Od historije straha do ikona popularne kulture

U trenutku kada se suočavamo s političkim krizama i općim nezadovoljstvom, mnogi se okreću okultnom u potrazi za smirenjem i moći, pa i nije neobično što savremene vještice danas preuzimaju društvene mreže poput Instagrama i TikToka. Danas, njihova snaga nije samo u misticizmu već u sposobnosti da okupljaju ljude, prenose znanje i grade zajednice, bilo putem digitalnih platformi ili u stvarnom svijetu. Popularna kultura je također mnogo doprinijela promjeni pozicije vještica, te su postale simboli nezavisnosti, znanja i otpora, a njihova uloga u savremenom društvu daleko je od završene. Od filmskih i TV prikaza do viralnih trendova na društvenim mrežama, savremena vještica ne predstavlja samo arhetip mistične figure već utjelovljuje slobodu da se redefinišu uloge i pravila društva. Vještice su tako postale kulturne ikone koje preispituju odnose moći i rodnu politiku, povezujući staru mudrost s modernim borbama za pravo na autonomiju, posebno kada je riječ o tijelu, znanju i zajednici.

Od kasne renesanse do ranog novog vijeka u reprezentacijama ženskog tijela širom Evrope ono je označavano kao neljudsko, devijantno i prijeteće ili unheimlich, zastrašujuće, “vještičije” tijelo. Do dana današnjeg žensko tijelo je ostalo mjesto za upisivanje moralnih kodova i poprište različitih političkih i društvenih borbi. U knjizi „Kaliban i vještica” Silvia Federici piše o tome da je progon vještica bio svjesna politika crkve i države, u korist građenja evropskog društva prema paradigmi koja odgovara njihovoj agendi. Kapitalizam ne bi bio moguć bez kontrole ženskih tijela, koja se uspostavlja tako što se njihov rad, seksualna i reproduktivna moć stavljaju pod kontrolu države i transformišu u ekonomske resurse.

Mineke Schipper, autorica knjige „Hills of Paradise, Power Powerlesness and the female body” kaže da se korijen nejednakosti krije u ženskoj anatomiji. Te male razlike koje život znače. „Žene su porodile ljudski život ali i mnoge anksioznosti, strah od bradavica, himena, menstrualne krvi. Muškarci su uvijek imali pomiješana osjećanja prema ženskom tijelu. Oduševljenje je išlo pod ruku s nesigurnošću, a moć s impotentnošću”. Strah od žena se često tumači kao strah od zaljubljenosti, strah od predaje. Upravo tom temom se bavi film „Love Witch”, u režiji Anne Biller, koji savršeno odražava ideju straha od ženskog tijela, seksualnosti i zaljubljenosti. Kroz lik Elaine, žene koja koristi magiju da bi pronašla pravu ljubav, „Love Witch” istražuje kako patrijarhat percipira žensku moć kao prijetnju, posebno kada je ta moć povezana s njenom seksualnošću i emocionalnom autonomijom. Elaine je oličenje savremene vještice koja, iako na površini traži ljubav, zapravo ulijeva strah muškarcima zbog svoje nepredvidljivosti i kontrole nad njima. Kao što je propovedao Malleus Maleficarum „žene su lepe na oko, ali zarazne na dodir; one privlače muškarce, ali ih i uništavaju; one čine sve da im ugode, ali uživanje koje pružaju gore je od smrti, zato taj porok za muškarce znači gubitak njihovih duša – a možda i polnih organa”. Ovo je mogla biti bilo koja žena u 16. stoljeću, kao što može biti i danas. Žene su hiljadama godina bile kažnjavane, uglavnom jer su predstavljale prijetnju ili ulijevale strah, što je skoro uvijek rezultiralo ispoljavanjem agresije prema ženama.

Priča o popularnoj kulturi ne bi bila kompletna bez osvrta na mitologiju koja je utkana u temelje kultura i povezuje ih, i koja je isprepletena strahovima i prijetnjama, kao i demonstracijom muške moći nad ženama: Perzej je odrubio glavu Meduzi, Zeus je silovao pa pojeo svoju trudnu ženu Metidu iz straha da će ga svrgnuti njegovo sopstveno dijete, i silovao mnoge druge žene, boginje i bogove, pritom se pretvarajući u neku životinju, lista bi se mogla nastaviti u nedogled.

