S psihologinjom Anjom Delić razgovoarali smo o viralnom fenomenu najstarije kćeri i kako redoslijed rođenja utječe na odrasli život.
Sonja Knežević18 oktobra, 2025
Jedna mojoj sestri izrazito nemila priča je ona o danu njezina rođenja. Četverogodišnja ja tada sam bila s mamom u zoološkom vrtu. Bio je to dan iz snova: rana jesen, samo nas dvije i avantura koja počinje na toboganima na ulazu u park, a zatim se nastavlja hranjenjem patkica (kriomice), promatranjem divljih životinja i, na kraju, velikim sladoledom. Međutim, toga smo dana stigle samo do tobogana, jer je moja mala sestra odlučila da je vrijeme da dođe na ovaj svijet. Ne možete zamisliti moj bijes. To malo stvorenje nije bilo ni rođeno, a već je ukralo svu maminu pažnju. Zašto se morala roditi baš sada? – kukala sam kao da sam ja ta koja trpi bolove, ali možda sam već tada mogla naslutiti da će se sve promijeniti. Moje lutkice više nisu bile samo moje. Štoviše, pola njih će nekim čudom nestati ili će im biti odrubljene glave. I, još gore, moji roditelji više nisu bili samo moji. Bilo je vrijeme da ih počnem dijeliti. Ipak, do trenutka kada se rodio naš brat, rekla bih da smo sestra i ja bile nerazdvojne, a sva moja ljubomora brzo je splasnula jer je bilo vrijeme da se uozbiljim. Postojala su dva mala bića kojima sam (iako još mala) morala podariti svu ljubav ovoga svijeta i zaštititi ih od svakog zla. Imala sam novu ulogu.
Svaka najstarija kći koju poznajem, a jedna od njih je moja najbolja prijateljica, jer mi, najstarija djeca, očito volimo držati se zajedno, ima neku urnebesnu priču iz razdoblja kada je još imala mliječne zube, a već je morala čuvati brata ili sestru. Riječ je o odgovornosti za koju ta ista mlađa braća i sestre vjerojatno ne bi bili sposobni ni sa šesnaest. Ali nama je to oduvijek bilo sasvim normalno – tko bi ih drugi trebao paziti kad mama i tata nisu tu? Svi oko nas redovito su nas opterećivali odgovornostima koje realno nisu bile primjerene djetetu, ali mi smo bile tako zrele. “To su djevojčice koje su vrlo rano preuzele brigu o drugima, često i prije nego što su za to bile spremne. U literaturi se to naziva parentifikacija – situacija kada dijete preuzme ulogu odrasle osobe, bilo kroz obaveze u kući, brigu o mlađima ili emocionalnu podršku roditelju”, kaže mi psihologinja Anja Delić, objašnjavajući moju, ali i situaciju mnogih drugih najstarijih sestara.
Međutim, odrastajući nikako nismo očekivale da će se brojni obrasci, koji su izravna posljedica našeg redoslijeda rođenja, odraziti na naš život kada doista postanemo odrasle. Nitko nas nije mogao (ili nije znao kako) upozoriti da će se naša potreba da svima udovoljimo pretvoriti u anksioznost i kronični stres te da ćemo uvijek preuzimati previše odgovornosti, često do granica iscrpljenosti. „Što je obitelj prolazila kroz teže okolnosti, to je njihova odgovornost rasla. Kao da osjećaju da će se sve raspasti ako one ne preuzmu stvari u svoje ruke. U odraslom se životu taj obrazac vidi kao potreba za kontrolom, perfekcionizam, poteškoća u traženju pomoći i duboko uvjerenje da je sigurnost isto što i kontrola“, objašnjava Anja, a ja se ne mogu nasmijati, jer me upravo pročitala kao otvorenu knjigu – znajući o meni samo malu činjenicu o redoslijedu rođenja.
