ZeeCeramics: "Najljepši dio je što sam kroz keramiku – otkrila sebe"

S proljećem nekako nam misli same lete prema suncu, ali i prema toplini zemlje koju je poseban doživljaj osjetiti pod prstima. I dok to izgovaram, zamišljam ispred sebe predmete od gline, različitih tekstura i veličina, podsjećaju me baš na Terra Sol, stil života kojem smo dali taj naziv i krenuli prema ljetu, što se vidi u našem prvom broju Vogue Living. Baš smo ga ovih dana predstavili prijateljima i suradnicama u sklopu lijepog druženja u Milanu, tijekom tjedna dizajna koji je upravo u tijeku. Ovih je dana tamo i Željana Vidović Mioli koja se svojim novim brendom ZeeCeramics također predstavlja na Milano Design Weeku, i to u sklopu nekoliko postava; Salone del Mobile i Fuorisalone. Dijeli sa mnom uzbuđenje kako je to potvrda “da i one osobne priče, koje dolaze iz unutarnje potrebe da se stvori nešto iskreno, mogu pronaći prostor unutar velikih dizajnerskih narativa”.

Željana, po struci arhitektica koja je godinama radila u području strategije brendova i kreativnog vodstva u jednoj globalnoj firmi, krajem prošle godine odlučila je objelodaniti projekt koji je dugo sazrijevao u njoj. “Dio sam svijeta u kojem se stvari brzo kreću, često ostajući na razini koncepta. U jednom trenutku osjetila sam potrebu vratiti se nečemu konkretnom – nečemu što mogu oblikovati vlastitim rukama, ali i što, na kraju krajeva, oblikuje mene. U tom smislu, to nije bio nagli zaokret, već povratak nečemu što je oduvijek bilo prisutno, samo sada ima oblik i ime”, govori mi o odluci da je pravo vrijeme za nju i oblikovanje gline, odnos kojem je dala ime ZeeCeramics.

Odrasla između Malog Lošinja i Pule, jadranski krajolici za nju nisu samo vizualna inspiracija, “već i unutarnji ritam; vjetar, sol, kamen, more”. Sve to duboko je utisnuto u ono što stvara – u teksture, oblike, atmosferu. A stvara na tankoj liniji između skulpturalnosti i uporabne keramike. “Ta granica me jako zanima – upravo taj međuprostor gdje predmet može imati funkciju, ali je ne mora nužno ispunjavati na doslovan način. Moji radovi često imaju oblik vaze, ali način na koji su oblikovani, teksturirani i smješteni u prostor, poziva više na promatranje i doživljaj nego na svakodnevnu uporabu.” Govori mi i kako ne razdvaja strogo umjetnost i funkciju već joj je važno da svaki rad nosi prisutnost, “da komunicira s prostorom kao naglasak, točka fokusa, ili čak kao sugovornik”. Sviđa mi se njezino vjerovanje kako umjetnost može mijenjati prostor, ne samo vizualno već i emotivno. “Također, može oblikovati i stvarnost; usporiti pogled, promijeniti ritam prostora i vratiti nas u trenutak.”

Željanini radovi nastaju u Puli, u zajedničkom prostoru koji dijeli s drugim keramičarima, ili u malom improviziranom kutku njezinog stana (“dok ne nađem vlastiti studijski prostor”, dodaje). Naglašava kako i u ovim uvjetima uči ono što joj keramika svakodnevno pokazuje, “strpljenje, poniznost i sposobnost da se prilagodim ritmu koji nije uvijek pod mojom kontrolom. I da je moguće stvarati – i uspjeti – i bez idealnih uvjeta”.

Radi uglavnom s kameninom (stoneware), ovisno o tome što želi izraziti kroz pojedini rad. Materijali koje bira imaju težinu – fizičku, ali i metaforičku. “Volim površine koje nisu savršene – koje imaju poroznost, zrnatost, mikro-pukotine, koje zadržavaju trag ruku i samog procesa. Ponekad koristim bijeli slip na grubim teksturama – ne da prikrijem, nego da naglasim kontrast između svjetla i materije.” Površine njezinih radova su taktilne, ponekad gotovo erodirane, kaže mi, “kao da su oblikovane s vremenom, vodom ili vjetrom, a ne samo rukom”. Mene osobno njezina keramika uči novim pogledima na ritam gline i dijalog s prostorom. Pitam je što nju keramika uči. “Najljepši dio je to što sam kroz keramiku – otkrila sebe. Ne samo kao nekoga tko stvara, već i kao osobu koja uči slušati, osjećati i prepustiti se procesu. Keramika me naučila prihvaćanju – da ne forsiram, da ne tražim kontrolu, već da budem prisutna u trenutku i procesu. Da vjerujem rukama, da vjerujem materijalu, i da iz toga može nastati nešto iskreno. U tom prostoru između ideje i pokreta, u dijalogu s materijalom, mogu postojati onakva kakva zaista jesam.”

Na kraju ovog ugodnog razgovora više nisam bila sigurna u kojem trenutku smo suptilno skrenule s dekorativne forme na puno dublje poimanje rada i procesa. Zapravo, nije bilo niti važno. Mogla sam odmah i pretpostaviti, poznavajući njezin rad, da će ovo zapravo biti priča o živoj vezi između čovjeka, prostora i onoga što nas nadilazi. “Komunikacija koja se događa bez riječi, ali kroz tišinu, prisutnost i dodir.” Baš kako smo u Vogue Livingu i zamislili život u nijansi Terra Sol.

Photo: Ivana Tomić Photography