Zašto toliko milenijalaca izgleda i djeluje mnogo mlađe nego što jesu?

Prije nekoliko dana, bila sam u supermarketu, uzimala malo pakiranje unaprijed pomiješanih martinija za uživanje na suncu, kad sam osjetila da voditelj trgovine stoji tik iza mene. „Imate li osobnu?“ upitao je duboko uzdahnuvši. Nisam imala. „Ali imam 30 godina“, rekla sam, pokazujući na svoje lice. „Vidite? Trideset.“ Nasmijao se kao da sam pretjerano samouvjerena osnovnoškolka koja testira granice. „Da, ne bih rekao“, rekao je, zgrabivši limenke. „Žao mi je, ne ide.“

U tom trenutku najradije bih prevrnula policu sa žitaricama i razasula Shreddies posvuda. Misliš da sam tinejdžerica? Gledaj me kako se ponašam onda. Ali imam 30, pa… proradila je moja sposobnost samokontrole.

Ljudi vole reći „shvati to kao kompliment!“ kad te zamijene za nekoga mnogo mlađeg, ali ja to više tako ne vidim. Diplomirala sam prije gotovo deset godina. Radim kao novinarka i urednica skoro jednako dugo, bila sam u više veza i prošla kroz intenzivna životna iskustva. Imam vlastiti Hetty usisavač. Objavila sam knjigu. Sjećam se AOL-a! Kad mi netko kaže da izgledam mlađe nego što jesam, ono što zapravo čujem je: Ništa od toga ne vrijedi. Još te ne shvaćam ozbiljno. Ne da ljudi u dvadesetima nisu ozbiljno shvaćeni, ali ja sam druga osoba nego što sam bila s 24, 25, pa čak i 26 godina. Želim da se to vidi i izvana.

Ne mislim da fizički izgledam mlađe od 30. Ali (poput drugih milenijalaca) moguće je da zračim nekom „mlađom energijom“. Ruke su mi prekrivene stick ’n’ poke tetovažama iz dvadesetih. Izgledam potpuno prirodno u udobnoj hoodici i trapericama. Osim toga, visoka sam 158 cm. Način na koji pričam i držim se nije se puno promijenio posljednjih godina. Nisam jedina: moji prijatelji, koji su otprilike mojih godina, lako bi mogli proći za pet godina mlađe. Moja zaručnica je glazbenica s punim radnim vremenom, izbijeljene plave kose i sklona motocross jaknama. Kao dijete, nisam zamišljala da će tridesete izgledati ovako. Moji su srednjoškolski profesori imali trideset. Definitivno ne izgledamo kao oni, a ni ne ponašamo se kao oni.

RDNE Stock project

Mnogo se već govorilo o nemogućnosti milenijalaca da „odrastu“. Kritiziraju nas jer nemamo kuće ili djecu dovoljno rano (tko uopće to može bez dva solidna prihoda i/ili nasljedstva?). Živimo s prijateljima ili cimerima kao „prerazvijeni studenti“ mnogo duže (mnogi moji prijatelji samci ne mogu si priuštiti samostalno stanovanje). Stvari poput braka ili karijere u kojoj ostaješ desetljećima čine se da su izgubile sjaj za mnoge. No čak ni to ne objašnjava zašto ne izgledamo kao tridesetogodišnjaci nekad ili zašto ja ne mogu kupiti ružičasti martini u lokalnom supermarketu.

Nisam jedina koja razmišlja o ovome. TikTok je prepun videa o tome zašto milenijalci ne stare „normalno“ („why don’t millennials age?“ trenutno broji oko 19,4 milijuna pregleda). Neki pretpostavljaju da je to zato što su estetski zahvati poput filera i botoksa danas jeftiniji i dostupniji. Drugi se šale da je to zato što „imamo depresiju pa smo cijeli dan u kući, i ne dopuštamo suncu da nam ošteti kožu“. Treći pak misle da je razlog u kamerama na mobitelima i činjenici da sebe vidimo više nego ikad, pa više pazimo na izgled i odjeću. A možda starimo sasvim normalno, samo ne mislimo da je tako pa se ni ne ponašamo u skladu s tim.

Vjerojatno postoji bezbroj razloga za ovu vremensko-tjelesno-mentalnu zbrku. Jedna od mojih teorija je da je naša slika „prave odrasle osobe“ jednostavno zastarjela i ne uzima u obzir promjene u stilu i kulturi. Naši roditelji i bake i djedovi nisu objavljivali foto-dumpove, nosili athleisure na poslu ili slali kolegama lol u tridesetima. No referentni okviri stalno se mijenjaju, i ovako danas izgledaju i ponašaju se ljudi u tridesetima. Ne počneš odjednom šišati se na kratko i govoriti riječ „moderno“ čim napuniš određene godine. Ostali smo zarobljeni u predodžbi o tridesetogodišnjaku koja više nije relevantna. Sigurna sam da ni pripadnici Gen X nisu odmah izgledali kao očevi. Trebalo je vremena da se svi naviknu na to.

Prije nego nastavim, moram naglasiti ovo: potpuno sam svjesna da je dob uglavnom besmislena i da dodjeljivanje etiketa nekome na temelju proizvoljne brojke zapravo umanjuje njihovu individualnost. Znam da većina ljudi ne „osjeća“ svoju dob, jer naprosto osjećaju sebe (isto je i kod mene). I puno me više zanima nečiji um nego koliko tko ima godina. Ali to ne znači da me ne intrigira kako sada izgledam drugima, sada kad sam u tridesetima. Povremeno se bojim da ću završiti kao lik iz filma The Curious Case of Benjamin Button, kao kad proguglate glumca iz djetinjstva pa izgleda isto i kao odrasla osoba, samo nekako čudnije i s bradom. Jesu li milenijalci poput dječjih glumaca? Zarobljeni, zamrznuti u vremenu, zauvijek?

Jedna od najstrašnijih stvari u postojanju jest to da se svijet neprestano okreće i vrijeme nezaustavljivo juri naprijed. I svi mi ponekad poželimo viknuti “stani, još nismo spremni!”. Ali svemir nas ne čuje i ionako ga nije briga. To je velika tragedija i poklon života. Svi idemo naprijed. I jednog dana uskoro, pripadnici Gen Z probudit će se kao ljudi srednjih godina, a generacija Alpha imat će vlastitu djecu, i njihovi djedovi i bake neće nositi hlače na crtu i kardigane niti lijepiti novac na božićne čestitke. Nositi će Juicy Couture, Post Malone Crocs i slati emojije lubanje kao reakciju na poruke svojih unuka.

Vogue.com