Long Read
U Alpama su učinci klimatskih promjena sve vidljiviji, a zimski sportovi sve se češće promatraju kritički, uključujući i velika međunarodna natjecanja poput Zimskih olimpijskih igara. Kako se zemlje domaćini nose s odgovornošću za veću održivost? Katarina Fuchs, novinarka njemačkog Voguea, zaputila se u nekoć izolirano planinsko selo Livigno, jedno od mjesta održavanja Igara 2026., u potrazi za odgovorima.
Zimske olimpijske igre 2026.: kako već sada mijenjaju nekad izolirano planinsko selo Livigno.
Napomena: Ovaj je članak prvi put objavljen u ožujku 2024. Neposredno prije početka Zimskih olimpijskih igara u Milanu/Cortini, koje će se održati od 6. do 22. veljače 2026., Vogue.de je zatražio ažuriranje građevinskih projekata spomenutih u članku od nadležnih u Livignu. Te informacije, zajedno s podacima o bob-stazi u Cortini d’Ampezzo, nalaze se na kraju članka.
Potpuna tišina. Tek tiho pucketanje svježeg snijega, koji pod svakim korakom popušta za širinu dlana. Na krpljama se spuštam sve dublje u dolinu Saliente, okružena surovim planinama koje označavaju granicu između Švicarske i Italije. Odjednom, u daljini, crna točka na bijeloj podlozi. Kozorog koji trči gore-dolje po snijegom prekrivenoj padini. Pa još jedan. I još jedan. Došli su ga pozdraviti, kaže Epi Bormolini uz smijeh, dok ga pratim kroz bijeli snježni krajolik. Tako to uvijek rade, njegovi kozorozi. Koliko je tih životinja 68-godišnji planinski vodič s bujnim sijedim brkovima vidio u svom životu? Može se samo nagađati.
Povezano: Sve o Zimskim olimpijskim igrama 2026.
U sjeni visokih planina Retijskih Alpa i okružen blistavim snijegom, čini se kao da je vrijeme na trenutak stalo. A ipak, samo nekoliko kilometara dalje, ono juri naprijed punom brzinom. Jer upravo ovdje, na ulazu u dolinu Saliente, u Livignu, 2026. godine održat će se Zimske olimpijske igre. Mjesto s manje od 7.000 stanovnika na nekoliko će dana postati središte pozornosti svjetske javnosti, kada se u freestyle skijanju i snowboardu bude dodjeljivalo 26 zlatnih medalja. Snijeg, koji je Livigno nekoć prirodno odvajao od ostatka svijeta, postat će glavna atrakcija.
Sve do početka 1950-ih, tada još mirno malo planinsko selo na nadmorskoj visini od 1.816 metara bilo je tijekom zimskih mjeseci potpuno odsječeno od vanjskog svijeta. Tek je 1952. prijevoj Foscagno postao prohodan tijekom cijele godine, a 1971., s otvorenjem brane Livigno, u promet je pušten i tunel Munt-la-Schera, koji je Livigno povezao sa švicarskim Engadinom, a time i sa srednjom i sjevernom Europom.
Povezano: Novi hoteli koji mijenjaju lice Dolomita, baš uoči Zimskih olimpijskih igara 2026.
Od tada se Livigno ubrzano mijenjao. Od prve skijaške žičare otvorene 1953. godine, danas je izrasla mreža od 33 lifta koji, s kapacitetom od gotovo 50.000 osoba na sat, otvaraju 115 kilometara skijaških staza. Tome se pridodaje još oko 30 kilometara staza za skijaško trčanje. Nekada izolirano planinsko selo danas je skijaško odredište za ljude iz cijeloga svijeta. Dok ljeti većina gostiju dolazi iz Italije, zimi čak 75 posto posjetitelja čine stranci. Na 7.000 stanovnika dolazi gotovo 15.000 kreveta, a godišnje se ostvari oko dva milijuna noćenja, od čega približno 1,2 milijuna otpada na zimsku sezonu, objašnjava Luca Moretti, predsjednik turističke zajednice. Broj noćenja gotovo se udvostručio u posljednjih deset godina.
