oslanja na saradnju i kolektivnost. Ne mogu reći da me iznenadilo to što se čak i ovaj trenutak prezentacije pretvorio u nešto što aktivira publiku, pruža prostor za učenje i – u krajnjoj liniji – prevazilazi tradicionalne podjele u muzeju između kustosa i umjetnika.

Kada smo se sreli da razgovaramo o izložbi u Podgorici, bio je to prvi put da smo se ponovo sastali onlajn nakon razgovora o „anomalijama“, ali i prvi put da smo se fokusirali isključivo na Adrijaninu umjetničku praksu. Bilo je mnogo toga za razmotriti, posebno kada je riječ o njenom putu od alter-ega Adriana Listera do ideje takozvanog radničkog kluba, koji muzej pretvara u mjesto okupljanja.

Maximilian Lehner: Kako je tvoj radnički klub pronašao put do Muzeja savremene umjetnosti Crne Gore?

Adrijana Gvozdenović: Postojao je otvoreni poziv za Bijenale, gdje su kustosi i umjetnici mogli aplicirati zajedno. Nela mi je predložila da apliciramo zajedno. U početku je u središtu projekta bio moj dugogodišnji rad Ko je Adrian Lister?

Maximilian: Kad već postavljaš to pitanje – ko je Adrian Lister?

Adrijana: Kada sam se preselila u Belgiju zbog studija, prevela sam jedan tekst za svoj CV, a automatski prevod je od mog imena napravio „Adrian Lister“. Tako sam počela da se pitam „Ko je Adrian Lister?“ i godinama izvodila kratke performanse na tu temu. Nakon studija, napravila sam pauzu u korišćenju ovog alter-ega i ponovo ga aktivirala tek kada su me pozvali da učestvujem na izložbama koje se bave identitetom ili nacionalnom reprezentacijom. Tako sam i upoznala Nelu – 2021. godine me je pozvala da predstavim Adriana Listera u Crnoj Gori, u okviru izložbe koja se bavila postjugoslovenskim intelektualnim i kulturnim prostorom. U tom periodu sam se morala vratiti iz Belgije u Crnu Goru, što je za mene bilo kao egzil u sopstvenoj zemlji, pa je to bio zanimljiv trenutak i za Adriana Listera.

Nela Gligorović: Naša saradnja je počela u okviru izložbe Marginalije zajedničkog, odnosno načina na koji se „jugoslovenstvo“ može čitati u savremenim umjetničkim praksama. Izložba je nastala kao gravitacioni program jedne regionalne inicijative o zajedničkom jeziku i opstanku jugoslovenskog kulturnog prostora, uprkos državnim sistemima, granicama, teritorijama i drugim političkim diktatima. Istražujući pitanja identiteta, jezika, migracija, institucija i rada u umjetnosti, Adrijanin istraživački projekat Ko je Adrian Lister? bio je idealan izbor za savremenog Jugoslovena, migranta i kulturnog radnika u Belgiji. Od tada razgovaramo, dijelimo alate, iskustva, materijale i znanja…

Photo: Krsto Vulović

Adrijana: Tako da je ovdje situacija malo haotična, ali baš u tome je ljepota. U tom preplitanju naših uloga umjetnice i kustoskinje, negdje na pola puta smo odlučile da će ovo biti koautorska izložba. Ja sam i dalje umjetnica, Nela je kustoskinja, ali u okviru izložbe te uloge nisu strogo definisane na uobičajen način.

Nela: Usklađene u metodama rada, nastojimo razgraditi rigidne, hijerarhijske strukture umjetničkih institucija, u kojima je umjetnik garant autonomije, a kustos svojevrsni batler ili čuvar umjetničkog svijeta. Institucionalno određene uloge drže sve učesnike umjetničkog sistema zarobljene unutar svojih „ovlašćenja“ ili pozicija, ograničavajući razmjenu i razvoj iskustava u polju saradničkog rada, umjetnosti kao prakse zajedništva.

