Ovogodišnji PhotoVogue postavlja pitanje „što znači biti žena?”, a neposredno prije proglašenja pobjednica izdvajamo one koje na najsuvremeniji način odgovaraju na pitanje kako se predodžbe o ženama oblikuju, potvrđuju i osporavaju kroz kulturne i društvene narative.
Teodora Jeremić3 studenoga, 2025
„Ti si moja najdraža osoba na svijetu. Ovdje sam, i imam te“, rečenica je koja mi se dugo vrtjela po glavi nakon što sam u jednom dahu pogledala seriju „Dying for Sex”, za koju odgovorno tvrdim da je nešto najbolje, najsnažnije i najvažnije što se dogodilo televiziji u posljednje vrijeme. Rollercoaster emocija u kojem se dvije žene suočavaju sa smrtnošću, ali i ljepotom življenja, i s puno ljubavi, iskrenosti i pažnje raspakiravaju strah, bijes, sumnju, nesigurnost, ljubav, podršku. Međutim, pored toga suočavaju se i sa svim onim što je ženama nametnuto i što se od njih očekuje, a što obično pošaljemo dovraga tek kad je možda prekasno. Susan Sontag to je lijepo sažela u svojoj legendarnoj zbirci eseja „O ženama” (također preporuka): biti žena gotovo uvijek znači biti glumica. Izvodimo svoje uloge za poglede sa strane i žongliramo između mnoštva njih koje nastojimo obavljati jednako dobro i predano. Problem s tim nije samo što je taj posao zahtjevan, nego i to što nam je manevarski prostor od samih početaka prilično ograničen jer su, kako se pokazuje, naše uloge predviđene unaprijed. Od ranog djetinjstva djevojčice su gotovo istrenirane da opsesivno razmišljaju o tome kako izgledaju; zadana su nam pravila što „dobre djevojčice” nikako ne rade, upozorene su da su ružne kad plaču, ali i kad viču ili se ljute, ili općenito izražavaju bilo kakvu vrstu nezadovoljstva, skreće im se pažnja što jednoj djevojčici priliči, a što ne, što za njih jest, a što nije. Tijekom života situacija se samo dodatno komplicira, i općenito se čini da svi bolje od samih djevojčica i žena znaju što znači biti žensko i kako to ispravno treba raditi.
U tom i takvom svijetu vrlo rano počinjemo stvarati naše male zajednice i saveze, mikrosvjetove u kojima su najvažnija točka oslonca obično druge djevojčice, kasnije žene, s kojima dijelimo sva iskustva i terete, i zato su ženska prijateljstva, kao i partnerstva, nemjerljiva s bilo kojim drugim odnosom u životu žene, i ona u kojima najčešće i izgovaramo i čujemo rečenicu s početka. Žene oko nas su naše saborice, supatnice, saveznice s kojima razgovaramo o partnerima, o upalama i infekcijama, o kosi koja otpada, o ožiljcima koji neće nestati, o dobrom seksu, o lošem seksu još više, o potrebama, o planovima, o strahovima, o kamencu, o receptu za tortu za pet minuta, o šnalama, lampama i gaćicama s Temua, o uštedama, o dugovima, o smrti, o ukrasima za bor … popis je predug. Ženski svijet je iskren, ranjiv jer je neprestano napadan sa svih strana, ali zato i beskrajno ojačan međusobnom solidarnošću i povezanošću.
Vodeći se time, ovogodišnji PhotoVogue Global Open Call posvećen je ženama i pokušava zaviriti u njihov svijet, ali ne izvana, nego ponuditi pogled iznutra. Women by Women slavi sve načine na koje se žena može biti i na koje žene (i svi koji se identificiraju sa ženskim identitetom u svoj njegovoj raznolikosti) predstavljaju i vide sebe i jedna drugu. Prikazuje način na koji se narativi tumače i rekonstruiraju, a ženska perspektiva potvrđuje kao raznolika, mnogostrana, fluidna i prije svega samoodređena.
U svijetu u kojem svjedočimo sve većem suzbijanju autonomije žena, od reproduktivnih prava do slobode izražavanja, ovakav pogled je nužan jer je za svaku skupinu reprezentacija najvažniji alat za promjenu i čin otpora. S tim na umu, odabrali smo sedam autorica iz šireg kruga natječaja PhotoVogue koje odgovaraju na pitanje što znači biti žena danas i što je najvažnije pri tome očuvati. Da se vratimo još jednom na Sontag: Žene imaju i drugu opciju. Da budu mudre, ne samo ljubazne; kompetentne i uspješne, ne samo od pomoći; snažne, ne samo graciozne; ambiciozne same za sebe, ne za sebe u odnosu na partnera i obitelj, a odabrane autorice upravo sve te mogućnosti i istražuju.
