Kako su žene unijele promjene u filmsku industriju boreći se ujedinjeno i solidarno

Živjeti u sjeni bijelih slova blještav je i pomalo nedostižan san. Zaštićen od stvarnosti, krvav ispod kože. Od samih početaka biti na vrhu Hollywood Hillsa muška je stvar. Bila riječ o zabavi za cijelu obitelj ili pukoj projekciji, kalup je bitan – od uskog struka do dobrog braka. Kontroliran, nasmiješen, savršen život na van.

U dvadesetim godinama prošlog stoljeća filmovi su kratki, mogućnosti ograničene, a mašta je tu da polagano razvija najveći američki izvozni proizvod. Samo je tada moguće da Alice Guy kao tajnica Léona Gaumonta vježba baratanje kamerom te snima na stotine kratkih filmova. U povijest će ući kao prva redateljica, ona koja je otvarala feministička i afroamerička pitanja, prije nego što su žene imale pravo glasa. Na zidu njezina američkog studija Solax stajao je moto „Budite prirodni“. Danas ga vidimo u naslovu dokumentarca Pamele B. Green. Alice je borbena, nikad ne odustaje, priznanje za svoj rad dobiva nakon smrti. Žene su tada rijetko bile navedene kao suradnice, mnogi su filmovi izgubljeni, evidencije se nisu vodile, a novac mijenja sve. S većim priljevom, najednom se mijenjaju pravila igre. Industrija prihvaća žene u razvojnoj fazi kad su potrebni srce, ruke i lopata. No pitanje autoriteta nešto je posve drugo, trajna opsesija koje se podjednako iz filma može prelijevati na suvremenu tech industriju. Čiji se glas može čuti i tko je na vrhu piramide? Kontrola i moć u slučaju filma prvo je u rukama zloglasnih studija, a kasnije producenata.

Studijski ugovori nisu samo ograničavali stvaralačku slobodu, ulazili su u postelje Lane Turner, Glorije Swanson i Judy Garland. Bile same ili u braku, glumice su prepuštene vjetrometini, prisiljene na pobačaje, prisiljene na izjednačavanje borbe za život s publicitetom od kojeg studija ne odustaju. Marilyn Monroe prva je rekla „ne“ 21st Century Foxu. Tvrdi pregovori te osnivanje vlastite kuće MM Productions napokon joj otvaraju vrata drugih uloga, poput one u filmu „Neki to vole vruće“ ili „Neprilagođeni“. Monroe želi izaći iz nametnutog joj kalupa, robovlasnički odnos zamijeniti poštenim, jednakopravnim tretmanom. S druge strane, biti žena u Hollywoodu, a pritom afroameričkog podrijetla, značilo je kudikamo težu poziciju onda i sada. Te glumice ne predstavljaju ideal. Pola stoljeća za njih su rezervirane uloge sobarice, sluškinje ili prostitutke. Halle Berry jedna je od onih koja mijenja tu paradigmu i osvaja povijesnog Oscara za film „Monster’s Ball“. Ne prolazi bez kritika. Za neke je tek bijela žena u crnoj koži. Srećom, ne osvrće se previše, osniva vlastitu producentsku kuću 606 Films, a kasnije i HalleHolly. Poigrava se žanrovima, od akcijskog vesterna u seriji „Bruised“ do horora „Never Let Me Go“.

Jedan od prvih čekova koje je ispisala Marilyn Monroe ispred svoje producentske kuće

Današnje teško izborene pozicije bilo u producentskim kućama, bilo u kompleksnim filmskim hijerarhijama možemo, između ostalih, zahvaliti Dawn Steel. Ona se probija u produkciji filmom „Flashdance“ te postaje prva žena na vrhu Columbije. U memoarima „They Can Kill You, But They Can’t Eat You“ otkriva svu težinu penjanja i ostajanja na vrhu. Bila su to okrutna vremena, kako priznaje, kad se činilo da mjesta ima za samo jednu ženu i da su sve ostale samo prijetnja. Mehanizam koji nam i danas zvuči bolno poznato. Čvrsta kičma umjesto srca i lopate jest generator promjene, ali pod koju cijenu? Ipak, suradnja Dawn Steel s Norom Ephron promijenit će način na koji gledamo romantične filmove te razbiti pokoji tabu o ženskom filmu za žensku publiku – od „Romanse u Seattleu“ do „Kad je Harry sreo Sally“. Utjecat će na novije generacije kojoj pripada glumica i producentica Reese Witherspoon, itekako svjesna da svaka ekonomska kriza zapravo briše srednjostrujaški žanr, obiteljsku dramu i romantičnu komediju. Nezadovoljna scenarijima, Witherspoon već u svojim tridesetima prvo osniva Pacific Standard, u sklopu kojeg producira uspješnice kao što su „Divljina“ i „Nestala“, da bi novom producentskom kućom Hello Sunshine poduzetnički vrlo spretno prešla na televiziju i podcaste. Svjesna ere streaminga po savršenom #MeToo tajmingu, ide iz projekta u projekt. „Male laži“, „The Morning Show“ te knjižni klub koji po dosegu debelo prestiže „Oprah“ i „Read With Jenna“ – glumica je postala poduzetnica. 

