7 životnih lekcija kojima me je naučila 2025. godina

Kada biste me poznavali znali biste koliko je teško naučiti me bilo kakvu lekciju. Počevši od običnih uputa za društvenu igru, zašto je javljanje na telefon prilično važna stvar ili ne daj Bože kako da prestanem jesti šećer. Za nekoga tko želi u svom životu imati svako iskustvo na ovom svijetu (znam da to nije moguće i jako mi teško pada), moglo bi se zaključiti da sam poprilično zatvorena za promjene. Vjerojatno i jesam. Volim kad su stvari sigurne, dobre, kvalitetne i kad mi daju neku vrstu komfora, ali uz uvijek otvorenu mogućnost da se sve to jednog dana izmijeni ako se tog jutra probudim i to poželim. Razumijete o čemu pričam? Želim da su sve opcije otvorene, dostupne i pristupačne, što je, najblaže rečeno, pa… delulu. Zbog toga mi je teško pustiti nove stvari i ljude u svoje već ustaljene rutine jer to znači, osim novih iskustava, ljudi i zabavnih događanja i prilika koje naravno obožavam, prilagođavanje. To znači da je sve manje mogućnosti da sve bude podložno promjeni dok pod mojim uvjetima ostaje isto. Zbunjujuće, zar ne? Zato će oni koji me doista poznaju biti jako iznenađeni i ponosni na mene što sam u ovih 365 dana uspjela naučiti čak 7 stvari, ili barem pokušati shvatiti da neke stvari moraju otići, doći, pa i završiti, bez moje kontrole.

Biti glasna nije tako strašno

Sjećam se točno onog pogleda koji bi mi majka prije više od 20 godina uputila kada bismo bile negdje u javnosti, a ja bih se glasno smijala ili govorila. Oduvijek je sve što radim bilo na neki način preglasno i ljudi bi se na moj smijeh često okretali, namrgođeni ili također nasmijani, ali uvijek bi se okretali. Bilo je godina kada sam uspijevala to potisnuti i praviti se da ne vidim kako mi netko daje znak da sam opet glasnija nego što “treba”. Bilo je i onih kada bi me svaka takva sitnica jako pogodila i kada bih danima kasnije razmišljala je li sve što radim jednostavno previše. Sve je ovisilo o društvu, o partneru, o dinamici odnosa u kojima sam bila. U nekom bi se trenutku uvijek pojavio netko tko bi mi skrenuo pažnju na moj ton, kao da je to nešto što moram stalno kontrolirati, krojiti, prilagođavati.

Povezano: Grupe za vikanje novi su wellness trend, biste li se okušali?

Zato sam dugo mislila da je šutnja vrsta sigurnosti, a da je glas nešto što se lako pogrešno protumači. Ova godina dala mi je toliko prilika da budem glasna, čak i kada to nije izgledalo kao prostor gdje glas ima moć. Naučila sam nadglasati pištaljke, povike, sirene i masu koja se već više od godinu dana bori za pravdu na beogradskim ulicama. U toj buci, prvi put sam stvarno shvatila da glas može biti put do slobode.

Stvari moraju završiti

Nikada nisam razumjela da sve zaista ima kraj. U teoriji mi je to jasno, ali u praksi mi je oduvijek bilo teško shvatiti da nečega više nema, da nekoga više nema, da nešto jednostavno više ne postoji. 2025. je uspjela na ponekad najsuroviji, a ponekad i najbolji način pokazati da mi je onaj klišej “da bi došlo nešto još bolje, ovo staro mora otići” ipak podnošljiva dinamika s kojom i dalje imam ambivalentan odnos, ali možda će 2026. biti godina kada ću napokon biti u miru s tim da je sve neizvjesno i da je kraj potpuno nepredvidiv. Anksioznost je glavni sastojak ove rečenice pa zato neću dalje nastavljati u ovom tonu. Samo je teško prihvatiti da je dinamika rastajanja normalna, da nije smak svijeta, da stvari ne prestaju postojati time što su se završile. Ono što sam zapravo naučila jest da ni ruševine nisu prazne. Sve srušene zgrade nose neku priču u sebi, čak i kada više ne stoje. I sve naizgled izgubljene stvari, sve priče koje su se završile, sve što je otišlo ili prestalo postojati, zapravo ostaje negdje u nama. To naslijeđe ne nestaje samo zato što oko njega više nema zida.

