Provela sam dan u Šangaju s Wallaceom Chanom, umjetnikom genijem koji redefinira ideju nakita

Nakon Deji Art Museuma koji sam posjetila u Nanjingu bilo je jasno da je iduća stanica mojeg premijernog putovanja Kinom, Šangaj, skromni gradić od 24 milijuna ljudi, udaljen vlakom samo sat vremena. U to je vrijeme u tijeku bio Shanghai Art Week, godišnji umjetnički događaj koji u studenome pretvara grad u jednu od najvažnijih svjetskih destinacija za suvremenu umjetnost. Tjedan obuhvaća niz velikih sajmova, muzejskih otvaranja, galerijskih izložbi, instalacija u javnom prostoru i privatnih otvorenja koji privlače galerije, kolekcionare, kustose, umjetnike i medije iz cijelog svijeta. Gotovo polovina dinamičnog svijeta umjetnosti tih je dana u Šangaju, nestrpljiva da otkrije uzbudljiva umjetnička kretanja. U jednoj od kultnih art institucija, muzeju Long, tih je dana renomirani umjetnik Wallace Chan pretpremijerno predstavljao svoje dvije nadolazeće izložbe Vessels of Other Worlds, koje se otvaraju iduće godine na Venecijanskom bijenalu i u Long Museumu.

Courtesy of Long Museum

Chan je umjetnički genij iz Hong Konga čija praksa obuhvaća nakit, skulpturu i rezbarenje. Dragom kamenu posvetio se sa 16 godina, nadahnut prirodom i kineskom simbolikom, a danas su njegova djela dio stalnih postava u svjetskim muzejima kao što su londonski Victoria and Albert i British Museum, bostonski Museum of Fine Arts, Capital Museum of China dok sam najzanimljivije činjenice o njegovom životu saznala na video kanalima aukcijske kuće Christie’s gdje je čest gost. Ova posebna premijera izložbe Vessels of Other Worlds, na koju je i Vogue Adria bio pozvan, uvid je u dosad najambiciozniji Chanov projekt: dvostruku izložbu koja će 2026. istodobno povezati Veneciju i Šangaj, u povodu njegovog 70. rođendana. Između njegove 16 godine i okruglog rođendana (koji uvidom u stvaralaštvo ovog zanimljivog kineskog umjetnika imam osjećaj kao da ću i ja proslaviti), dogodio se cijeli jedan svijet. Prije svega, samouk je, i krenuo je iz ničega, moje prvo pitanje upućeno Chanu išlo je upravo u tom smjeru. Kad sam imao šesnaest godina, trebao sam vještinu kojom bih mogao preživjeti. Otac mi je dao dva izbora: postati šegrt u radionici za rezbarenje dragog kamenja ili raditi u automehaničarskoj garaži. Majka nije željela da se svakog dana vraćam kući prekriven uljem i prljavštinom, pa je izabrala rezbarenje. Ali u trenutku kad sam dotaknuo svoj prvi komad malahita, sve se promijenilo. Uzorci, boje i tajanstveni svjetovi skrivani u kamenu potpuno su me očarali i shvatio sam da i najmanji fragment može sadržavati čitav svemir. Tu je započela moja cjeloživotna predanost umjetnosti materijala.

Podsjetila sam ga na izjavu koju sam zapamtila iz jednog od nekoliko intervjua koje sam pogledala o ovom impresivnom čovjeku, koji je zračio nevjerojatnom mirnoćom, onom koju primjećujete kod budističkih svećenika “Čak i ako nemaš ništa, uvijek možeš stvoriti nešto“. Nasmijao se. Iz ničega dolazi sve. Dolazim iz siromaštva. Nisam imao učitelje, resurse ni podršku, samo želju da stvaram. Kada nemaš ništa, otkriješ da je mašta najveće bogatstvo, vrijeme najvelikodušniji materijal, a kreativnost tvoja supermoć. Čak i danas, kada radim s naprednim materijalima poput titanija ili stvaram monumentalne skulpture, uvijek počinjem na isti način: praznom rukom i otvorenim umom. Stvaranje ne ovisi o tome što posjeduješ, nego o tome koliko si spreman dati sebe. Dok god sam živ, nastavit ću stvarati, čak i ako imam samo svjetlost, tišinu i jedan jedini dah.

