Vratio se fenomen koji je bio sastavni dio mog djetinjstva

Sjedim na krovu garaže obiteljske kuće u Valjevu, imam možda trinaest godina, gledam u nebo puno zvijezda, zamišljam, po mojoj tadašnjoj procjeni, Oscara vrijedne scenarije svog budućeg života, pa se često i rasplačem jer neki Marko, Nikola ili Jovan iz osmog C u stvarnosti nikada neće moći ispuniti očekivanja iz mog kompleksnog zapleta. Nikada me neće voljeti, nikada nećemo trčati plažom zajedno, dok moje bose noge u trku bacaju pijesak na moju lepršavu haljinu čiji su rubovi slani od oceana, nikada me neće vrtjeti u naručju dok se smijem… U tim trenucima ozbiljnog očajavanja često sam puštala još tužniju glazbu kako bi čitav doživljaj bio potpun. Željela sam tu patnju, tu čežnju i scene koje bi zauvijek bile temeljni dio priče o mom filmskom liku. To je nešto što bi otkrilo zašto sam takva kakva jesam u ovom trenutku, zašto sam tiha, misteriozna i povučena, sve je to zato što sam bila povrijeđena i još uvijek čeznem za iscjeljenjem. Nakon petnaest godina od tih osnovnoškolskih gotovo astralnih projekcija znam da je moj, sada vrlo cinični, mozak uvijek spreman šaliti se na račun onoga što sam nekada bila. Iako je realnost da bi moja priča o trčanju po plaži dok me netko vrti u naručju sada prije pripadala žanru dokumentaraca o ekstremnim sportovima, mada sam vam i s trinaest godina to mogla reći, nije da su znakovi upućivali na moju fitnessom obojenu budućnost. Također, biti misteriozna i tiha za mene je već u žanru fikcije. Ali ono što je itekako naša stvarnost (barem nas kojima je screen time otprilike 15 sati dnevno) jest potreba za čežnjom i romantiziranjem patnje za nekim ili nečim. Možda će vam se upaliti lampica iznad glave kad kažem yearning jer smo očito opet u našoj kolektivnoj čežljivoj eri.

Povezano: TikTok profili koji bi se svidjeli i vašoj mami

Before Sunrise, Imdb

Što je zapravo yearning?

Yearning je jedna duga, rastegnuta nit emocije koja spaja želju i odsutnost pojma za kojim čeznemo. To je osjećaj koji postoji samo u pukotini između moglo bi i nikada neće. Psihološki gledano, to je mješavina anticipacije, idealizacije i neostvarenosti. Taj prostor u kojem zamišljamo nešto što uglavnom nije stvarno i često nikada neće ni biti, ali naš mozak za izgubljenim prilikama i izmaštanim scenarijima pati kao da su se upravo dogodili. Studije anticipativne nagrade pokazuju da samo zamišljanje ljubavi ili bliskosti može izazvati veći nalet dopamina nego stvarno vrijeme provedeno s tom osobom. I zato smo toliko posvećeni yearningu, jer sama ideja u nama često izaziva bolji osjećaj od realnosti. Nije novost, svi znamo da je daydreaming nešto čemu se možemo toliko prepustiti da čak izgubimo tlo pod nogama (meni se događalo). Čežnja, međutim, može aktivirati i obrasce slične blagoj apstinenciji: nemir, opsesivne misli, fizičku napetost. A tu je i halo efekt koji se zna nepozvan useliti u naš život. Halo efekt je psihološki obrazac u kojem jedna osobina osobe toliko utječe na naš dojam o njoj da zbog nje automatski pretpostavimo i druge pozitivne osobine, iako za to nemamo dokaze. Evo jednog slikovitog primjera s kojim će se, sigurna sam, većina moći poistovjetiti. Onaj zgodni tip koji šeće psa ispred zgrade i kojeg iz nekog razloga susrećete češće nego inače i koji uvijek pridržava vrata čak i ako ste tek na početku stepenica ima potencijal biti u središtu vašeg halo efekta. Ako vam je netko fizički privlačan ili djeluje ljubazno na prvi pogled, možete nesvjesno zaključiti da je i pametan, pouzdan, emocionalno zreo, zabavan… čak i kada te osobine niste vidjeli u stvarnosti. Isto vrijedi i obrnuto, ali se najčešće koristi u kontekstu idealizacije.

Povezano: Imamo odgovore na 5 najguglanijih ljubavnih pitanja ove godine

Zašto smo baš ove godine svi ponovo ušli u taj mod?

