Bila sam na premijeri filma Vidra u Sarajevu. Od jučer ne mogu prestati razmišljati o njemu

Jutro u kojem sam izgubila oca bilo je isto kao i svako drugo. Njegov telefon bio je pod jastukom, cipele na polici, jakna na vješalici. Sve je djelovalo mirno, nepomično, gotovo banalno u svojoj svakodnevici. Kada su došli pogrebnici i donijeli lijes koji je premalen za njega i koji nisu mogli zatvoriti, apsurd je dosegnuo vrhunac, a smijeh se oteo gotovo iskonski. I baš zato je svaka sitnica postala poput tinte koja svaki djelić te situacije urezuje u moje pamćenje. Sjećam se svakog pokušaja da se poklopac spusti i nelagode pogrebnika kada im to nije uspijevalo. Tražili su pogled nekoga od nas ukućana kao potvrdu da je sve OK ili klimanje glavom koje bi im pružilo barem malo razumijevanja. Svatko tko ima više od trideset godina vjerojatno poznaje taj osjećaj ili barem ima jednu (polu)smiješnu priču povezanu s nekim tragičnim događajem. Međutim, kada smrt uđe u život dok si još dijete ili tek na pragu adolescencije, svijet stane. Odjednom shvatiš da odrasli nisu svemogući, da kuća može izgubiti svoj temelj i da si ti ostavljen da se sam nosiš s tim. Upravo taj trenutak zaustavljenog svijeta stoji u središtu Vidre, novog filma Srđana Vuletića, kroz lik šesnaestogodišnje Hane.

Na prvi pogled, Hana vodi običan tinejdžerski život. Ima simpatiju, Balšu, prijateljice koje su i previše opsjednute dječacima i majku s kojom ima složen odnos. Sve to pada u sjenu kada njezin otac, bivši pilot, umre jutro nakon poziva da s Balšom promatra pomrčinu sunca na Skadarskom jezeru. Njegova posljednja želja bila je da bude sahranjen u pilotskom odijelu, no obitelj, zarobljena u tradiciji i očekivanjima okoline, odbija je ispuniti. Umjesto tihe žalosti i dostojanstvenog rastanka, nastaje metež obiteljskih rasprava i kolektivnih pritisaka, što nekako simptomatično odražava balkanski kontekst samog suočavanja sa smrću i svih tehničkih detalja koji je prate. Hana, uhvaćena između svoje tuge i tuđih pravila, odlučuje pobjeći, najprije od kuće, a zatim i od same sebe. Ipak, odlazi s Balšom i njegovim popularnim prijateljem Lukom gledati pomrčinu sunca na jezeru.

Courtesy of Sarajevo Film Festiva

Vuletić Hanu izlaže još jednoj, možda jednako poražavajućoj traumi. Balša, dečko u kojeg polaže povjerenje i očekivanja, pokazuje svoje pravo lice. Njegova ljubomora prerasta u nasilje, pokušaj silovanja i osvetu. U jednom od najpotresnijih dijelova filma, nakon što pokuša silovati Hanu, Balša pokušava ubiti vlastitog prijatelja, uvjeren da je imao nešto s Hanom. To nasilje, naglo i brutalno, gura je u još dublju dezorijentaciju u kojoj gubi tlo pod nogama. Ono što je trebalo biti utočište, zabava i bijeg od stvarnosti od koje trenutno želi pobjeći što dalje, pretvara se u prijetnju, a njezin bijeg postaje pitanje opstanka. Spas pronalazi u automobilu dviju žena koje je odvode kući, gdje je čeka policija jer ju je obitelj prijavila kao nestalu. U ovom dijelu filma ulazimo u Hanin univerzum, u samu srž njezine mašte, u trenutak u kojem njezin mozak kroz traumatski odgovor pokušava razriješiti krizu. Hanu metaforički guta jezero i izbacuje je bolju i snažniju, upravo kao što joj Luka odgovara na pitanje što će se dogoditi sada kad su na jezeru.

Snaga filma leži u kontrastu između svakodnevnog i katastrofalnog. Vuletić na taj način jasno pokazuje da adolescencija nikada nije laka, a kada se spoji s traumom gubitka, prerasta u iskustvo koje ostavlja ožiljke za cijeli život, što ovaj film svrstava među najuspješnije primjere coming-of-age filmova. Film je istodobno i priča o odrastanju i o tome kako društvo oblikuje i sputava privatnu bol. Ritam filma, iako bi se nekima možda mogao učiniti sporijim, u pojedinim trenucima postaje vrlo dinamičan. Proces tugovanja i ono klasično staro bježanje od problema uspijevaju zadržati pažnju do samog kraja i vješto se koriste elementima iznenađenja. Tek kada nasilje izbije kroz Balšu, film zapravo ubrzava, uvlačeći gledatelje u kaotičnu i brutalnu stvarnost u kojoj Hana nema gdje potražiti zaklon. Upravo to kontrastiranje tempa između mirovanja i eksplozije precizno ocrtava unutarnji svijet glavne junakinje.

Kroz scenarij Stefana Boškovića jasno se oslikava sukob tradicije i individualne želje. Očeva posljednja volja da bude sahranjen u pilotskom odijelu nije samo neobičan zahtjev, već simbol slobode izbora i otpora rigidnim običajima. Obitelj, koja to odbija, postaje oličenje društva u kojem zajednica uvijek ima posljednju riječ, čak i nad intimnim, osobnim željama. Film tu prerasta u širu kritiku balkanske svakodnevice: pojedinac rijetko ima pravo odlučivati sam, a svatko tko se tome suprotstavi riskira da bude proglašen čudakom ili izdajnikom. Jedan od najjačih aduta Vidre jest ton. Unatoč težini teme, film nikada ne tone u patetiku. Humor se pojavljuje u savršenim trenucima, kao sitna ironija, kao način da se podnese besmisao života. Smrt, tradicija, nasilje i tinejdžerska ranjivost dobivaju kontrapunkt u scenama koje podsjećaju da život, koliko god tragičan bio, nikada nije lišen bizarnosti. Upravo taj humor razbija tragičnost i daje joj realističan okvir, jer tuga nikada ne dolazi sama – često joj je prva pratilja upravo ta groteskna svakodnevica.

Vidra je film o odrastanju kroz bol koja učini da nam se svijet zaustavi i o tome kako smo često prisiljeni sami ga ponovno pokrenuti. Da barem kroz vlastitu maštu iz tog jezera izronimo kao bolja i snažnija verzija sebe. A ta mala vidra koja u nama protrči kroz dubine jezera, uspijeva suprotstaviti boli, koja nas u životu čeka, barem malo poetičnosti, bizarnosti i snage.