Pogledali smo novi film Wesa Andersona koji je podijelio Cannes

Wesa Andersona u pravilu ili volite ili ne podnosite — često vrlo strastveno. Ja, recimo, spadam među skeptike, pa me premijera njegova najnovijeg filma u Cannesu nije osobito uzbudila, barem ne u usporedbi s ostatkom programa. Moje iznenađenje bilo je tim veće kada se Fenička shema ispostavila kao jedan od mojih festivalskih favorita. Još veće iznenađenje uslijedilo je nakon projekcije: u razgovorima s publikom ispostavilo se da su upravo Wesovi najvjerniji fanovi ostali zbunjeni ili čak razočarani, dok smo mi skeptici izašli iz kina potpuno šarmirani. Paradoksalno, s obzirom na to da je riječ o možda najwesandersonovskijem filmu dosad.

Povezano: Sve što znamo o novom filmu Wesa Andersona koji uskoro stiže u kina

Fenička shema prati globalnog biznismena Zsa Zsu Kordu, kojeg tumači Benicio Del Toro, kako pokušava zaključiti svoj najveći — i najmutniji — poslovni pothvat dosad. U tome mu pomažu kći Liesl, časna sestra koja od pete godine živi u samostanu, i profesor Bjorn, službeno entomolog, neslužbeno špijun. Radnja se odvija prvenstveno u Feniciji, uz kratke izlete u Marseille i džunglu, no sve to uokviruje još jedan narativni sloj: Zsa Zsa se, nakon niza bliskih susreta sa smrću (od avionskih nesreća do živog pijeska), nađe na suđenju u raju, gdje mu odvjetnika glumi Willem Dafoe, a boga, naravno, Bill Murray.

Izgradnja tih dvaju svjetova svakako je najimpresivniji dio filma. Andersonov već prepoznatljivi vizualni craft ovdje je doveden do zrelog, gotovo zenitnog izraza. I izvedbe, čak i one najkraće, tradicionalne su pamtljive i razigrane. Del Toro kao da je rođen za ovu ulogu, Michael Cera konačno(!) surađuje s Andersonom, a tu su i ugodna iznenađenja poput Charlotte Gainsbourg kao Kordine bivše supruge. Možda i najduhovitiji Andersonov film, Fenička shema ujedno je i odgovor na česte kritike o nedostatku rasne raznolikosti u njegovim dosadašnjim djelima, dokazujući da u redateljevoj karakterističnoj estetici za različitost ne samo da ima mjesta, već može biti upravo ono što je čini još boljom.

Filmove poput Rushmorea, Grand Budapest Hotela i Tenenbaumsa posebnima je činilo to što su uspjeli spojiti rigidnu, gotovo lutkarsku formu s trenucima iznenadne emocionalne istine. Upravo taj kontrast s hladnim deadpan izrazom raspršenim iskricama stvarnih osjećaja daje i efekt i značenje. Tako i u Feničkoj shemi istinska priča leži u odnosu oca i kćeri koji, suočeni s vlastitim ograničenjima, uče gledati jedno drugo i svijet oko sebe novim očima.

Kada govorimo o redateljima s jakim autorskim pečatom, često dođe trenutak kada njihov stil počne parodirati sam sebe — Bergman snima Bergmana, Buñuel Buñuela, i tako redom. Wes Anderson taj je prag uspio elegantno prijeći. Fenička shema zreo je rad zrelog redatelja koji se, u svom najviše “wacky” filmu dosad, zapravo bavi uspješnim, profesionalno etabliranim čovjekom koji je — poput njega samog — svijet pred sobom dugo vidio kao “nešto što treba izravnati”, da bi ga sada pokušao ponovno vidjeti onakvim kakav stvarno jest.