Naš Vučko - priča o maskoti Zimskih Olimpijskih igara u Sarajevu

Srčani vučić Vučko, kojeg je stvorio akademski slikar Jože Trobec iz Kranja, još uvijek je najomiljeniji lik u povijesti olimpijskih igara. Za službenu maskotu Sarajevskih zimskih olimpijskih igara, od kojih je u veljači ove godine prošlo točno 40 godina, na anonimni javni natječaj 1981. godine pristiglo je čak 836 prijedloga, pri čemu podaci Međunarodnog olimpijskog odbora bilježe samo jednog vuka. Nakon stručnog odabira šest maskota uslijedilo je javno glasovanje novinskim kuponima u kojem je Vučko uvjerljivo pobijedio dva puta i postao svjetska ikona koja je postala općeprihvaćena i još uvijek živa.

Priču o Vučku za Vogue Adria ispričao mi je njegov “otac”, Jože Trobec, koji je svoju profesionalnu karijeru započeo neposredno nakon završetka slikarske akademije u zlatnom dobu kranjske Iskre, jedne od vodećih i najuspješnijih tvrtki u Jugoslaviji. Iskra se tada ponosila ne samo proizvodima visoke tehnološke kvalitete, nego i sofisticiranim dizajnom proizvoda koji su bili u skladu sa svjetskim trendovima.

“Iskra je bila svjetlosnim godinama ispred ostalih tvrtki u Jugoslaviji. Imala je svoj odjel za dizajn koji je vodio Davorin Savnik. Neposredno nakon završetka akademije, na njegov poziv pridružio sam se Iskrinom timu odjela za grafički dizajn. Tada nisam imao mnogo praktičnog iskustva u tom području, ali sam se u izvrsnom timu tijekom pet godina puno naučio. Sudjelovao sam i u dizajnu i realizaciji kultnog Iskrinog telefona ETA 80.”

Crtanje je bila Jožetova najveća strast otkad pamti. Već u prvom razredu osnovne škole često je pomagao učiteljici ilustrirati nastavne plakate s slovima i brojevima.

“Ali kad je došlo vrijeme za upis na fakultet, kod kuće nisu bili previše oduševljeni mojim izborom da upišem slikarstvo. Mama je često govorila da su inženjeri lijepi i uredni… a umjetnici pijanci.” (smijeh)

Natječaj za maskotu Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu slučajno je uočio u dnevnim novinama. Budući da mu se zadatak činio zanimljivim, odmah se prihvatio izazova.

“Medvjed Miša, maskota Moskovske olimpijade 1980., tada je postigao veliku popularnost i očit komercijalni uspjeh, pa sam i ja želio stvoriti takav lik koji bi bio prijateljski, ugodan i ujedno komercijalno zanimljiv.”

Prije razvoja ideje za maskotu, najprije je sažeo svoja osnovna polazišta. To su bile asocijacije na kontekst u kojem će se igre odvijati: Sarajevo, Jahorina… zelena, šumovita i raznolika krajina Bosne i Hercegovine. U tom kontekstu najprije mu je pala na pamet slika vuka.

“Tada su mi se javila sjećanja iz djetinjstva kada sam obožavao priču o Jahorini i vukovima. Mašta je počela raditi svoje, ali s druge strane, svjesno sam se želio udaljiti od ‘disneyevog’ izgleda same maskote. Napravio sam prve tri probne skice vuka i neko vrijeme ih ostavio sa strane.”

Javni natječaj nije sadržavao posebna ograničenja. Sudjelovala su čak i djeca, koja su izrezivala svoje omiljene strip junake i masovno ih slala kao prijedloge maskota.

“Natječajni zadatak nije bio složen. Tijekom razvoja Vučka proučio sam i piktograme Moskovske olimpijade, pa mi se činilo logičnim da već u fazi natječaja pripremim, osim osnovne, i tri pozicije vuka u različitim sportskim disciplinama – spustu, klizanju na ledu i hokeju na ledu.”

Njegovi crteži neko su vrijeme ležali na crtaćem stolu, dok ga supruga nije uvjerila da ih pred sami kraj natječaja spakira i pošalje u Sarajevo, gdje je njegov prijedlog stigao praktički u posljednjem trenutku.