Keerthana Kunnath, Indija, „Not What You Saw”
U društvu poput indijskog, u kojem su rodne uloge iznimno strogo podijeljene, a ideje o ljepoti i ženstvenosti oblikovane prilagođavanjem zapadnim standardima i muškoj perspektivi, bodybuilderice iz južne Indije prkose tradicionalnim rodnim ulogama i normama ljepote prihvaćajući fizičku snagu – koja je povijesno i kulturno povezivana s muškarcima. One izazivaju tradicionalnu predodžbu ženstvenosti, preispituju konstrukte roda i ljepote, dok savladavaju složene fizičke i emocionalne izazove izgradnje vlastitog tijela, osporavajući duboko ukorijenjena očekivanja o tome kako žena treba izgledati i koja se zanimanja smatraju „pristojnim”.
Irina Werning, Argentina, „The Offering”
Un pelito más fácil je mala nevladina organizacija koja izrađuje perike za žene i djevojčice koje prolaze kroz lječenje od raka. Organizacija također obučava žene u ranjivim situacijama da izrađuju perike, pomažući im da ostvare prihod i povrate osjećaj kontrole nad vlastitim životima. Frizure se često rade direktno na ulici, gdje žene doniraju čak i samo pramen kose, a ti mali darovi potom se pažljivo usklađuju po boji i teksturi i spajaju u cjelovite perike. Kolektivni čin borbe – građen dlaku po dlaku. „Tako se žene brinu jedna o drugoj – tiho, kreativno, bez traženja aplauza i publike”, kaže Irina.
Kiana Hayeri, Afganistan, „No Woman’s Land”
Kada su u kolovozu 2021. Talibani zauzeli Kabul, prostori u kojima su se žene nekada slobodno okupljale, od parkova do ureda, danas su im zabranjeni. Unatoč tim sveobuhvatnim ograničenjima, Afganistanke pronalaze suptilne, ali snažne načine otpora. Njihov prkos ne ogleda se u javnim prosvjedima, već se odvija tiho, iza zatvorenih vrata: u domovima, u skrivenim učionicama i trenucima ukradene radosti koji potvrđuju njihov neslomljivi duh.
Luisa Dörr, Meksiko, „Escaramuza”
La Escaramuza „Perla de Occidente” prva je škola za žene za charrería, sport koji je dugo bio rezerviran za muškarce. Osam žena izvodi smjela, sinkronizirana jahanja u haljinama inspiriranim adelitama, ženama koje su se borile u Meksičkoj revoluciji, a njihovo prisustvo u ovom sportu vraća povijest u ženske ruke, izaziva tradiciju i slavi žensku snagu u nacionalnom sportu Meksika.
Jana Margarete Schuler, Nemačka, „Between Blood and Glitter”
Osim što je poznat kao melting pot u kojem se kulture i umjetnost SAD-a i Meksika isprepliću, Ciudad Juárez na meksičkoj granici ima i mračnu reputaciju zbog poražavajuće statistike prema kojoj je za tri desetljeća ubijeno više od 2500 žena, a stotine se još uvijek vode kao nestale. U gradu u kojem je femicid tragična svakodnevica, grupa hrvačica, „Luchadoras”, ulazi u ring svakog vikenda, a u borbama sudjeluju različite generacije žena. Kako Jana kaže: „Njihove borbe su više od zabave. One se bore za slobodu.”
Priscillia Saada, Francuska, „Moons”
S primjesom humora, „Moons“ je projekt koji bilježi spontane trenutke suvremenog majčinstva u kojima majke nose svoju djecu. Suprotno idealiziranoj slici majčinstva koju često susrećemo na društvenim mrežama, Priscillia prikazuje snažne, dinamične žene u pokretu, slaveći ih dok istovremeno osporava društvene norme i poziva da preispitamo kako doživljavamo i prikazujemo majke u suvremenom svijetu.
Raajadharshini, Indija , „Seaweed Women of Rameshwaram”
„Nakon višesatne vožnje do udaljenih sela i šetnji kroz obalne šume, stigla sam do mirnog ekosustava gdje žene rade u skladu s oceanom, poštujući ga i učeći od njega”, govori Raaj. Tamil Nadu jedna je od glavnih regija u Indiji za uzgoj morskih algi, koji su prije nekoliko desetljeća pokrenule multinacionalne kompanije. Danas ovaj posao gotovo u potpunosti obavljaju žene, koje su savladale znanje o plimi i oseki, sezonskim promjenama, morskoj ekologiji i tehnikama uzgoja, pretvarajući ga u ključni izvor prihoda, ali i otpora.