Maximilian: Nažalost, niste uspjeli prikazati projekat u Veneciji na Bijenalu. Kako se onda projekat razvijao prema ovoj prezentaciji u drugačijem kontekstu i – gdje je Adrian Lister u ovoj izložbi?

Adrijana: Adrian je odsutan, već je počeo nestajati u tom postjugoslovenskom prostoru koji je stvoren unutar Marginalija zajedničkog. Razmišljanje o prezentaciji u Crnoj Gori nas je više usmjerilo ka pitanjima rada u umjetnosti, uslovima stvaranja i tome kako izložbeni prostor može postati mjesto okupljanja. U izložbi i dalje postoje elementi koji dolaze iz početne ideje, ali sada više služe kao katalizatori za prakse i aktivnosti.

Maximilian: Zašto je na kraju postalo radnički klub?

Adrijana: Oh, čekaj, to je prilično očigledno pitanje.

Maximilian:: Više mislim na to da me ponekad iznenadi koliko se lako koriste termini radničke klase i radnika. Ti pojmovi su često prisutni u diskursu o postsocijalizmu i u onome što smatramo kritičkim umjetničkim diskursom, ali zapravo je teško odrediti šta oni danas uopšte znače.

Adrijana: Mislila sam da nam je to sada tako očigledno jer se već dugo bavimo tom idejom.

Nela: Radnički klub je zamišljen kao prostor okupljanja, alternativni oblik obrazovanja, mjesto za dijalog i širenje znanja. To je eksperimentalni prostor, smješten unutar institucije Muzeja savremene umjetnosti, koji je uokviren savremenim društvenim odnosima. Škole, univerziteti, biblioteke i muzeji moraju biti centri klasne borbe. Moramo preispitivati institucionalno znanje, istinu, programe i djelovanja. Alati za bolje razumijevanje represivnih strategija koje koriste društvene strukture izbrisani su iz kurikuluma humanističkih nauka. Klasa je riječ koja ostaje neizgovorena. Dok smo preplavljeni informacijama koje otežavaju kritički pristup znanju, nedostaju nam alati za organizaciju, akciju i promjenu. Zato smo odlučili da izložbeni prostor koristimo kao radnički klub – ne samo za radnike u kulturi, već za sve one koji učestvuju u današnjoj kapitalističkoj proizvodnji. Radnički klub predstavlja pokušaj da se definišu i kontrolišu uslovi rada – produktivnog i reproduktivnog, materijalnog i nematerijalnog – zbog čega izložba poprima format diskusije, radionice, razgovora, predavanja, vježbi zajedničkog razmišljanja i djelovanja.

Adrijana: U svojoj praksi preispitujem sam status umjetničkih djela. Zanima me kako umjetnost funkcioniše. Zato se i povezujem s idejom radničkog kluba – zamišljam prostor u kojem možemo zajedno raditi, okupljati se i raditi stvari kroz umjetnost.

Maximilian: Kroz istoriju je bilo nekoliko primjera gdje su se radnici i umjetnici udruživali u sindikate, ali saznanje da i ti radiš na postavci izložbi dodaje još jedan sloj toj priči.

Adrijana: Da, i to iskustvo je oblikovalo moje razmišljanje i uticalo na moju praksu. Jako mi je uzbudljivo raditi oko izložbenih protokola, rituala, praksi, pokušavati ih ponoviti i uvježbati – i vidjeti šta još može da se uradi. Ovdje smo željeli razmišljati o vremenu i prostoru izložbe, proširiti ga na druge autore unutar prostora časopisa, organizovati program sa radionicama i razgovorima, pokušati stvoriti zajedničke trenutke.

Maximilian: Ali kako ovo funkcioniše kada nisi tu?