I dok je prosječan kriminalac bio obična osoba koju su na zločin natjerale određene životne okolnosti, vještica, proročica, iscjeliteljka je bila ta nevjerovatna figura, natprirodna kriminalka koja je mogla ubiti ili izliječiti jednim pogledom ili dodirom, letjeti ili nestajati, i koja se mogla pretvoriti u neku životinju, mačku ili zeca, da bi sprovela svoj zločinački plan u djelo. Iako se do kasnog osamnaestog vijeka vještičarenje više nije priznavalo kao zločin u evropskom zakonu, strah od vještica je ostao sveprisutan. Vještice su ubijali, zlostavljali i izopćavali dugo nakon što su suđenja bila okončana. U ovom kontekstu, popularna kultura donosi zanimljive reinterpretacije različitih mitova iz perspektive žena, pružajući im glasove koji su ranije bili utišani. U romanu Madeline Miller romanu „Kirka”, glavna junakinja, vještica iz Homerove „Odiseje“, konačno dobija vlastitu priču, oslobađajući se stereotipa zle zavodnice. Kirka više nije samo usputna figura u tuđoj priči; ona postaje simbol žene koja prkosi bogovima, samostalno vladajući svojom sudbinom. Slična transformacija se vidi u „Penelopijadi” Margaret Atwood, gdje Penelopa, vjerna Odisejeva žena, preuzima ulogu naratorice i sarkastično komentariše mitove, čineći ih feminističkom kritikom patrijarhalnog društva.

Ono što je zajedničko vješticama iz 16. stoljeća i današnjim jest da subvertiraju patrijarhalne norme i male gaze, konstrukte o ženskosti i ženskom tijelu, pa za razliku od nestvarnih i pažljivo kuriranih ženskih tijela i idolkinja na Instagramu, vještice nas podsjećaju na to da je istinska moć imati autonomiju nad svojim tijelom i djelom, a strah od vještica je inherentan strahu od feministkinja i veoma stvaran i opipljiv.

„Ali, veštica nije bila samo babica, žena koja izbegava materinstvo ili prosjakinja koja preživljava tako što krade drvo ili malo putera od suseda. Ona je bila i raspuštena, promiskuitetna žena – prostitutka ili preljubnica, i uopšte, žena koja je ispoljavala svoju seksualnost izvan obaveze braka i rađanja… Veštica je bila i buntovna žena, koja zna da uzvrati, svađa se, psuje i koja ne jauče pod mukama.” Žena koja živi kako želi rizikuje da dobije taj epitet. A u čemu leži vještičija moć? Film „Suspiria”, s druge strane, donosi mračniju, ali podjednako moćnu sliku vještica kao ženske moći. U ovom filmu, vještice nisu samo „žrtve“ društva već aktivni subjekti koji koriste svoju moć za stvaranje novih, često zastrašujućih stvarnosti. One ovdje predstavljaju opasnost za patrijarhat jer njihova moć ne poznaje granice, baš kao što ni njihov otpor nije vezan za materijalnu stvarnost.

Vještice su ostvarenje feminističke fantazije, simbol otpora represivnim mjerama društva, svjesne svoje seksualnosti i ženske moći, kao i manipulacija patrijarhalnim subjektima i kapitalističkim sistemom u datim okolnostima. Moć leži u otporu i prkosu patrijarhatu. Sally Owens u filmu „Practical Magical” u razgovoru s detektivom Geryjem Halletom o svom vještičarenju kaže: „Predmet posjeduje moć zato što ti vjeruješ u to.” Kad si vještica, sve je moguće i upravo ta reprezentacija bezgraničnosti i izopćenosti iz ljudskog i naravnog čini te zazornom. Više nego ikad, danas, kada se svijet zaista raspada, potrebno je vjerovati u magiju, koja nije omeđena materijalnom stvarnošću.

“Ljudi me uvijek pitaju zašto sam ja vještica? To je zato što želim imati magične moći.” Ko ne bi želio imati magične moći i živjeti životom vještice? Imati mogućnost razoriti sve opresivne strukture kojima robujemo, svoj vlastiti otok, uzgajati ljekovito bilje, imati lavove i krokodile za ljubimce, a nimfe za drugarice? I, naravno, imati seks kada god ti se prohtije. Zvuči kao fantazija, koju je prema novoj verziji (a djelimično i staroj) živjela vještica Kirka, ona što je zavela Odisejevu posadu. Kada je Odisej pitao zašto ih je pretvorila u svinje, misleći na svoju posadu, Kirka mu je odgovorila sa: “Zašto ne?”