Prošetali smo najboljim vintage shopovima u Zagrebu i pronašli sjajne dizajnerske komade

Čim sletim na čvrsto tlo neistraženog teritorija, kamo god da putujem, u svoje Google karte upisujem dvije magične riječi: vintage store. To radim toliko dugo i predano da me iskreno čudi kako moj “pametni” telefon dosad nije dokučio da su vintage adrese i promjene geografskih dužina ili širina u korelaciji. No, koliko god bilo uzbudljivo lutati vintage riznicama u nepoznatim gradovima, postoji nešto neusporedivo u adresama koje krase ulice na kojima si odrastao. Premda ih uzbudljivima i dalje čine nenadani vintage pronalasci na koje nabasaš uranjajući u neistražena blaga, ono što im daje dašak posebnosti jest što su “tvoji” – što te uz njih vežu odnosi i uspomene, možda i pokoji vintage dragulj koji si kupio davno i koji te čini pomalo nostalgičnim. Ili te podsjećaju na to koliko ste se tvoj stil (i ti sam) s godinama promijenili.

Vintage shopovi u mom gradu mjesta su na koja odlazim po svoj komadić mira – znajući da me nitko neće požurivati, da mogu predahnuti od jurnjave, polako pregledati sve što želim, sjesti na kavu i usputni razgovor, pa se vratiti opet sve dok ne zaključim da mi je dosta, mahnuti svima na odlasku i pojaviti se kad me iznova “zasvrbi” manjak vintagea u ormaru. Osim toga, to su vjerojatno i jedina mjesta na svijetu gdje će mi, kad zaškripe ulazna vrata, doviknuti: Tina, super da si došla, baš imamo nešto za tebe. I to će najčešće zbilja biti nešto što mi se sviđa, ništa reda-radi, ništa što bi se svidjelo “svakome”.

U nastavku pronađite najbolje vintage shopove u Zagrebu.

Vintage showroom Ivane Karapandže

Adresa: Zvonarnička ulica 3, Zagreb

Na samom vrhu Ribnjaka smjestio se vintage showroom Ivane Karapandže, naše cijenjene stilistice koja se nakon nebrojenih godina stilističkog rada posvetila kuriranju svoje riznice vintage i pre-loved komada novijeg datuma, a u čijem izlogu stanuju respektabilna kolekcija Vogue izdanja i buketi svježe ubranog cvijeća. Na tim kulama od časopisa uredno su poslagane cipele poput jednih divnih Gucci sandala i torbice zlatnih remenčića koji se sjaje dok se sunčeve zrake probijaju kroz prozor. Dok razgledam šarenilo na vješalicama i vojsku uredno posloženih parova cipela na stepicama uz elegantnu zavjesu bubble gum nijanse, Ivana mi priča kako u principu radi po dogovoru, no nerijetko se dogodi da je u dućanu cijeli dan, pa s vremena na vrijeme netko uđe s ulice. Nije nam trebalo mnogo da uronimo u sve čarolije koje trenutno ima izložene u dućanu, pokazuje mi Mary Katrantzou haljinu vibrantnih boja, kožne bordo Prada salonke s resicama, divne Chanel naušnice, narančasti Chloé top i Lanvin torbicu te cipele s pripadajućim uzorkom. Ovo je toliko dobro da bi ih bez problema nosila u paru, komentiram premda nisam ljubiteljica sparivanja torbi i cipela. Što naš razgovor duže teče i što dublje uranjamo u tajne ove arhive, to je jasnije da Ivana poznaje svaki komad kao vlastiti džep te da je svaki koji stoji u dućanu odabran s posebnom pažnjom. Dok po rukama vrtim jednu divnu Miu Miu torbu razmišljajući o svim kombinacijama uz koje bi ju mogla nositi, pitam Ivanu postoji li neki komad koji je imala u dućanu, a bio je posebno prirastao srcu. Na to je pitanje stvarno teško odgovoriti, to se stalno mijenja, odgovara mi i mogu priznati da ju razumijem, kada voliš vintage, ali i modu općenito, obično ti je najdraži komad onaj oko kojeg ti srce tek ima zatitrati.