Povezano: Bila sam na premijeri filma Vidra u Sarajevu. Od jučer ne mogu prestati razmišljati o njemu

A ljudi koji su otišli… oni ostaju u onome što znamo i pamtimo, u tragovima koje su ostavili, u fotografijama koje čuvamo i u rečenicama koje smo ponavljali stotinu puta. Iako bi bilo najbolje da ih možemo opet vidjeti, ali opet skrećem s teme i vrtim se u krug. Možda ovo i nije lekcija koju sam u potpunosti naučila. Možda će 2026. biti godina kada ću prestati paničariti oko toga i napokon se pomiriti s time da ništa nije pod mojom kontrolom. Ali dobro, imam još par tjedana do kraja godine, give me a break.

Uspori, prikoči, odmori

Kod mene je onaj princip sve i odmah prilično doslovno primijenjen. Zato sam možda najbolja opcija ako vam usred ručka sine ideja da biste otputovali na drugi kraj svijeta. Ako imam putovnicu kod sebe idemo odmah, a ako nemam, idemo do mene po nju pa onda idemo odmah. Ta se osobina prelijeva u sve segmente mog života pa se ponekad dogodi da se svi ti segmenti sruše na mene u isto vrijeme i burnout je neizbježan. Nikada prije, do ove godine, nisam doživjela tako snažan burnout , činilo mi se kao da jedva mogu stajati, čitati ili gledati bilo što, a ono što mi je trebalo bila je doslovno prazna soba bez zvukova i vizuala. Budući da je to previše nalikovalo samici u nekoj ustanovi, odlučila sam samo da nakon jako puno godina sebi priznam da mi treba odmor i da na njega zaista i odem. Vjerujte mi, usporite, prikočite i odmorite!

Povezano: Kako se osloboditi toksične produktivnosti za bolje mentalno zdravlje

Umjetnost je stvarno jako važna

Jedan od najvećih udaraca na ovim prostorima tijekom 2025. doživjela je upravo umjetnost. Umjetnici su izgubili prostore za rad, galerije i kulturni centri imaju sve manje financija, u Srbiji su čak ostavljeni i potpuno bez sredstava, što nam je pokazalo da su umjetnost i kultura od ključnog značaja za opstanak i funkcioniranje jednog društva. A kao netko tko i dalje radi u kulturi (ili barem pokušava), oduvijek sam osjećala da je kultura kod nas kao neki tihi otok na marginama, a oni koji je stvaraju često završe na tim istim marginama zajedno s njom. To nikada nije bilo iznenađenje, ali je svake godine bilo sve vidljivije. I dalje vjerujem da baš u tim uvjetima umjetnost zna pokazati koliko je njezin značaj velik. Upravo ta upornost nosi i vrlo jasnu i poražavajuću istinu, da je njezina budućnost pod znakom pitanja. Da možemo vidjeti kako izgleda svijet koji polako zaboravlja na nju. I da shvatimo da taj svijet nije samo tužan nego i opasan, jer gubi se ono što nas oblikuje i što nas poziva na kritičko razmišljanje. Zato je važnost umjetnosti i kulture, lekcija koju sam oduvijek znala, dosegla svoj vrhunac u 2025. i postala nešto što mislim da sada stvarno svi moraju čuti: umjetnost nije luksuz. Ona je način da preživimo. A kada nje nema, nestajemo i mi.

