Pismo godini koja prolazi: Tanja Stupar Trifunović

Najnemuštija sam krajem godine. To sam vremenom već nekako i prihvatila. Slažem i preslažem fioke u glavi i telu, stignu me svi prethodni meseci u kojima se iz godine u godinu sve više stvari dešava da mi je sve manje jasno kako taj rolerkoster stane u samo trista šezdeset i pet dana. Kada dođe vreme za rekapitulaciju, ne znam ni šta bih rekla, ni kome. Volim da predviđam i planiram, ali mi to sve teže ide i čini mi se sve češće, umesto gledanja unapred, pokušavam da zastanem i pogledam unazad. Čudna je i vrlo zahtevna ova 2024, i po ko zna koji put na zalasku godine nisam sigurna jesmo li srećniji ili pametniji, ali sam zamolila četiri spisateljice i jednog pisca da podele kako se njima sve to sa prošlom godinom čini. Lamija Begagić, Tanja Stupar Trifunović, Lidija Deduš, Ivan Tokin i Eva Mahkovic osvrnuli su se na godinu koja se završava i napisali šta misle o njoj. U nastavku, pročitajte pismo Tanje Stupar Trifunović

Godina koja uzima i daje

Ako bismo dvije hiljade dvadeset i četvrtu godinu zamislili kao roman, kakav bi to bio roman, ko bi bili glavni likovi, kakva atmosfera bi ga ispunjavala, da li bi radnja išla hronološki mjesec za mjesecom, sa neizvjesnošću, strahom, kulminacijama u ratovima, pogibeljima, poplavama i zemljotresima? Godina koja je sve dotakla sa mračnim obrisima, koja je utisnula svoje bolne tragove u koje smo upadali i iz njih se izvlačili pokušavajući se uhvatiti za mirna ostrva sačinjena od malih intimnih zadovoljstava i ličnih priča. Ukoliko bi ona bila glavna junakinja, mi bismo bili njeni epizodni likovi. Vidim nas kako liježemo i ustajemo sa nadom da ćemo nadvladati nevolje, na putovanjima koja se otvaraju pred nama i odvode nas u druga sela i gradove, gdje žive ljudi slični nama. Spremni da sebe i svoje dane grade ispočetka i unatoč njenoj težini. Kako je jedna godina uspjela postati tako teška? Ona je junakinja koja raste sa svim svojim danima i u svaki su utisnute priče. Ona je nastanjena ljudima. Težina ljudskih priča pritiska planetu. U samo jedan dan stane čitavo mnoštvo odlazaka i dolazaka. Ove godine ona je odlučila da ode. Mogla bih je nazvati i Ursula, iako se nije tako zvala, imala je običnije, ovdašnje ime, ali po svemu drugom bila je nalik Ursuli iz „Sto godina samoće”. Živjela je toliko dugo da smo već zaboravili da je smrtna. Smanjivala se iz godine u godinu i sjedila na istoj fotelji pričajući svoje beskrajne priče dok nismo prestali da je slušamo i primjećujemo. Samo ponekad bi kroz nanose svakodnevnog taj glas dopro do nas kao glas sveznajućeg pripovjedača koji pamti sve nas i naše živote bolje i od nas samih. I onda je najednom sve utihnulo i cijela kuća se osula u tišinu. Tako smo je i ispratili, niz seoski put, tiho, pognutih glava, u maloj koloni na samom repu avgusta koji nije prestajao da peče po koži, glavi i licu po kojem su suze pozdravljale našu Ursulu koja je preskočila sunce i spustila se u hladovinu zemlje. 

A godina je rekla: „Ja sam godina koja uzima i daje.” I nastavila svojim putem.

A gdje je ostrvo u ovoj priči za koje ću se moći uhvatiti? Ostrvo može biti priroda. Jedan proplanak na koji puca pogled u koji se guraju oblaci, stabla i dvije-tri kuće u daljini. Prizor umiruje. On kaže, iako su boje promjenjive i nijanse zelene se prelijevaju u žuto i u zemljane tonove i ponekad me sasvim obgrli magla, ja sam ipak trajan pred tvojim očima i možeš mi se vratiti sa svih svojih putovanja. Ostrvo može biti i jedna kuća koju nastanjujemo gotovo nehajno umetnuta u sliku. I dva psa koji laju oko nje. Dok prilazim kući, njihovi repovi lete po vazduhu i njihove šape veselo tabanaju zemlju dok mi trče u susret puni života i neke iskonske igre koja se budi i u meni. Mi sada trčimo oko kuće kao vesele životinje i lovimo sunce nad nama. Godina nas pogleda i kaže: „Nešto sam ti uzela, nešto sam ti dala”, i ode dalje