Premda sam isprva pretpostavila da se njezina opsežna vintage kolekcija razvila iz fundusa nastalog tijekom dugog stilističkog staža, Ivana me razuvjerava. Ovo je, kaže, bio prirodan evolucijski nastavak. Kuriranju vintage odjeće i dizajnerskih pre-loved komada nesumnjivo je pomoglo njezino opsežno znanje modne povijesti (kao i ostalih segmenata mode), ali i brojni odlasci u Pariz, koji naziva mekom vintagea— uz Los Angeles i London. Naravno, svemu tome treba pridodati i poštovanje prema kvaliteti, koja u njezinom svijetu vrijedi mnogo više od slijepog trčanja za prolaznim trendovima. Svaki komad koji se nalazi u ovoj vintage oazi na vrhu Ribnjaka tamo je sa svrhom, niti jedan nije zalutao slučajno. Baš zato, u njega najčešće zalaze već vjerni kupci koji znaju cijeniti komade koji strpljivo čekaju na vješalicama, svjesni da ovdje mogu nabaviti nešto autentično i estetski drugačije od onoga što inače viđamo na gradskim ulicama. Imajući na umu Ivaninu sjajnu stilističku karijeru, ne čudi što je i njezina vintage riznica mjesto na kojem ljudi različitih stilova mogu pronaći nešto za sebe. Sasvim iskreno da kažem, podjednako se mogu zamisliti s boho Gucci torbom s resama, kao i s onim zlatnim Chanel naušnicama.

Ulični ormar

Adresa: Jurišićeva ulica 16, Zagreb

Prošlo je već gotovo 14 godina otkako je, u neobično tihom dvorištu Jurišićeve ulice, svoja vrata otvorio Ulični ormar. Od tada do danas oko šarmantnog stolića okruženog cvijećem, koji od samih početaka dočekuje kupce (pa i one koje su samo zalutali na usputnu ćakulu), popilo se bezbroj kava, razmijenilo pregršt anegdota i mudrih misli, pričalo o vremenu, politici, prošlim vremenima, o koječemu, pa ponekad i o modi. Kada bi ta tradicionalna uvertira došla svome kraju, nekada prije, a nekada kasnije, preselili bismo između šarenih vješalica, što bi nerijetko rezultiralo sjajnim ulovima. Nikada nisam znala što bih u Ormaru mogla naći — no gotovo bih uvijek otišla s nečim posebnim. Iz pažljivo probrane selekcije Radmile Grba i Andreje Latinović Kler u ovih sam 14 godina u svoju garderobu preselila svakojaka čudesa. Teško se danas i svih sjetiti, no bilo je tu i turbana i šešira, i Levi’s traperica, oldschool trenirki (kakve se danas zbilja rijetko nađu), i fenomenalno očuvanih haljina iz 70-ih, a do mene je stigao i jedan indigo plavi kombinezon sa zlatnim gumbima u koji ne stanem otkad sam ga kupila i jedan plavi strukirani sako na pruge s potpisom Žuži Jelinek. Komad koji nisam mnogo nosila, ali koji brižno čuvam jer u sebi nosi duh starog Zagreba. Stvari koje sam kući donosila ponekad bi kod mene završile samo zato što sam se zaljubila u priču, ponekad zato što dosad nisam vidjela išta slično, ali najčešće zato što sam znala da kupujem komad koji nepromijenjeno izgleda već desetljećima.

Malo je reći da se u Uličnom (kako ga odmila zovemo) osjećam kao doma. Prvi put sam u njega zakoračila vjerojatno u prvim tjednima nakon otvaranja, oduševljena što moj grad konačno ima mjesto u kojem stanuje vintage u punom smislu te riječi – od odjeće i asesoara iz nekih prošlih era, preko raznih memorabilija koje krase police do muzike koja se više rijetko može čuti na radio postajama. Koji je najdraži komad koji ste dosad imale u dućanu?, pitam Radmilu prisjećajući se male crne haljine s Valentino potpisom ili pak kreacija domaćih dizajnerica poput Keti Balogh ili Mirjane Marić, no Radmila me pomalo iznenadi odgovorom: Znaš što, mislim da je to limitirano izdanje britanskog Voguea koje je u cijelosti posvećeno krunidbi kraljice iz 1972. godine, a koje nam je na jednoj aukciju kupio prijatelj. I dok ga oprezno listam, pazeći da ne poderem neku stranicu, Radmila mi skreće pažnju na još jedan predmet s divnom pričom, spomenar s kraja 19. stoljeća koji je jedna učiteljica poklonila svojoj učenici, a u kojem, uz crtež golubica i njezin potpis stoji krasopisom ispisana misao: Ideal nek ti bude na svome biti svoja. Od 2011. do danas, Ulični je postao pravi mali muzej uspomena, ali i jedno od rijetkih mjesta na kojima se možete podsjetiti kako je moda izgledala nekoć dok svijet nije bezglavo jurio, a odjeća postala potrošna kao set drvenih šibica. Dok ružičastim zidovima nježno odzvanja Miles Davis ili Chat Baker, shvaćam zašto mi je ovo mjesto toliko priraslo srcu. Osim što između njegovih vješalicama lutam od samih početaka, ovo je jedno od rijetkih mjesta u gradu na kojem mi se ne žuri, kave se piju polako, ne požuruju se niti razgovori sa zalutalim sugrađanima koji nekoga traže na krivoj adresi, a haljine se prebiru i isprobavaju kao da imamo sve vrijeme svijeta- Ulični je savršeno mjesto da te, u maštanju o prošlim vremenima, preplavi ona nježna nostalgija, da bar na trenutak uzmeš predah od svijeta koji juri samo par desetaka metara dalje.