“Mladen Kolobarić, kreativni direktor ZOI Sarajevo 1984., kasnije je izjavio da bi moj prijedlog, čak i da je stigao s malim zakašnjenjem, sigurno bio prihvaćen, jer je Vučko navodno jako odudarao u širokoj konkurenciji koju su imali pred sobom. Našalio se da bi bili spremni čak i ‘prevariti’ kako bi pobijedio moj vuk, jer je mišljenje stručnog žirija o njemu bilo jednoglasno.” (smijeh)

Žiri je među 836 prijedloga u prvi finalni izbor uvrstio šest maskota: ježa, snježne kugle, planinsku kozu, janje, lasicu i vuka Jahorinka, kako ga je u početku nazvao Jože.

“Glasovanje je bilo putem kupona u dnevnim novinama diljem republika bivše Jugoslavije. Vučko je pobijedio s više od polovice svih pristiglih glasova, ali zbog pritužbe jednog od sudionika natječaja, autora prijedloga maskote ježa, natječaj su bili primorani ponoviti.”

U uži izbor ponovno je ušao vuk uz maskote lisice i snježnih kugli. Jahorinko odnosno Vučko je tako i po stručnom i po javnom mišljenju dvaput uvjerljivo pobijedio, pri čemu konkurencija, prema Jožetovom mišljenju, nije bila toliko jaka.

“Lasica Oskarja Kogoja bila je izuzetno elegantna i lijepo oblikovana, ali nije imala karakter. Maskota mora imati važnu funkciju povezivanja i nositi specifičnu pozitivnu poruku. Mora imati osobnost i dušu.”

U medijima je odjeknulo kada je pobijedio vuk. S jedne strane bilo je mnogo euforičnog pozitivnog oduševljenja, a s druge strane dio javnosti izrazio je ogorčenje i zabrinutost da će Jugoslavija s tom maskotom poslati negativnu poruku svijetu, jer se vjerovalo da je vuk opasna, napadačka i krvoločna životinja. U prvoj verziji Jahorinko odnosno Vučko imao je zub koji mu je virio iz donje čeljusti, ali nakon ponovne pobjede na natječaju Jože nije morao mnogo mijenjati i prilagođavati njegov izgled u daljnjim fazama realizacije.

“Vuk ne napada samo tako. On je životinja koja se bori za opstanak, a i sport je borba. Ante Sušić, tadašnji gradonačelnik Sarajeva, na jednom od sastanaka mi je rekao: ‘Joža, ako dovedeš ovog vuka među narod – Svaka ti čast!’. Na tom sastanku smo se dogovorili da ga učinimo malo prijaznijim tako što ćemo mu ukloniti zub. To je bila jedina vizualna prilagodba, a ime Jahorinko su organizatori promijenili u Vučko – mali vuk, jer se igre nisu održavale samo na Jahorini, nego i na drugim lokacijama.”

Vučko je tada zauzeo i pozicije u kojima ne sudjeluje u sportskim disciplinama. Jednostavno prijateljski pozdravlja prekriženih prstiju ili se smiješi i smije. Te je pozicije Jože dodatno pripremio samoinicijativno, iako nije imao puno vremena za izradu svih piktograma i njegovih prikaza.

“Proces je trajao dobrih 3 mjeseca i bilo je dosta pritiska. Bilo je 9 piktograma na kojima izvodi zimske olimpijske discipline te nekoliko tzv. atmosfernih pozicija, gdje prekriženim prstima drži sreću svim sudionicima igara. Posebno smo pripremali njegove slike za plakate, za koje sam Vučka nacrtao bojicama.”

Organizacija ZOI Sarajevo 1984. bila je izuzetno složena i uključivala je mnoge domaće stručnjake. Dio kreativnog tima u pripremi vizualnih materijala bili su i animator Nedeljko Dragić, lutkar Ivica Bilek, grafički dizajneri Branko Bačanović i Čedomir Kostović, te scenografkinja Meta Hočevar. Glas za uvodnu pjesmu u reklamnom spotu posudio je Zdravko Čolić. No, Jože je izravno surađivao samo s Bilekom, jer su organizatori od početka željeli da Vučko postane i trodimenzionalan.

“Po Sloveniji sam dugo tražio stručnjake koji bi ga mogli utjeloviti tako da trodimenzionalni prikaz izražava njegov pozitivan karakter. Trudili smo se s modelarima u Iskri i lutkarima Ljubljanskog lutkarskog kazališta.”

No, njihov trud nije se isplatio jer nisu uspjeli pogoditi pravi karakter Vučka, njegovu dušu, kako to Jože naziva.

“Dok me nije nazvao Kolobarić i preporučio mi lutkara Ivicu Bileka. Razmijenili smo kontakte, a nekoliko mojih crteža odmah sam poslao u Sarajevo s tim ciljem.”