Adrijana: Imamo određena uputstva. Na primjer, postoji ulazna situacija gdje možeš izabrati ulogu u skladu sa kojom ćeš prolaziti kroz izložbu i pristupati joj. Uloge su ukratko opisane i svakoj je pripojen određeni odjevni predmet. Vizionar, kritičar, saborac, putnik kroz vrijeme, diva, esteta, cinik. Ove uloge treba da nam pomognu da oblikujemo kritičke stavove, prelaskom između različitih perspektiva.

Maximilian: Jesi li razmišljala o ljudima koji možda nisu upoznati sa svim tim ulogama? Ne znam kakva je lokalna publika savremene umjetnosti, ali mogu da zamislim da bi u bilo kojem kontekstu neki ljudi bili preplavljeni izborima i možda ne bi ni znali da te pozicije postoje, znaš?

Adrijana: Pokušali smo da tekstove učinimo veoma jednostavnim i opisnim. Ova ideja zapravo dolazi iz strategija davanja povratnih informacija, i čak i ako publika ne odluči da ih odmah praktikuje, mi ćemo ih aktivirati tokom diskusija u radionicama.

Maximilian: Bez obzira na ulogu koju izabereš, čim uđeš u izložbu, odmah primijetiš ostatke srušenog zida i pogled ka spolja.

Photo: Anja Marković

Adrijana: Iako je zgrada današnje galerije prvobitno imala planiranu birokratsku namjenu, arhitektica Kana Radević projektovala ju je s velikim otvorenim prozorima s obje strane. Kada je prostor postao galerija, ispred prozora su dodata dva velika zida. Odlučili smo da srušimo jedan od tih zidova, onaj koji gleda na vrt između zgrada. To smo uradili kao javni događaj, uz čitanja i vježbe.

Nela: Uklanjanjem zida, uklanjamo barijeru između spoljnog svijeta i unutrašnjosti galerije. Ideja je bila da stvorimo prostor za komunikaciju sa zajednicom, koristeći direktno angažovanje, horizontalno znanje i svakodnevni otpor zajednice kako bismo generisali lokacije koje sadrže različite vrste znanja, omogućavajući time njegovu dostupnost i jednakost. U vrtu smo postavili neonski natpis ZA RAD BUDUĆNOSTI, posljednje riječi preuzete iz Manifesta umjetnika-radnika Mirka Kujačića, nastalog 1932. godine.

Adrijana: Ovo je zapravo ideja za rad koji je Nela donijela u ovu izložbu, i jedan od trenutaka gdje se autorstvo počelo mutiti. Takođe, kada smo srušili zid i ostavili njegove ostatke u izložbi, odlučili smo da pored njega postavimo Zlatni zid, rad koji sam napravila 2014/2015. godine.

Maximilian: Šta ta dva zida povezuje sa zidom iz muzeja u Crnog Gori?

Photo: Anja Marković

Adrijana: To je zlatni zid iz muzeja u Belgiji, gdje sam radila kao tehničarka. Posljednja izložba na kojoj sam radila prikazivala je renesansne slike na zlatnom zidu. Kada su se mijenjali zidovi, uzela sam komade sa sobom i brusila ih dok nije izbio plavi sloj, jer sam se sjećala da ispod postoji trag slike Sol Le Witta.

Maximilian: Znači, ovi zidni fragmenti predstavljaju neku vrstu vrijednosti kroz rad poznatog umjetnika?

Nela: Zapadni umjetnički sistem – simbolizovan zlatnim zidom – često se uzima kao model kojem umjetnici širom svijeta teže, ali taj sistem dolazi sa svojim istorijskim naslijeđem ukorijenjenim u kolonijalizmu, kapitalizmu i elitizmu. Odluka da se taj model preispita u okviru izložbe ukazuje na to da ti ideali nisu nešto čemu treba težiti, već strukture koje treba ponovo razmotriti.

Adrijana: Da, i još više od toga. Iz pozicije tehničarke, sa svakom novom izložbom učestvujem u rušenju i ponovnoj izgradnji zidova. Cijenjene zapadne institucije ne funkcionišu tako efikasno i savjesno kako se često misli. Ne mogu prestati da razmišljam o tome kako bi troškovi i rad uložen u premještanje scenografije između izložbi mogli biti preraspodijeljeni na druge vrste praksi.