Zašto ljudi dolaze u Livigno
Riječ je o procvatu koji ni sam direktor turizma ne može u potpunosti objasniti. Jasno je da regija i dalje profitira od statusa bescarinske zone, koji je još u Napoleonovo doba uveden zbog izoliranosti stanovništva, no cijene noćenja u međuvremenu više nisu neznatno niže u usporedbi s drugim skijalištima. „U nadolazećoj sezoni cijene će, između ostalog zbog porasta troškova energije i hrane, u prosjeku vjerojatno porasti za oko 30 eura po osobi i danu“, kaže Luca Moretti. Ljudi će ipak dolaziti, i to „iako na putu do nas već prolaze kroz Švicarsku i/ili Austriju, gdje već postoji golem izbor vrhunskih skijaških područja i resorta“.
Luca Moretti pretpostavlja da su položaj u dolini i s njime povezani dugi sunčani sati na nasuprot smještenim skijalištima Mottolino i Carosello 3000 presudni za popularnost Livigna. / Photo: Fabio Borga
Pretpostavlja da su položaj u dolini i s njime povezani dugi sunčani sati na suprotno smještenim skijalištima Mottolino i Carosello 3000 ključni za popularnost Livigna („Sunce nije bez razloga dio našeg logotipa“). I, naravno, relativno visoka sigurnost snijega u usporedbi s ostatkom Alpa. Naime, Livigno, koji nosi i nadimak „Mali Tibet“, navodno ima jednu od najdužih zimskih sezona u Alpama i to potpuno bez ledenjaka.
Kada Livigno od 6. do 22. veljače 2026., zajedno s imenima domaćinima Milanom i Cortinom d’Ampezzo, bude domaćin 25. Zimskih olimpijskih igara, očekuje se oko 30.000 posjetitelja dnevno. Tome treba dodati pomoćno osoblje, volontere te goste koji će biti smješteni u 15.000 kreveta. I, naravno, ne treba zaboraviti ni lokalno stanovništvo. Riječ je o megadogađaju koji zasigurno neće proći bez posljedica za mjesto.
Održavanje Zimskih olimpijskih igara složeno je i zahtjevno, smatra Luca Moretti. Vjerojatno je zato Stockholm bio jedina druga kandidatura. Calgary (Kanada), Graz/Schladming (Austrija) i Sion (Švicarska) povukli su svoje prijave tijekom postupka dodjele. Razlozi? Nedostatak financijske potpore od strane vlada te neuspjeli referendumi. U Livignu takvog referenduma nije bilo, kaže Luca Moretti, koji je Igre doveo u selo. Da dodjela nije naišla na jednoglasno odobravanje svih stanovnika Livigna, to je jasno. Objašnjava: „Nemoguće je sve imati na svojoj strani. Nikada to nisam ni očekivao. Mnogi ljudi ne razumiju kakvu nam priliku donose Olimpijske igre.“
Kako bi Zimske olimpijske igre 2026. trebale dugoročno promijeniti Livigno
Za odgovorne u Livignu kratkoročni olimpijski procvat zapravo se ne čini presudnim. Mnogo je važnije ono što dolazi nakon toga: dugoročne infrastrukturne promjene koje su, zahvaljujući subvencijama vezanima uz Igre, iznenada postale moguće. Sudjelovati, ipak, nije sve.
Jedan od snova, kako pripovijeda Luca Moretti, jest Livigno učiniti gotovo u potpunosti slobodnim od automobila. U tu bi se svrhu na tri ulaza u dolinu planirala izgradnja podzemnih parkirališta, dok bi se prijevoz unutar mjesta odvijao električnim autobusima. Za potrebe Olimpijskih igara planirano je i znatno povećanje učestalosti željezničkog prometa između Milana i Tirana, kao i autobusnih linija između Tirana i Livigna, kako bi se dolazak javnim prijevozom učinio privlačnijim. Naime, trenutačno dolazak u Livigno javnim prijevozom nije osobito jednostavan. Bio bi to iznimno važan korak, osobito ako se uzme u obzir da se, prema procjenama, i do 75 posto CO₂-emisija u skijaškom turizmu pripisuje dolascima i odlascima automobilom.