Produkcijski angažman holivudskih zvijezda nije novina ovog našeg zbunjujućeg, narcističkog milenija. Nemilosrdnosti šoubiznisa 90-ih doskočile su vješto Sandra Bullock, Salma Hayek i Sofía Vergara. Bullock je produkcijskom tvrtkom Fortis Films iskoristila kapital Warner Bros kompanije. Počelo je skromno, filmom „Magija“, da bi pokupila vrhnje romantičnim komedijama „Cura na zadatku“ i „Dva tjedna za ljubav“. Hayek ima ponešto drukčiji put, ali i raznovrsnost. Njezinu Ventarosu ne zanimaju samo uspješnice. Poigrava se sapunicama, animacijom, ljubavnim filmom, art filmom. Tu su „Frida“, „Ružna Betty“ i Džubranov „Prorok“. Vergara je, s druge strane, u okviru LatinWE uglavnom usmjerena na traženje talenata, no i nju, kao i poslovnog partnera Luisa Balaguera, zanima televizija pa su producirali seriju „Griselda“ za Netflix. Standardnu zloguku mantru da je život u Hollywoodu gotov s napunjenih 40 pobijaju glumice, ujedno i producentice, koje će u nedostatku uloga i projekata početi stvarati vlastite. Bile obilježene etiketom plavuše s Harvarda ili zacementirane u karakternoj glumi, tu su da bi trajale. No, iako se karte preslaguju, i dalje ostaje blještavi san iza slova Hollywood Hillsa – onaj o potvrdi izvana. Kako nas vide i kako želimo da nas vide? Što smijemo, a što ne s 20, 30 ili 40? Duga kosa, kratka suknja, previše izbjeljivanja zuba, postizanje boljeg tonusa na jogi ili u teretani?

Snažne žene polagano i sustavno ipak desetljećima mijenjaju filmsku industriju – kao glumice i producentice. Surađuju. Otvaraju prostor. Vraćaju se. Ne srame se pauze. Osvajaju nagrade, poput Jennifer Coolidge; neke nikad ni neće otići, kao Nicole Kidman, a neke otkrivaju izniman komički potencijal, poput Meryl Streep. No jedan od najzanimljivijih povrataka u velikom stilu je onaj Demi Moore. Najplaćenija glumica 90-ih savršeno je ogledalo kolizije između riječi i djela u body hororu „Supstanca“. Dovodeći svoje tijelo u ekstreme filmovima „G. I. Jane“ i „Striptizom“ ukazuje ne samo na očekivanja industrije prisutna kroz povijest nego i na sve što smo u stanju napraviti sebi ne bismo li posve pogrešno „ja“ projicirali na „tijelo“. Privlačnost i dalje u nekoj mjeri uvjetuje gledanost, barem nas tako uvjeravaju, stoga se iz današnje pozicije nevjerojatnim čini da Michelle Pfeiffer u filmu „Ispod površine“ na početku milenija mijenja taj obrazac sa svega 43 godine, kao što će uostalom i Diane Lane koju godinu poslije u filmovima „Nevjera“ i „Pod suncem Toskane“ sa svega 36 godina. Srećom, tlo se zatreslo. Godine, iako i dalje prisutne kao trajna holivudska opsesija, napokon više nisu sredstvo brisanja i diskreditacije. Televizijski format dokinuo je ono što smo dugo smatrali svetim pismom – da je punokrvna ženska uloga moguća samo ako je meso mlado.