Haljina koju je Zala Đurić nosila na Vogue Adria Christmas Balletu ima posebnu priču

Mlada slovenska glumica Zala Đurić crvenim je tepihom Vogue Adria Christmas Balleta u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu prošetala u teatralnoj balskoj haljini koja je neodoljivo podsjećala na glamur i profinjenost nekih davnih vremena. No osim nedvojbene estetske dopadljivosti elegantne zelenkaste kreacije metalnog odsjaja, koja je Zali pristajala kao salivena, ono što ju izdvaja jest i to što je prošivena pričom, a njezina emotivna vrijednost ono je što ju čini posebno zanimljivom, ali i nezaboravnom.

Korzetirana duga haljina ukrašena dodatkom krzna, koja kao da je vremeplovom doputovala iz vremena kada su najprofinjenije toalete bile rezervirane upravo za kazališne lože, djelo je Alana Hranitelja, proslavljenog kostimografa koji je kao modni dizajner ostavio snažan pečat na jugoslavenskoj modnoj sceni osamdesetih, a koji od početka devedesetih godina živi i radi u Ljubljani, posvećen dizajnu kostima za kazališne daske, ali i filmske priče. Posebno izdanje baleta Orašar koje je u srijedu navečer dupkom ispunilo gledalište zagrebačkog HNK, ukrasivši crveni tepih brojnim magičnim lookovima, nije prva prigoda u kojoj je Zala nosila kreaciju Alana Hranitelja, no ono što ovaj red carpet look svakako čini posebnim jest što ju povezuje s majkom.

Naime, istu je haljinu Zalina majka, slovenska glumica i glazbenica Tanja Ribič nosila 2002. godine u Kodak Theatreu u Hollywoodu na 74. dodjeli nagrada Oscar. Upravo je te godine, na ceremoniji dodjele najprestižnijih filmskih nagrada, film “Ničija zemlja” (No Man’s Land), bosanskohercegovačka ratna drama snimljena 2001. u režiji Danisa Tanovića, a u kojem jednu od glavnih uloga tumači Zalin otac Branko Đurić, nagrađena Oscarom za najbolji strani film. Tanja je tada izgledala spektakularno, baš poput Zale više od dva desetljeća kasnije, a posebna modna priča koju su podijelile majka i kći, svaka u njoj ispisujući svoje uspomene, još nas je jednom podsjetila da ponekad odjeća nije tek odjeća. Ponekad je ona, negirajući svu hirovitost modnih trendova, sinonim za ljepotu koja ne blijedi, ali i dirljivi spremnik sjećanja koji u sebi skriva priče i emocionalnu vrijednost koja nadilazi estetiku i odjeću čini neprocjenjivo vrijednom.