Photo: Anja Marković

Nela: Dijagram Kako žive kulturni radnici i o čemu sanjaju pokušaj je mapiranja konfuzije unutar postojeće strukture umjetničkog sistema. Pojavljuje se kao zamršeno polje pojmova, naizgled precizno povezanih, ali ipak ostavljajući prostor za alternativne pravce. Klasa je postavljena kao centralno pitanje umjetničkog sistema, jer razumijevanje odnosa u umjetnosti zahtijeva razumijevanje klasnih odnosa koji proizlaze iz ekonomske nejednakosti. Kroz prizmu klase, komentariše se uspostavljanje istorije umjetnosti kao discipline koja se razvila u 18. vijeku u okviru potreba buržoazije. Takođe, istražuje se kako autonomija, kao dominantna ideologija umjetnosti, izdvaja umjetnost kao teritoriju talenta i genija, umjesto kao društveni podsistem definisan postojećim društvenim odnosima. Opterećeni idejom kreativnog genija, radni uslovi u umjetnosti, iscrpljena tijela umjetnika i nevidljivi rad ostaju skriveni.

Adrijana: Pored toga, uredili smo časopis kao jedan od radova u izložbi, sa tekstovima koji pružaju širi teorijski i iskustveni okvir o umjetnosti i radu. Takođe, sastavili smo kolekciju svih tekstova koje smo međusobno dijelili tokom pripreme izložbe, stvarajući biblioteku unutar prostora.

Maximilian: Postavili ste ih kao kopije tamo…

Adrijana: Da, samo kao neautorizovane kopije. Zar nije to način na koji dobijamo pristup većini znanja? Tako smo i učili istoriju umjetnosti u umjetničkoj školi – kroz crno-bijele fotografije.

Maximilian: Takođe, to skreće pažnju na nešto između realnosti i imaginacije, jer kada pomislim na neka djela koja sam vidjela na časovima istorije umjetnosti na tim crno-bijelim kopijama, potpuno sam ih pogrešno zamišljala.

Adrijana: To postavlja pitanje neophodnosti postojanja samog djela, zajedno s pitanjem zašto ono uopšte mora da postoji?

Maximilian: Mislim, to je sasvim drugačiji način postavljanja stvari kada imate označene reference i kopije. Takođe, to stvara sliku, radnu sliku koja pokazuje da koristite te materijale i istražujete. To me dovodi i do odsustva djela koja bi se tradicionalno nazvala umjetničkim djelima – poput skulptura, slika ili performansa. Jer čak i ono što na prvi pogled djeluje kao takvo, odmah izvlačite iz okvira autorstva i navodite da je pronađeno, stvoreno kolektivno ili pripisano kustosu i ko-kreatoru izložbe.

Photo: Krsto Vulović

Adrijana: Šta je „djelo“? Nisam sigurna, ali mi je zanimljivo i važno razmišljati o tome. Što se tiče autorstva, volim da o njemu razmišljam samo kroz odgovornost. Takođe, ne želim biti dosljedna ili lako prepoznatljiva kao umjetnica, već dodavati slojeve, komplikovati postojeće pojmove, omogućiti kompleksnost.

Maximilian: Onda to postaje trag, na neki način i kontradiktoran, jer izbjegavanje originalnosti na kraju postaje aluzija na originalnost. Kao da govori: „U redu, ja ne radim ništa od ovoga – to je moja stvar.“

Adrijana: Možda, ali to je sasvim u redu. Bilo bi sjajno da ljudi nađu vremena da provedu u našem radničkom klubu, da tokom radionica uspijemo nešto da uradimo, podijelimo reference, otvorimo diskusije i malo se zabavimo usput – to bismo zaista voljeli da vidimo!

Izložbu možete pogledati do 28. februara.