Ni klasično olimpijsko selo u Livignu se ne planira, sportaši i sportašice trebali bi biti smješteni u postojećim, obnovljenim hotelima. „Imat ćemo osam novih hotela, od kojih će jedan do dva biti hoteli s pet zvjezdica. Nešto što u Livignu dosad nije postojalo“, izvještava Luca Moretti. Pet od tih osam hotela bit će obnovljeni objekti, dok će tri biti novogradnje. Gosti se, prema riječima direktora turizma, ne moraju bojati golemih hotelskih betonskih kompleksa: „Imamo lokalne građevinske propise koji subvencioniraju renovacije u odnosu na novogradnju. Osim toga, nije dopušteno graditi zgrade više od 13 metara.“ Kapacitet kreveta, maksimalno 16.000, pritom se ne planira povećavati, „kako se ne bi ugrozio šarm Livigna“, naglašava Moretti.
No, jedan drugi građevinski projekt uopće se ne uklapa u tu sliku. Kako Moretti navodi, trenutačno se razmatra ideja izgradnje gondole koja bi povezala skijališta Mottolino i Carosello 3000, protežući se poprečno preko cijele doline. Nešto što bi vizuru Livigna zauvijek promijenilo i to ne na pozitivan način. Ostaje za vidjeti u kojem će se smjeru taj projekt razvijati i bi li ga uopće bilo moguće realizirati u strogom vremenskom okviru Olimpijskih igara. I financijski.
Koje troškove i koristi donose Zimske olimpijske igre
Organizacija Olimpijskih igara, uostalom, nimalo nije jeftina. Prema izvješću Vijeća za vanjske odnose (Council of Foreign Relations), sama kandidatura pred Međunarodnim olimpijskim odborom (uključujući planiranje, honorare savjetnika, događanja i nužna putovanja) stoji između 50 i 100 milijuna američkih dolara. A kad je kandidatura jednom uspješna, gradove domaćine čekaju dodatni, znatno veći troškovi. Zimske olimpijske igre u Sočiju 2014. godine, primjerice, navodno su stajale čak 59,7 milijardi dolara.
Zaključno s veljačom 2024., za Olimpijske igre 2026. u sjevernoj Italiji ukupno je planirano 111 zahvata: 58 za sportske objekte i 53 za infrastrukturne projekte. Ukupni troškovi? Procjenjuju se na oko 3,6 milijardi eura. „Mnoge zemlje opravdavaju takva ulaganja nadom da će njihovi učinci nadživjeti same Olimpijske igre“, navodi se u izvješću Vijeća za vanjske odnose. Osim toga, u raspravama o troškovima i koristima Olimpijskih igara često se ističe da se turizam u godinama nakon Igara povećao. U prilogu CTV News Vancouver o Olimpijskim igrama 2010. u Whistleru stoji: „Kad su Igre završile, ljudi su nastavili dolaziti.“ Prema riječima tadašnjeg gradonačelnika Whistlera, ankete su pokazale „da je razina prepoznatljivosti Whistlera u Europi i širom svijeta značajno porasla“. A i turistička zajednica destinacije British Columbia poručuje: „U deset godina nakon Olimpijskih igara doživjeli smo nevjerojatan rast tržišta poput Kine, Meksika i Južne Koreje, tržišta koja ranije nisu nužno bila naše jače strane.“
Kada Livigno od 6. do 22. veljače 2026., zajedno s imenima domaćinima Milanom i Cortinom d’Ampezzo, bude domaćin 25. Zimskih olimpijskih igara, očekuje se oko 30.000 posjetitelja dnevno./ Photo: Getty Images
No upravo iz perspektive održivosti takvi nepredvidivi učinci ne mogu opravdati izgradnju predimenzioniranih sportskih objekata koji nakon Igara ostaju prazni i neiskorišteni, takozvanih „bijelih slonova“ koji ne samo da nagrđuju prirodu, nego i gutaju goleme količine javnog novca. Čini se da su toga svjesni i odgovorni za Zimske olimpijske igre 2026. Tako je raspored natjecateljskih lokacija prilagođen postojećoj infrastrukturi. Luca Moretti objašnjava: „Odlučili smo koristiti sve što već postoji na mjestima održavanja, kako bismo potrošili manje novca i ne uništavali prirodu.“ Tako se, primjerice, za biatlon odustalo od Livigna i odlučilo za Antholz, jer ondje već postoje potrebni objekti i jer su ondje već dvaput održana svjetska prvenstva. Freestyle skijanje dodijeljeno je Livignu jer, prema Morettijevim riječima, taj sport ondje ima dugu tradiciju. „Osim toga, naš način života ovdje, životni stil Livignascia, više je freestyle nego u drugim alpskim skijalištima“, dodaje uz smijeh.