Mango Sticky Rice Vintage

Adresa: Ulica kneza Ljudevita Posavskog 15, Zagreb

Da je Nidžara Mustafić kojim slučajem otvorila Mango Sticky Rice u vrijeme mojeg studiranja na Fakultetu političkih znanosti, samo nekoliko desetaka metara dalje, vjerujem da bih mnogo više vremena provodila među njezinim vješalicama nego na terasi Tvornice. No, u doba mojih studentskih dana takvih dućana u Zagrebu jednostavno nije bilo. Grad je tek morao sazrijeti da bi vintage dragulji pronašli svoju publiku i da bi se s “nečijih starih stvari” skinula stigma koja ih je tada pratila. Nidžara Mustafić svoj je maleni dućan u ulici Ljudevita Posavskog otvorila 2018. godine, nakon što je tijekom studija i rada kao au pair u Londonu otkrila ljubav prema vintage modi. Mango Sticky Rice ime duguje njezinoj ljubavi prema istoimenom tajlandskom desertu, a želja joj je bila stvoriti pravu malu poslasticu u ulici koja svake godine postaje sve živahnija. Iako prostorno skroman, Mango Sticky Rice uvijek iznenađuje bogatstvom sadržaja. Na uredno poredanim vješalicama nižu se kaputi i sakoi, haljine svih dužina, boja i uzoraka, dok posebnu draž daju modni dodaci poput šešira širokih oboda (posebice Cahun ili Kobali), torbica i cipela. Nidžara se osobito ponosi rijetkim komadima s potpisima slavnih dizajnera bivše Jugoslavije, poput Keti Balogh, Mirjane Marić, Rikarda Gumzeja i Žuži Jelinek, sačuvanih u gotovo savršenom stanju — kao da su izrađeni jučer. Upravo je ta moda najbolji svjedok toga koliko su se vremena promijenila od tada do danas i kako te relikte prošlosti trebamo čuvati kao podsjetnik na vremena kada smo stvarali pažljivije, ali i čuvali brižnije. Neosporno je, naime, da takav divan hommage dolazi s prstohvatom nostalgije.

Osim što je riznica pomno birane vintage mode, Mango Sticky Rice postao je i mjesto susreta koje ulici daje posebnu toplinu. Redoviti posjetitelji i slučajni prolaznici okupljaju se za malim stolićem ispred izloga, gdje se spontano rađaju razgovori o modi, modnim ulovima i planovima, ali i o najrazličitijim, posve neočekivanim temama. Upravo je to bio Nidžarin cilj: stvoriti prostor u kojem se ljudi povezuju, promovirati vrijednosti etičnosti i održivosti u modi te pružiti priliku mladim dizajnerima i umjetnicima da predstave svoje radove široj publici – čak i ako nemate namjeru ništa kupiti, uvijek možete pogledati kakva je umjetnost izložena u trgovini i koji dizajner u tom trenu predstavlja svoju novu kolekciju. Kada je pitam koji joj je komad omiljen, kaže da se toga teško sjetiti jer su kroz trgovinu prošli brojni sjajni komadi, no da joj je nakit nekako najviše pri srcu. Dok to govori pokazuje nam lijepe parove vintage naušnica koje brižno čuva u mekanim vrećicama. U trgovinu svako malo netko proviri, pa makar da i usput samo pozdravi. Slučajni susreti na vratima pretvaraju se u neočekivane desetminutne razgovore, a nerijetko, ako je vrijeme lijepo, sjediti pred izlogom znači da biste tamo mogli dočekati zalazak sunca. To znači da ćete se svako malo vratiti unutra ne bi li “bacili oko”, čisto da se uvjerite da niste nešto propustili. Ja uvijek shvatim da u prvim rundama nisam dovoljno pažljivo gledala. Premda smo ovoga puta u Mangu bili “po službenoj dužnosti”, Miu Miu salonke s početka milenija, koje su očito čekale samo mene, nisam mogla pustiti. Da sam se vratila još koji put, vjerojatno bih pronašla još koješta, no neosporno je da ću to učiniti čim osjetim da je sretan dan za thrifting.

Photo: Sanja Jagatić