Nedavno sam tijekom vožnje slušala pjesmu Youngest Daughter i zapitala se: zašto nitko nikada ne piše o najstarijim kćerima? Zašto u svim bajkama prinčevi uvijek biraju najmlađu kćer, kad je očito samo ona najstarija bila dovoljno stara za udaju (svjesna sam da je to pitanje patrijarhalnog sustava i ageizma, ali dopustite mi da na trenutak glumim žrtvu). A onda se dogodilo nešto nevjerojatno. Taylor Swift je snimila pjesmu Eldest Daughter. Možda mi je već tada trebalo biti jasno da, ako to ne učini jedna od nas, neće nitko. Nažalost, iako je i Taylor najstarije dijete, za mene je ta pjesma bila pomalo razočaravajuća (ponajprije zato što si nikada neću priznati da nisam a bad b*tch!) iako je protkana nekim zanimljivim stihovima. Ipak, Taylor je uspjela ono što radi najbolje: učinila je da sam pojam eldest daughter postane viralan. Dani prolaze, a online svijet i dalje ne prestaje pričati o eldest daughter sindromu. I premda mi se sam naziv ne sviđa, cijeli mi je trend jako zabavan. Najstarije kćeri dijele svoja iskustva i spoznaje sa psihoterapije, a moji feedovi sada izgledaju poput jednog velikog, toplog zagrljaja. Napokon o tome govorimo.
Rin Owen
Kao i obično, internet je pomalo pretjerao sa senzacionalizmom kada je ovom fenomenu dao ime jer ne radi se ni o kakvom sindromu. Štoviše, taj zarazni naziv, osmišljen radi klikova i brzih pretraga, možda čak umanjuje važnost problematike koja je iznimno raširena. „Redoslijed rođenja nudi specifičnu poziciju unutar sustava, koja sa sobom nosi određena očekivanja, uloge i zadatke koje obitelj (svjesno ili nesvjesno) nameće“, objašnjava mi psihologinja Anja Delić. „Često se događa da prvorođeno dijete, budući da je najstarije, dobiva ulogu brige o mlađima, biva parentificirano te samim time razvija određeni narativ o sebi, definira se kao osoba koja je odgovorna i koja je navikla brinuti o drugima. Čini mi se da se taj dio poklapa s onim što na internetu viđam kao eldest daughter syndrome.“
Ovaj je fenomen postao viralan upravo zato što ima emocionalne posljedice koje se primjećuju i dugo nakon što odrastemo i, barem naizgled, napustimo spomenute obiteljske dinamike, one se, naime, odražavaju i u odnosima izvan obitelji. „Najčešće posljedice su osjećaj manje vrijednosti i teškoće u samoprihvaćanju. Kada odrastaš u uvjerenju da su potrebe drugih važnije od tvojih, naučiš da nisi toliko bitna. Mnoge od ovih žena imaju snažan unutarnji kritički glas i osjećaj da nikada ništa nije dovoljno dobro“, objašnjava Anja Delić, a ja entuzijastično klimam glavom. „Druga česta posljedica je krivnja – krivnja kad se odmaraš, kad pustiš, kad ne brineš. Živčani sustav naviknut je da je sigurnost jednaka kontroli, pa svako popuštanje izaziva nelagodu, kao da će se nešto loše dogoditi ako ne držiš sve konce u rukama.“ Te me riječi odmah podsjećaju na trenutak od prije nekoliko dana, kada je mom bratu slučajno izgorjela večera koju je pekao u pećnici, a ja sam se grizla jer sam gledala film umjesto da obratim pažnju i spriječim to. Iako sam svjesna da to nije bila moja krivnja, potreba da njegov život učinim što ugodnijim jednostavno je jača od mene.