Trpjeti ne pokazuje da ste jaki

Ne podnosim taj inherentno patrijarhalni i kapitalistički postulat veličanja trpljenja i mučenja. Kako su se naše bake porađale u njivi pa im ništa nije bilo? je tip pitanja zbog kojeg bih mogla ili doživjeti živčani slom ili 24 sata bez prestanka objašnjavati koliko je glupo, neosjetljivo i nepotrebno promatrati svijet na taj način. Ako ćemo se držati ovog primjera koji jako dobro prikazuje ono o čemu govorim, podaci pokazuju da je u 19. stoljeću više od pola milijuna žena godišnje umiralo u trudnoći ili na porođaju jer moderna medicina praktički nije postojala. Danas je taj broj znatno manji. Prije samo nekoliko desetljeća rizik je bio dvostruko veći nego danas. Ta usporedba služi samo tome da normalizira bol i podcijeni iskustvo žena. Ako govorimo općenito, nema ničega plemenitog u patnji. Niste vrjedniji ako se mučite niti ako ste trpjeli nešto što vas je dovelo do granica izdržljivosti. Ovaj se primjer može primijeniti i na puno manje dramatične stvari poput toga da trpite nepoštovanje i neprijatnosti na poslu, da ste premalo plaćeni na projektu ili da vidite da vam je brak pred raspadom i da mu nema spasa. Počeci su teški, a donijeti odluku da počnete iznova još je teže. 2025. me natjerala da se vratim nekim počecima, da shvatim da postoje bolji putevi i da svaki napredak koji smanjuje bol i rizik znači da smo konačno počeli štititi svoje živote, a ne ih romantizirati.

Društvene mreže nisu stvarne

I sami znate da ćete za Instagram izabrati onu fotografiju na kojoj vam je glava okrenuta na “dobru stranu” ili na kojoj vam se podočnjaci ne vide toliko iako te noći niste dobro spavali, a da je izbor slika za photo dump s godišnjeg odmora ponekad cjelodnevna aktivnost. Ali zašto nas onda mozak uvjerava da drugi de facto uvijek žive bolje živote od nas, da se više zabavljaju, da imaju zategnutiju stražnjicu, više vremena za sebe, mirniju djecu i više novca? Zato je važno podsjetiti se da su društvene mreže doslovno dizajnirane da nas prevare. Da nam pokažu svijet kroz filter, kao katalog najljepših, najprobranijih i najimpresivnijih trenutaka koji nemaju mnogo veze s tim kako ljudi zaista žive. Moja lekcija za ovu godinu je da na to više ne nasjedam. Da Instagram naučim gledati kao katalog kuriranih fragmenata, nečiji moodboard, a ne pravi život. Da ne uspoređujem svoj kaos s tuđom idealiziranom verzijom. I da sebi dam malo mira svaki put kad me algoritam pokuša uvjeriti da negdje tamo postoji bolja, sretnija i urednija verzija života.

Povezano: Kraj godine nam ovim trendom vraća vjeru u društvene mreže

Prihvati da ćeš nekada u nečijoj priči i ti biti negativac

Ovim ne želim reći da treba povrjeđivati ljude i prihvatiti da ste to jednostavno vi i da je to svršen čin. Naprotiv, stvari su mnogo kompleksnije od toga, a to je čitava lekcija koju treba savladati. Kao što znamo, odnosi su komplicirani, bilo da su obiteljski, ljubavni, prijateljski, poslovni. Nekada će vaši postupci biti nešto što vam je u tom trenutku izgledalo kao jedina moguća i logična opcija, nećete vidjeti drugačiju perspektivu, ne zato što ste sebični nego zato što je ponekad to nemoguće. Stvari će se dogoditi, riječi će biti izgovorene, a premotavanja u stvarnom životu nema. Oduvijek sam bila ona koja je željela sve popraviti, sve svima objasniti, opravdati se i što bolje drugima predstaviti svoju viziju, svoju zamisao i tok misli kako bi im bile jasne moje odluke, riječi i postupci. Drago mi je da me je 2025., doduše vrlo nasilno i strogo, naučila da takve odluke ponekad mogu dovesti do apsolutnog ponora i iscrpljivanja. Možda nikada neću naučiti prihvatiti da moje riječi netko ne razumije ili ne želi čuti i da ću zauvijek u nečijoj priči biti ta osoba koja je došla u krivo vrijeme ili na krivo mjesto i rekla baš tu jednu pogrešnu stvar. Ali ono što sam naučila jest da pustim i da prihvatim, možda se nekad pojavi prilika da se stvari isprave, a ako ne, to mora postati nešto s čime mogu živjeti.