Vjenčanje inspirirano Biancom Jagger uključivalo je vintage Chanel i second-hand komade

Kada smo se moj današnji suprug i ja upoznali na dating aplikaciji (gdje drugdje?), u svibnju 2018. godine, shvatili smo da, ne samo da smo praktički susjedi u Londonu, nego i da smo oboje odrasli na samo 30 minuta udaljenosti u grofoviji Kent. Nekada smo plesali u istim klubovima s ljepljivim podovima pa poslije završili u istim sumnjivim zalogajnicama brze hrane.

Ali prebacimo nabrzinu priču na travanj 2024. – bezbroj izlazaka, dva preseljenja i jedna pandemije poslije – Timi me zaprosio uz piknik sa šampanjcem na pješčanoj plaži otoka Île aux Cerfs na Mauricijusu.

Što se tiče planiranja vjenčanja, prvo što smo odlučili bilo je da će se „veliki dan” s našim obiteljima i prijateljima održati u Kentu. Jedan od razloga je blizina starijih rođaka – moj otac je u domu za osobe s demencijom u Maidstoneu, dok moja 93-godišnja baka živi u Charingu. Također, znali smo i kako ta ceremonija neće biti pravno valjana, jer smo željeli da je vodi pastor iz lokalne crkve Timijeve obitelji, a ne neki bezlični matičar iz gradskog vijeća.

Sve to značilo je da smo morali planirati i onaj pravni dio. S obzirom na to da smo oboje veći dio života proveli u Londonu, nije nam bilo teško donijeti odluku. Civilnu ceremoniju održat ćemo u gradskoj vijećnici u Islingtonu, nedaleko od našeg stana u Finsbury Parku, u istom dijelu Upper Street gdje smo proveli mnoge radosne vikende – duge ručkove s tapasima u La Farola, isprobavajući peciva u Pophamsu i ugodna poslijepodneva provedena lutajući buvljakom Camden Passage.

Bila je tu još jedna stvar u koju sam bila sigurna: htjela sam da većina mog vjenčanog outfita bude second hand. Oduvijek sam voljela vintage modu. Kao tinejdžerica sam satima pretraživala dobrotvorne trgovine u svom rodnom gradu, a neke od mojih najsretnijih uspomena iz odraslog života su volontiranje u Crisis, dobrotvornoj trgovini u Finsbury Parku. Tamo sam oblačila lutke i pregledavala dnevne donacije prije nego što bi ih izložili na police. Svaki pre-owned komad ima svoju priču. Kada nosim stari sako svog tate (prekrasan, krojen tvid iz 80-ih, mornarsko plavi Savile Row sako s veličanstveno strukturiranim ramenima) osjećam njegovu prisutnost

Jasmine Rose

Nije bilo sumnje ni u to da ću nositi vjenčano odijelo, a ne haljinu. “Želim izgledati kao Bianca Jagger,” rekla sam svojoj majci gotovo čim smo se vratili s Mauricijusa. Nikada nisam sanjala kako će izgledati moja vjenčanica, nego sam fantazirala o tom krojenom YSL dvodijelnom odijelu iz 1971., odijelu koje je lansiralo novu i oslobođenu eru u svijetu vjenčanja i mode. Sako sa širokim šeširom bio je toliko chic i effortless – kažu da je Jagger svoj outfit isplanirala u svega nekoliko dana.

Meni je ipak trebalo malo duže. Mjesecima sam pretraživala eBay, Etsy, Vestiaire Collective, Farfetch Preowned, kao i platforme za preprodaju vjenčanica kao što su The Loop i Bridal Reloved (iako je haljine puno lakše pronaći ovim stranicama), pa i sve second hand trgovine u područjima poput Marylebonea i Notting Hilla, gdje je veća vjerojatnost da ćete naletjeti na high-end komade. Jedne večeri dok sam skrolala po Vestiaireu, što mi je postalo svakodnevna rutina, ugledala sam najljepši Chanel komplet. Bio je to klasični Chanel tvid u kremastoj nijansi boje maslaca, podstavljen svilom s otisnutim dvostrukim C logotipom, iz kolekcije Karl Lagerfelda iz 2003. Stigao je nekoliko dana kasnije i, na moju sreću, savršeno mi je pristajao, bez ikakvih preinaka.