Međutim, dok razmišljam o svojim osobinama koje su očita posljedica mog odrastanja i redoslijeda rođenja, ne mogu a da se ne osjećam loše (da, znam), jer zaista ne želim kriviti nikoga drugoga za svoju sadašnju anksioznost i pretjerane ambicije. Ne mislim da su moji roditelji ti koji su na mene stavljali nenormalan pritisak – više kao da se on jednostavno podrazumijevao u mojoj glavi. I još se uvijek podrazumijeva. Činilo mi se da se ti obrasci nisu razvili samo iz puke molbe „pričuvaj sestru“, pa sam psihologinju pitala u kojoj mjeri naša kultura, tradicija i društvene norme utječu na ovaj fenomen. “U ogromnoj”, odgovara ona. “Naša kultura i tradicija snažno oblikuju način na koji se uloge u obitelji raspoređuju. Djevojčice se od malena uče da budu odgovorne, empatične i da drže obitelj na okupu. U mnogim obiteljima i danas postoji neizrečeno pravilo da se ženska briga podrazumijeva, dok se muška pomoć posebno cijeni. Ovaj obrazac zato nije samo posljedica obiteljske dinamike – on ima dublje korijene u društvenim i rodnim normama. Najstarija kći u takvom sustavu često postaje emocionalna spona obitelji i nositeljica stabilnosti.” Nositeljica stabilnosti. Sviđa mi se ta sintagma, zvuči kao ime nekog manje poznatog superheroja. I svakako je mnogo bolje od nestabilni kaos, kako vjerujem da bi mnoge najstarije kćeri opisale same sebe.
Zahvaljujući moći interneta, lako smo mogli shvatiti da mnogi naši mentalni problemi vuku korijene iz uloga koje smo same sebi nametnule još kao djeca. A sada kada smo toga svjesne, pitanje je kako ih prevladati. “U sistemskoj terapiji često radimo genogram, obiteljsko stablo kroz koje pratimo obrasce iz generacije u generaciju. U ovom slučaju to znači promatrati koju su ulogu imale žene u obitelji. Vrlo je osnažujuće kada klijentica shvati da je možda prva žena u svojoj liniji koja preispituje taj obrazac obiteljskog spasitelja”, objašnjava Anja.
Zatim detaljno razrađuje proces terapeutskog rada s najstarijim kćerima:
Anja pritom naglašava da je riječ o sporom procesu, ali da upravo u toj duljini dolazi do promjene. “Jedna klijentica mi je jednom rekla: Sve smo mi ovo obradile, ali i dalje ne mogu izdržati da ostavim kuću neurednu. I to je realnost. Krivnja ne nestaje preko noći. To je kao da ponovo učimo mozak da sigurnost nije samo u kontroli”, objašnjava psihologinja, i tada shvaćam da je preda mnom dug put isprepleten sitnim promjenama. A ovo su neke koje Anja izdvaja kao dobar početak:
Zvuči jednostavno na papiru, ali u stvarnosti je izuzetno složeno. Svaki put kada poželim pritrčati u pomoć dečku i reći „ma daj, ja ću to“, moram svjesno sebi ponoviti da moram dopustiti i drugima da obave stvari sami. Kada pomislim „nisam zaslužila odmor“ jer nisam ispunila svoja nevjerojatno visoka očekivanja, ne želite ni znati u koje doba pišem ovaj tekst, moram se prisiliti da se zaustavim i pružim sebi predah. Korak po korak.
Međutim, sa svim što je rečeno, moram istaknuti da sam zaista oduvijek voljela to što sam najstarija kći. Činjenica da me sestra i brat imaju uz sebe od prvog dana zaista je prekrasna, a osobine koje sam razvila brinući se za njih neke su od onih na koje sam najponosnija. Ipak, potrebno je naučiti kako “upakirati” loše obrasce u kutiju koju pohranjujemo zajedno s drugim relikvijama prošlosti, kako bismo prigrlile one osobine koje nas čine snažnima. „Ovaj obrazac nije sam po sebi loš, nastao je iz potrebe da se preživi i održi ravnoteža“, kaže Anja. „Najstarije kćeri često su izuzetno empatične, pouzdane, sposobne i intuitivne. Kad nauče te kvalitete usmjeriti i prema sebi, postaju nevjerojatno stabilne i tople osobe, koje znaju voditi druge, ali i znaju stati kad treba.“ Na to psihologinja dodaje rečenicu koju mislim da je najvažnije zapamtiti: „Snaga nije u tome da odbacimo tu ulogu, nego da je prepoznamo i preoblikujemo tako da nas ne iscrpljuje.“