Kada smo i zašto kolektivno kliknuli na gumb bring back yearning? Nisam sigurna leži li odgovor opet u onom sada već predvidivom i pomalo dosadnom folderu pod nazivom hipertehnološko i prebrzo vrijeme i konstantna potreba za sporijim životom ili u nečemu sasvim trećem, ali yearning je tu da ostane, barem dok ne prođe cuffing season, tada smo valjda svi spremni za hoe fazu. Filmovi i serije su ti koji ponovno slave spor tempo emocija, napetost pogleda, sve one sitne trenutke koji nikada ne prerastu u nešto konačno ili ako i kada prerastu to bude najbajkovitija priča koja bi i trinaestogodišnjoj meni bila nerealna za povjerovati ili pak potpuna tragedija i razočaranje. Vraćanje filmovima poput Before Sunrise, Little Women, Atonement, Pride and Prejudice nešto je što svakako radim gotovo svake godine, ali nisam očekivala da će ove godine za mojim nostalgičnim, čežljivim i uplakanim stolom sjediti i cijeli TikTok. Izgleda da nas yearnera, kako nas internet sada popularno naziva, ima više nego što sam mislila, a da su neki od mojih omiljenih filmova sada postali globalni emocionalni kompas. Čitav TikTok fenomen #boyswhoyearn dodatno je pojačao taj povratak. Muškarci koji zamišljeno gledaju kroz prozor, nose kapute koji se njišu na vjetru i hodaju kao da su u trećem nastavku nekog indie romana. Ah, kako sam željela da taj dječak iz osmog C, čijeg se imena sada više ni ne sjećam, bude baš to. Tada nisam znala za termin performative male, ali što bi mi falilo da sam tako mlada naučila tu lekciju? Vjerojatno svašta, ali ostavit ćemo to u jednom od brojnih izmišljenih scenarija.

Povezano: 7 životnih lekcija kojima me je naučila 2025. godina

Pride and Prejudice, Imdb

Poanta koja mi se čini da nije na mnogo mjesta istaknuta je da mi možda i ne želimo čeznuti za nekim. Iako je film In the mood for love predivan, on je i jedan od najtežih i emocionalno iscrpljujućih filmova, a upravo je on glavni predstavnik yearning fenomena. To je naporno, nepraktično i obično znači da emocije nisu uzvraćene, da je veza zabranjena ili komplicirana. Ono što stvarno želimo jest da netko čezne za nama. Da budemo predmet tuđe napetosti, tihe patnje, onog pogleda s drugog kraja sobe. Treba nam osjećaj da smo glavni lik, ne nužno bol glavnog lika.

Čini mi se da naznake nekog odgovora, ako ste među onima koji se u ovom stadiju mojih misli još uvijek nadaju nečemu nalik odgovoru na sva pitanja koja sam otvorila ili vam je samo zanimljivo da zajedno lutamo bespućima, mogu biti u činjenici da smo ove godine po prvi put prestali bojati se prevelikih emocija. Nakon nekoliko godina kolektivne iscrpljenosti, prigušenosti i cinizma, ljudi su se odjednom vratili emocijama koje su previše, koje su neuredne, koje zahtijevaju da se kočnice otpuste. Yearning je savršen za to, jer je siguran oblik intenziteta, gori, ali bez opasnosti da stvarno izgoriš. To je drama bez posljedica. Film u kojem smo ranjivi, ali publika plješće. Pod uvjetom da ne odemo predaleko, što je opasnije nego što mislimo. Zato oprezno!

Povezano: Filmovi koji me podsećaju da uživam u svom single životu

Drugi pokušaj odgovora je taj što mislim da smo ponovno naučili cijeniti započinjanje, a ne završavanje. Serije su pune likova koji vise na rubovima svojih emocija, ne zato što ne mogu prijeći na sljedeći korak, nego zato što je početak emocionalno uzbudljiviji od nastavka. A taj rub je najinspirativnije mjesto za biti. Zar ne volimo svi tu početnu euforiju kad još uvijek ne znate kamo sve priča može otići? Tu se mašta uključuje, tu raste intenzitet, tu je srce pod pažljivom napetošću. I treće, yearning nas na neki način oslobađa odgovornosti. Ako samo čeznemo, ne moramo djelovati. Ne moramo riskirati. Ne moramo se pokazati. Imamo emociju koja izgleda grandiozno, ali ne zahtijeva logistiku. To je idealna valuta za generaciju koja voli velike unutarnje živote, ali ne i praktične komplikacije. Konačno je došlo mojih pet minuta!