Prilikom sljedećeg posjeta Sarajevu, Bilek ga je dočekao s prvim plišanim Vučkom već na aerodromskom terminalu.

“Od sreće sam zaplakao, jer je njegov karakter pogodio do u tančine. S Ivicom sam prijateljevao sve do njegove smrti.”

Vučko je specifična ikona ne samo zbog svoje izuzetne prepoznatljivosti, koju ima kao najpopularnija olimpijska maskota i danas, nego i iz grafičkog aspekta. Njegova slika je vrlo primjenjiva od malih do velikih razmjera, između ostalog i zato što je sastavljena od osnovnih geometrijskih oblika, što je omogućavalo čak i ručnu reprodukciju Vučka pomoću crtaćih alata na temelju mreže. No, kod tako masovne primjene maskote korisnici se često nisu držali grafičkih uputa. Jože se sjeća i mnogih “izmijenjenih” Vučkova.

“Uz tako čestu upotrebu lika kao što je (bio) taj, teško je imati sve pod kontrolom. Vučka sam i iz tih razloga tehnički sastavio od čistih geometrijskih elemenata – krugova, ravnih linija i krivulja. U tome sam se vodio praktičnim iskustvom u poduzeću Gorenjski tisk, koje je masovno proizvodilo ambalažu za velike jugoslavenske tvrtke i njihove proizvode.”

Tamo je došao u kontakt s prvim računalima koja su tehničari koristili za izradu omota. U njih su unosili točke koje su se povezivale u linije, što mu se činilo izuzetnim, pa je i Vučka konstruirao prema tom osnovnom geometrijskom sustavu – ali ne računalom.

“Sve sam nacrtao ručno sam. Šestilom, rotringom i ostalim crtaćim alatima.”

U obliku ili s likom Vučka proizvedeni su mnogi različiti proizvodi, koji se još uvijek mogu naći u mnogim domovima. Termometri, radiji, privjesci, značke, čaše, šalice… Samo tijekom olimpijade prodano je čak 126.000 plišanih Vučkova, zahvaljujući kojima je hrvatska tvornica izgradila čak novu proizvodnu halu. No, s Jožetovim autorskim pravima, unatoč višestrukim pozivima na sklapanje ugovora, bilo je komplikacija čak i od strane financijskog direktora organizacijskog odbora igara.

“Agencija za autorska prava je za Vučka odmah nakon olimpijade tri puta zaredom podnijela tužbu, ali bezuspješno. Slijedio je Kolobarićev poziv. Javio se s prijedlogom da se nagodimo za 16 milijuna dinara. Toliko je tada koštala nova Zastava 101 ili garaža. Posavjetovali smo se i na kraju se nagodili, jer bi tužba trajala beskonačno. Otišao sam u Sarajevo u petak, večerao s Kolobarićem na Čaršiji, a u ponedjeljak je novac bio na računu. I odmah sam kupio…”

Stoenku?

“Ne, garažu.” (smijeh)

Jože svoje osobne uspomene na atmosferu u Sarajevu tijekom olimpijskih igara opisuje kao vrlo pozitivne i ugodne, iako su mu kao autoru maskote u početku “zaboravili” poslati službeni poziv na događaj.

“Nekoliko dana prije otvaranja imao sam intervju za novine Oslobođenje, u kojem me novinar pitao što ću gledati na Olimpijadi i u Sarajevu. Iskreno sam odgovorio da ne znam jer još nisam dobio službeni poziv. Članak je već rano ujutro izazvao burnu reakciju. Supruga i ja odmah smo primili telegram s pozivnicom, najvišu moguću akreditaciju za slobodan ulaz na sve događaje i VIP lože, smještaj u hotelu Holiday Inn i stjuardesu koja nas je dočekala već na aerodromu i sve nas dane vozila po Sarajevu gdje god smo željeli.”

Vučko je fenomen, postao je općeprihvaćen lik koji je međunarodno prepoznatljiv. Nije otišao u zaborav kao mnoge maskote za razne događaje koje su trenutne i brzo postanu prošlost. No, Jože ni danas nema odgovor na pitanje zašto je (o)stao tako popularan i bezvremenski.

“Ljudi su ga jednostavno prihvatili kao svojeg. Prema službenim podacima Međunarodnog olimpijskog odbora, Vučko je još uvijek najpopularnija maskota svih vremena na ovom najvažnijem sportskom događaju. I znate što kažu u Bosni? ‘Jedina stvar oko koje se svi slažemo – to je Vučko.'”