Ipak, ni Livigno neće proći bez troškova. Samo za sustave umjetnog zasnježivanja organizatori trenutačno procjenjuju izdatke do 15 milijuna eura. U planu je izgradnja dvaju akumulacijskih jezera visoko u planinama, u već postojećim prirodnim udubinama, čija bi se voda ljeti koristila za gašenje požara, a zimi za zasnježivanje. Dugoročno se očekuju energetske uštede, jer se voda za zasnježivanje više ne bi morala pumpati iz doline prema gore, objašnjava Luca Moretti. Jer iako je, zahvaljujući nadmorskoj visini Livigna, vjerojatnost prirodnog snijega relativno visoka, bijeli pokrivač ni ovdje nije zajamčen.
Zbog toga se u Livignu već dulje vrijeme primjenjuje takozvani snow farming, metoda u kojoj se preostali snijeg na kraju zime tijekom ljeta svojevrsno „pohranjuje“. Snijeg se pritom nagomilava te najprije prekriva izolacijskom piljevinom, a potom i posebnim tkaninama koje reflektiraju sunčeve zrake. Oboje služi sprječavanju topljenja snijega. „Zapravo nam je naš koncept snow farminga donio mnogo bodova prilikom dodjele Olimpijskih igara“, otkriva Luca Moretti. Po njegovu mišljenju, riječ je o jednoj od najboljih praksi za budućnost.
Kako zimski sport može ostati održiv u budućnosti
A o budućnosti se skijaški sport i turizam moraju hitno početi ozbiljno pitati. Brojne studije upozoravaju da bi već za 20 do 30 godina skijališta u Alpama mogla postati neupotrebljiva. Klimatski uvjetovan nedostatak snijega dodatno potiče primjenu tehnologija koje troše ogromne količine energije i istodobno proizvode znatne emisije, čime se klimatske promjene dodatno ubrzavaju. Začarani krug.
RedaktionsNetzwerk Deutschland u članku iz siječnja 2023. citira Savez njemačkih žičara i vučnica, koji je za prethodnu godinu naveo prosječnu potrošnju energije od 18 kilovatsati po osobi i skijaškom danu, „što je otprilike jednako 900 sati rada na laptopu i kuhanju 18 obroka za četveročlanu obitelj“. Zabrinjavajuća je i potrošnja vode i prostora koju zahtijevaju topovi za umjetni snijeg. Prema Austrijskoj gospodarskoj komori, za zasnježivanje jednog hektara skijaške staze potrebno je oko tri milijuna litara vode.
Klimatska bilanca privatnog skijaškog odmora? Čini se poraznom. A tu je i profesionalni skijaški sport, koji se ne odvija samo tijekom Olimpijskih igara, već svake godine. Prema Deutschlandfunku, ugljični otisak Svjetske skijaške federacije FIS iznosi „gotovo 58.000 tona CO₂, što odgovara godišnjim emisijama otprilike 5.400 prosječnih stanovnika Njemačke“. No, postoje i javne kritike da su te brojke umanjene. Naime, u izračun navodno nisu uključeni podaci koji bi zapravo trebali biti dio potpune CO₂-bilance, poput smještaja i prehrane sportaša i sportašica, zbrinjavanja otpada te potrošnje energije za pripremu skijaških staza.
