Pismo godini koja prolazi: Lidija Deduš

Najnemuštija sam krajem godine. To sam vremenom već nekako i prihvatila. Slažem i preslažem fioke u glavi i telu, stignu me svi prethodni meseci u kojima se iz godine u godinu sve više stvari dešava da mi je sve manje jasno kako taj rolerkoster stane u samo trista šezdeset i pet dana. Kada dođe vreme za rekapitulaciju, ne znam ni šta bih rekla, ni kome. Volim da predviđam i planiram, ali mi to sve teže ide i čini mi se sve češće, umesto gledanja unapred, pokušavam da zastanem i pogledam unazad. Čudna je i vrlo zahtevna ova 2024, i po ko zna koji put na zalasku godine nisam sigurna jesmo li srećniji ili pametniji, ali sam zamolila četiri spisateljice i jednog pisca da podele kako se njima sve to sa prošlom godinom čini. Lamija Begagić, Tanja Stupar Trifunović, Lidija Deduš, Ivan Tokin i Eva Mahkovic osvrnuli su se na godinu koja se završava i napisali šta misle o njoj. U nastavku pročitajte pismo Lidije Deduš.

—-

Godina je počela ujesen.

S vrha brda ispod kojeg živim, kroz šipražje gledam kako se niz Savu vuče gusta, mliječna magla. Kroz nju, povremeno, proplamsaji pjene, na mjestima gdje se valići utrkuju i preskaču jedan drugog. Slika koja donosi mir. Slika godine ispred mene. 

Godina je počela mrakom. Niz aleju, kestenje se obrušava na cestu. U slobodnom padu napušta svoje čahure. 

U početku, bilo je samo važno iskoračiti iz čahure. Odmotati se kao pupoljak, došetati do ruba brda. I skočiti. 

Dolje, na zemlji, čeka me parada. Gutači vatre, pajaci, dvorske lude. Fakiri. Šareni leptiri na štulama. Kostimirane gusjenice, sveci i vragovi s malim svjetalcima u kosi dozivaju tiho i svojim mekim glasom govore: „Skoči.“ 

Tek počinjem učiti kako biti slobodna. 

…

Jednom davno, u neka surovija vremena, na početku mene, zapisala sam: 

… kad mi spavanje do podneva bude milije od jutarnjeg rudarenja po knjigama

kad se naučim u miru sklupčati pod kamenom

ili lijeno umotati u samu sebe na žarkom, podnevnom suncu

umjesto mijenjati kožu nakon svakog razočaranja, grube riječi, šamara

zbog kojih sam ionako narasla dvadesetak godina previše,

i kad budem ustrajno ostajala uz prve izbore

umjesto što ću prigrliti rizike onih drugih koji život znače;

i kad prestanem odbijati poslušnost;

kad više ne bude nade da ću moći činiti sve u svojoj moći

da bih tvrdila kako je i udarac u stražnjicu korak naprijed;

kad me strah od ceste bude držao kraja,

a kraj ubijao želju za cestom i daljinom

i kad me znatiželja ne bude koštala neprospavanih noći

znat ću sasvim sigurno da sam umrla.

…

Stojim na rubu litice koja je brdo i osjećam: skočiti u maglu znači pad pretvoriti u let. A ja učim biti slobodna. I skačem. U letu osjećam nikad veći strah. Negdje unutra, ispod srca, nešto se budi i kaže: „Samo slobodna možeš biti sretna.“ 

Letim, a oko mene zrak u otporu govori: „Slobodna si.“ 

Oblaci mi govore: „Slobodna si.“

Nevidljive zvijezde daleko gore govore mi: „Slobodna si.“

Prostranstvo ispod mene govori mi: „Slobodna si.“

I dijete u meni, žena u meni, svi moji živi i mrtvi, sve što sam živjela i tek trebam doživjeti, svaka kapljica krvi u meni, svaki otkucaj srca, svaki pogled, svaki čovjek, sve što znam i što ću tek znati govori mi: „Slobodna si.“ 

Dok letim u zagrljaj vješticama i ludim šeširdžijama, u rukama držim svoje prestrašeno srce. Otvaram oči i vidim: život je šareno, okrutno mjesto i s godinama ne postaje lakše. 

Ipak, jurim mu ususret.

Prije nego sletim, provjeravam: trebam li si nešto oprostiti i jesam li si nešto zamjerala?

Držim svoje zečje srce u rukama i, dok se dočekujem na noge, znam: nikad ga neću napustiti.