Zatim je uslijedio iznenađujuće težak zadatak pronalaska topića koji bi se nosio ispod (nisam bila toliko odvažna kao gospođa Jagger da idem bez košulje), koji bi odgovarao točno onoj nježnoj ecru nijansi. Sve je bilo ili pretamno ili prebijelo, što bi u usporedbi s odijelom izgledalo previše upadljivo. Brzo sam shvatila da će pronalaženje pravog komada biti dovoljno teško samo po sebi, a kamoli nabavljanje iz nekog second hand izvora. Ustalom, pomislila sam, ovo bi moglo biti moje “nešto novo”.

Tako sam odlučila naručiti Cami NYC topić s čipkom preko Revolvea i počela istraživati lokalne tvrtke koje se bave bojanjem odjeće. To me dovelo do Mariane Leyve, koja vodi Studio Kühü, studio za prirodno bojenje, održivu modu i dizajn tekstila u Camdenu. Mariana ručno boji tkanine – obično za kreativce, brendove i buduće mladenke – koristeći prirodne materijale poput cvijeća, voća i kore drveta. Mariana je majstorski uskladila topić s mojim odijelom koristeći mješavinu fustika (žute dudovke) i jasmina. Obojila je i svileni šal koji sam pronašla na Etsyju kako bi podigla cijeli izgled, za one trenutke kada neću nositi sako.

Zatim su na red došli modni dodaci. Dugo sam pokušavala pronaći šešir sličan Biancinom – prevelik i ukrašen 3D cvjetovima s velom srednje dužine – ali bez uspjeha. Vjenčani šeširi, čini se, još nisu ponovno u trendu, tako da tržište preprodaje jednostavno ne postoji, kao što primjerice postoji za popularnije dodatke, poput vjenčanih rukavica i velova. Na kraju sam otišla u VV Rouleux, galanteriju u Maryleboneu, i dizajnirala vlastitu veo-traku za glavu inspiriranu mladenama poput Yasmine De Solages i Zeene Shah.

Željela sam da mi torbica bude strukturirana i razigrana, kako bi cijeli outfit djelovao modernije i u skladu s 2025. godinom. Toliko dizajnera to radi sa svojim vjenčanim dodacima – Shrimps, Olympia Le Tan, Anya Hindmarch, Cult Gaia, Clio Peppiatt, Judith Leiber, Simone Rocha – a mnoge od njih možete pronaći na platformama za iznajmljivanje modnih dodataka. Za oko mi je zapeo Florence Clutch Cult Gaiee, jer sam smatrala da bi zeleni akril stabljike kale upotpunio zeleno Hugo Boss odijelo mog supruga, ali na kraju sam se odlučila za Clio Peppiatt Petal Bag koju sam iznajmila preko By Rotation.

Ovo bi bilo moje „nešto posuđeno”, ali posudila sam i svoje Astrid & Miyu bisere u obliku školjke od kume. Moj zaručnički prsten s rubinom i dijamantima pripadao je mojoj prabaki Dorothy, a dobila ga je od svog prvog zaručnika koji je poginuo u Prvom svjetskom ratu. Poslije se udala za mog pradjeda Cecila 1919. godine i imali su osmero djece. Prsten je prenijela na moju baku Rosu, koja ga je proslijedila mojoj majci Wendy, koja ga je dala Timiju prije nego što smo otišli na Mauricijus. Timi i ja smo svoje vjenčano prstenje (koje su izradili londonski no waste zlatari, Maya Magal) razmijenili dva tjedna kasnije na ceremoniji u Kentu.

Put do Islingtona bio bi previše naporan za mog tatu, pa je Timi posudio jedan od njegovih ružičastih džepnih rupčića (tata je oduvijek volio šarene dodatke prije nego što se razbolio – čarape, kravate i svilene šalove u svim duginim bojama), a ja sam dodala privjesak za buket s Etsyja s fotografijom njega i mene kad sam bila beba, koji je također imao privjesak u obliku potkove (moje „nešto plavo”) da osjetim kao da je s nama tog dana.

Nakon ceremonije, uputili smo se u obližnji pub s naših 30-ak gostiju, gdje nam je moja kuma Olivia ispekla prekrasnu svadbenu tortu kao iznenađenje, s biskvom od čokolade i biserno-bijelom kremom ukrašenom sitnim jestivim biserima.

Dan je u potpunosti bio oličenje nas samih, a ti domaći, već nošeni i posuđeni detalji učinili su ga još posebnijim.

Vogue.co.uk