U brojnim se studijama navodi da skijališta u Alpama najkasnije za 20 do 30 godina više neće biti pogodna za skijanje. / Photo: ultramarinfoto
Veronica Vecchi, predsjednica infrastrukturnog društva za Olimpijske igre 2026., javno je najavila da će održivost biti u središtu nadolazećih Zimskih olimpijskih i paraolimpijskih igara. Nešto što sportaši i sportašice već dugo zahtijevaju. Mnogi od njih u međuvremenu su se udružili u neprofitnu organizaciju Protect Our Winters kako bi skrenuli veću pozornost na održiv zimski sport. „Trenutačno još imamo luksuz razmišljati o tome kako bi klimatske promjene mogle utjecati na outdoor industriju. Još uvijek možemo utjecati na ishod, umjesto da samo reagiramo na već donesene odluke. Ali ako sljedeća dva desetljeća budemo sjedili skrštenih ruku, nećemo se morati brinuti o danima s pršićem, turizmu ili zabavi. Brinut ćemo se o stabilnosti našeg svijeta, naših radnih mjesta i našeg gospodarstva“, stoji na njemačkoj internetskoj stranici ove globalne mreže.
Sabrina Cakmakli profesionalna je freestyle skijašica, sudjelovala je već na tri Zimske olimpijske igre i želi nastupiti i 2026. za Njemačku (20. siječnja 2026. Sabrina Cakmakli nominirana je za reprezentaciju Njemačke, nap. uredništva). Kao sportašica i aktivistica u okviru organizacije Protect Our Winters često se, kaže, nalazi u unutarnjem sukobu: „Naravno da želimo da naš sport postane održiviji i da se zalažemo za klimu, ali s druge strane provodimo 300 dana godišnje na skijama, zbog čega jako puno letimo diljem svijeta i time smo dio problema.“
Veliko događanje poput Olimpijskih igara, prema njezinu mišljenju, može biti održivo „ako se sva infrastruktura, sve zgrade i sve ono što se eventualno mora izgraditi, nakon toga koristi produktivno i učinkovito“. U Livignu je ranije bila više puta, „ali već nekoliko godina ne, pa ne znam izgleda li i dalje jednako malo i simpatično kao nekada“. Za nju osobno i za njezinu sportsku disciplinu, naravno, sjajna je vijest to što će se ondje za natjecanja graditi halfpipe i snowpark, jer bi „dugoročno gledano to moglo značiti da u Europi dobijemo još jedan trenažni centar, čime bismo si u budućnosti mogli uštedjeti daleka putovanja“.
Zimske olimpijske igre 2026.: zašto je Italija ponovno na meti kritika
Organizatori Olimpijskih igara u Italiji još uvijek moraju svoje riječi pretvoriti u (održiva) djela. Obećanja nisu ispunjena, zaključuje bivši skijaški trkač i olimpijac Felix Neureuther u aktualnoj ARD-ovoj dokumentarnoj emisiji. Za njega su to „Igre raspršenih natjecanja“. Obrazloženje da su natjecateljske lokacije, zbog postojeće infrastrukture, odabrane na velikim udaljenostima kako bi se izbjegla neodrživa novogradnja, više ne drži vodu u svjetlu novih događanja.
U Antholzu će se postojeći biatlonski stadion ipak proširivati, a u Cortini d’Ampezzo planira se izgradnja nove bob-staze procijenjene vrijednosti od 80 milijuna eura i to unatoč negodovanju Međunarodnog olimpijskog odbora. Još je u prosincu 2023. u službenom priopćenju s Olympic Summita navedeno da, iz ekonomskih i održivih razloga, dolazi u obzir isključivo „postojeća, potpuno funkcionalna staza izvan Italije“. U opticaju su tada bili Innsbruck-Igls, St. Moritz i Königssee. O motivima desno orijentirane talijanske vlade da ipak progura novogradnju u Italiji u ovom se trenutku može samo nagađati.