Courtesy of Long Museum

Tu mi je već bilo jasno da sam s ovim umjetnikom, koji se proslavio minucioznim obradama dragog kamenja, dotakla duhovniju razinu koja je kod njega bila dominanta. Zanimljivo je da je proveo neko vrijeme i kao redovnik početkom 2000-ih, kada se odrekao sve materijalne imovine. Pitam ga čemu ga je to iskustvo naučilo. Naučio sam da materijalna postojanost mene samog nije toliko važna koliko utjelovljenje duše u fizičkom. Ipak, strast prema skulpturi potaknula ga je da stvara koristeći pristupačne materijale poput betona, bakra i inoxa. Nakon dugogodišnjeg istraživanja razvio je metodu oblikovanja titanija, najprije za nakit, a u novije vrijeme za monumentalne skulpture. Baš u muzeju Long gledali smo u rad Birth, skulpturu visoku 7 m od obojenog titanija, i inspiriranu svetim uljima za blagoslovne rituale. Pitala sam ga je li promijenio pristup stvaranju sada kada izrađuje skulpture velikih dimenzija. Razmjer se promijenio, ali bit nije. Bez obzira je li nešto tri milimetra ili sedam metara, mora imati dušu, mora disati. Ono što se razlikuje jest odgovornost. Mali rad zahtijeva preciznost ruke. Monumentalna skulptura zahtijeva preciznost strukture, inženjeringa i predviđanja. Kada rad raste, rastu i rizici. Svaki spoj, svaka veza, svaki proračun ima težinu. Mali radovi su intimni; držiš ih blizu. Veliki radovi uključuju tijelo, prostor i okolinu. No oboje počinju na istom mjestu: u tihom pitanju u meni, koje čeka da poprimi oblik.

Zanimljivo je da je Chan puno proučavao skulpture na europskim grobljima, otkrivši mi ih kao idealna mjesta za to. To sam otkrio na djedovu sprovodu, dok sam još bio mladi naučnik željan učenja o zapadnoj tradiciji. Opsjela me spoznaja da se emocije mogu prenijeti materijalom, položajem tijela i gestom. Skulpture na grobljima nisu stvorene zbog mode, već zbog sjećanja, tuge, ljubavi i želje za vječnošću, one su iskrene. Hodajući među njima shvatio sam da skulptura nije samo objekt, već razgovor između živih i mrtvih, između sadašnjosti i bezvremenosti.

Titanij je njegov medij izražavanja, a fascinacija njime snažna. Nevjerojatno je snažan, a lagan. Odolijeva vremenu, koroziji, pa čak i vatri. Ponaša se gotovo kao živi materijal: biorazgradiv je i pun boja. Počeo sam ga koristiti za nakit ranih 2000-ih i vjerujem da, poput čovjeka, treba rasti. Zato ga koristim za sve veće radove. Kad sam prvi put dotaknuo titanij, osjetio sam da je to materijal najbliži i vječnosti i budućnosti. Njegova je narav zahtjevna; traži nove alate, nove tehnike i nove načine razmišljanja. Ali možda me upravo zato privlači. Titanij mi omogućuje stvaranje struktura koje se čine nemogućima: tankih, a snažnih; masivnih, a lakih. Moja djela su stvorena da me nadžive  pa moram birati samo materijale koji će to moći učiniti. Tu negdje je razgovor skrenuo i u vječnost, mnogi bi voljeli živjeti vječno, pa i Chan, svjesni da ne mogu. Ali zato su tu moji radovi, nadovezao se ističući kako bi idućim generacijama volio prenijeti ideju o samospoznaji. Nadam se da će biti u mogućnosti vidjeti moj rad kao refleksiju njih samih, i da će kroz to pronaći vlastita otkrića, za rad i život.

Courtesy of Long Museum

Vrijeme za intervju već je isticalo, a Chan se žurio na službeno otvorenje skulpture Birth, koju ćemo, zajedno s drugim radovima manjih dimenzija moći pogledati iduće godine i u kapeli Santa Maria della Pietà u Veneciji tijekom 61. Bijenala. Meni je ostalo vremena da razgledam izložbu 10——60, trenutačno postavljenu u muzeju Long, privatnoj instituciji koju je osnovao bračni par i kolekcionari, Liu Yiqian  Wang Wei, danas jedni od najvažnijih art ljudi u Kini. Kao jedan od tri, Long je smješten u nekadašnjoj zgradi koja je služila kao pristanište za istovar ugljena. Kad je muzej projektirao arhitektonski ured Atelier Deshaus, zadržali su originalne strukture; betonske „coal-hopper” elemente i industrijski karakter, i pretvorili ih u izložbene dvorane. Moram li vam reći koliko to impresivno izgleda kao muzej? Jako. A njihova kolekcija koja obuhvaća djela gotovo petsto umjetnika rođenih između 1910-ih i 1960-ih, s radovima nastalima od 1930-ih do danas, itekako je impresivna kao zbirka.

Razmišljajući o Chanu i dojmu koji je ostavio na mene, odzvanjao je njegov zadnji odgovor na pitanje u čemu pronalazi forte da i dalje stvara i prenosi znanje. Preferiram gledati svijet očima djeteta. Svaki put kad idem spavati ulazim u reinkarnaciju i ujutro se budim s novim znatiželjnim pogledom, promatrajući svijet na nove načine. Bez obzira na zapadnjačke ili kineske poglede na svijet filozofije, uvijek je duh djeteta prisutan, i iz toga se budi želja za prenošenjem i učenjem.