Planinski vodič Epi Bormolini nekoć je bio aktivan i u lokalnoj politici, a danas savjetuje Općinsko vijeće Livigna o pitanjima zaštite okoliša. Na internetskoj stranici Talijanskog nacionalnog olimpijskog odbora predstavljen je kao jedan od „People of Milano Cortina“. Ondje piše da je danas 68-godišnjak već proživio najmanje pet života: „Bio je sportaš iz strasti, krijumčar iz nužde, planinski vodič iz poziva i političar iz iskustva. A zatim sin, otac, suprug i djed.“
Sam Epi Bormolini ondje govori o tome što za njega znači živjeti u Livignu, u pograničnom području visoko u planinama: „Uvijek imati pogled usmjeren na druge ljude, stalno biti u razmjeni i pritom očuvati vlastiti identitet. Zajednici Livignascia uspjelo je otvoriti se svijetu, a da pritom ostane vjerna sebi, istodobno zaštićena i izolirana planinama.“ S tom će izoliranošću 2026. godine, barem privremeno, vjerojatno biti gotovo.
Na kraju naše ture na krpljama pitam ga što on, prirodu ljubeći planinski vodič s posebnom sklonošću prema kozorozima, misli o Olimpijskim igrama. Kao savjetnik lokalne politike, naravno, nije posve neutralan, smije se svojim dubokim, hrapavim glasom u bradu. „Ali vidim to kao priliku“, kaže Epi Bormolini. Koliko će kozoroga vidjeti nakon Olimpijskih igara 2026.? To nitko ne zna.
Kaže se da je planinski vodič Epi Bormolini već proživio najmanje pet života: „Bio je sportaš iz strasti, krijumčar iz nužde, planinski vodič iz poziva i političar iz iskustva. A potom i sin, otac, suprug, djed.” / Photo: Giulio Masperi
Update (prosinac 2025.)
• Na strani doline skijališta Mottolino prošle je zime svečano otvorena nova donja postaja žičare. Istodobno je stara žičara zamijenjena modernom kružnom gondolom s 10 mjesta i grijanim sjedalima. Također, u skijalištu Mottolino stari šestosjed „Monte Sponda“ zamijenjen je automatskom osmerosjednom žičarom s grijanim sjedalima. Prema navodima odgovornih, riječ je o prvoj osmerosjednoj žičari u Lombardiji.
• Radovi na žičari koja bi trebala povezivati obje strane doline započeli su te bi trebali biti dovršeni do zimske sezone 2026./2027.
• Na srednjoj postaji te iste žičare, koja će se nalaziti dolje u dolini, planirana je i izgradnja podzemne garaže.
• Još jedna garaža, također podzemna i prekrivena skijaškim stazama, trebala bi se nalaziti u blizini postaje Mottolino te je neposredno pred dovršetkom. Nakon otvaranja trebala bi nuditi oko 500 parkirnih mjesta.
• Treća garaža gradi se ispod Aquagrande (vodenog sportskog centra u Livignu, čiji je vanjski prostor također obnovljen prošle godine te sada, među ostalim, uključuje i Alpsku event-saunu sa 100 mjesta), s ciljem znatnog smanjenja prometa i dugoročnog pretvaranja grada u zonu bez automobila.
• Obnovljeni hotel Spöl, namijenjen isključivo odraslima (Adults Only), prvi je hotel s pet zvjezdica u Livignu.
• U veljači 2024. započeli su građevinski radovi na „Cortina Sliding Centre Eugenio Monti“, novoj umjetnoj ledenoj stazi za sanjkanje, bob i skeleton u Cortini d’Ampezzo. Nakon dovršetka, već su u studenom 2025. na stazi održane prve utrke Svjetskog kupa. Suprotno prvotno procijenjenim troškovima izgradnje od gotovo 80 milijuna eura, projekt se trenutačno procjenjuje na 120 milijuna eura. Tome se pridodaju godišnji operativni troškovi od oko milijun eura.
VOGUE RECOMMENDS
