Filmovi s Mostre koji su me naučili što znači (ženska) sloboda

Oduvijek sam bila zaljubljena u nekoliko glumica ili još bolje, u određene njihove uloge. Monica Vitti je prva među njima. Žena specifične ljepote i nebrojenih kontradiktornosti; tijekom 60-ih je utjelovila neurozu talijanskog društva glumeći u dramama, da bi mu se dobro nasmijala glumeći u komedijama 70-ih. Njezina uloga Giuliane je posve drugačija od onih u čijem smjeru je nastavila karijeru i baš zato mi se neizmjerno sviđa. Jednak, snažan efekt je na mene imala i Catherine Deneuve u filmu Belle de jour, gdje sam je prvi put i gledala. Film o seksualnoj slobodi naravno da je osvojio Mostru; Talijani su uvijek bili korak ispred ostalih.

Osim Monice Vitti i Catherine Deneuve, tu je još cijela lista glumica koje su obilježile, ne samo moj filmski ukus, već i mene samu. Iz svake njihove uloge sam dobila jednu životnu lekciju. Svi ti filmovi premijerno su prikazani na Venecijanskom filmskom festivalu i redom su osvajali publiku i žiri, na kraju, godinama i desetljećima nakon premijere, i mene. Talijani su poznati po tome da žive život punim plućima, tako da ne čudi da su na ovom festivalu najveće nagrade otišle upravo onima filmovima i ulogama koji njeguju individualizam i slobodu.

Red desert

Iako mnoge glumice i njihove uloge povezujem s Venecijom, Monica Vitti je ona koje se isključivo prve sjetim i to u ulozi Giuliane u filmu Michelangela Antonionija Red Desert. Kratki opis filma glasio bi nešto poput: Psihički nestabilna Giuliana pokušava se nositi sa životom započinjanjem afere s kolegom s posla u tvornici, a kojom upravlja njezin suprug. Ovaj film sam prvi put gledala na televiziji, u sklopu dijela programa posvećenog režiseru, no od svih njegovih filmova, Giuliana mi se zauvijek urezala u pamćenju. Surova stvarnost života obilježenog industrijom i tvornicom, i mogućnost ljubavi, makar zabranjene, u ovom filmu su prikazani na neuobičajen način. Manjak dijaloga, škrti prostori, elektronička glazba, kamera van fokusa, umjetna boja (ovo je prvi Antonionijev film u boji!), ponekad nelogične geste, tada vrlo mladoj meni, pokazali su svu nelogičnost života. Iako mračan, film na neki pomalo uvrnut način nudi i opciju nade, posebno za labilnu Giulianu, što daje nadu u životu svima nama, na kraju krajeva – i meni.

Red Desert

Belle de jour

Isto gledan prvi put na televiziji, Belle de jour, donosi jednu posebnu priču o seksualnosti. Nisam sigurna jesam li bila dovoljno stara upravo za taj film, no vrlo rano mi je ukazao na širinu tematike. Francuska ikona, tada mlada, Catherine Deneuve, u filmu glumi Séverine, mladu i privlačnu kućanicu koja je u braku s mladim liječnikom Pierreom. Iako se iskreno vole, ona ne može s njim ostvariti normalan seksualni odnos jer njezine misli okupiraju sadomazohističke seksualne fantazije, koje Pierre nikako ne može ispuniti. Luis Buñuel je napisao i režirao film, na prijedlog braće Hakim, prestižnih i kontroverznih egipatsko-francuskih producenata i napisao je scenarij prema istoimenom romanu Josepha Kessela. Roman je svojevremeno izazvao skandal i film nije bio daleko od toga. Tema ženske seksualne slobode nikada ne pada na plodno tlo, bilo da se radi o romanu iz 1920-ih ili filmu iz 1960-ih godina, a svjedoci smo da je i danas problematična. Catherine Deneuve tj. Séverine Serizy, naučila me u filmovima mnogočemu, no ovdje kako srušiti barijere između stvarnosti i fantazije, postaviti ih u ravnopravan odnos, a koji je potreban kako bi se oslobodila.

Belle de jour

Gloria

Gloria je kriminalistički triler o bivšoj ljubavnici mafijaša koja spletom okolnosti postane jedina nada za spas dječaku kojemu je mafija pobila obitelj, a sada se želi dokopati i njega. John Cassavetes je napisao scenarij, no isprva nije želio režirati film, već samo prodati tekst. Nakon što je njegova supruga Gena Rowlands angažirana za glavnu ulogu Glorije, nagovorila je Cassavetesa da ga ipak i režira. Ovo je bio drugi američki film na Venecijanskom filmskom festivalu koji je osvojio Zlatnog lava, prvog Zlatnog lava je osvojio Jean Renoir na prvom izdanju Mostre.

Gloria je uloga kao stvorena za Genu. Ona je seksi, snažna, neovisna i nikako joj u životu ne treba muškarac, kako bi napravila stvari – ovo je možda najvažnija lekcija od svih filmova. Gena je često glumila takve uloge, nekako si volim zamišljati, jer je sama bila takva, ali ovu ulogu je toliko uvjerljivo iznijela da mislim, da bi svaka žena, nakon što pogleda film, bila spremna učiniti sve ono, i dobro i loše, što je i Gloria u filmu učinila.

Gloria

Vagabond / Sans toit ni loi

Agnès Varda je 1985. ostvarila nešto što nitko prije na festivalu nije; bila je prva žena koja je osvojila Zlatnog lava. Film donosi priču o Moni, mladoj ženi koja luta vinskim predjelom Francuske. Film je snimljen i njegova priča je ispričana – od kraja. Monina smrt je početak filma. A kako mi, gledatelji, pratimo njezino lutanje je nešto što ne bih otkrivala, jer to kako je Agnès Varda ispričala Moninu priču s naglašenom slobodom izražavanja, slobodom kretanja i možda najvažnije slobodom otpora, je i lekcija koju me je naučio ovaj feministički film.

Vagabond

Short Cuts

Short Cuts sam prvi put gledala u kinu. Mislim da sam imala trinaest ili četrnaest godine što nikako nije adekvatno doba za pogledati ovakav film. Bolje bih ga razumijela da sam pričekala koju godinu. No odmah me je hipnotizirao tj. Julianne Moore me je odmah hipnotizirala, ona prva, između dvadeset i dva lika u filmu. Svi su odlični, no ona je iskakala. Scena svađe sa suprugom kojeg je glumio isto odličan Matthew Modine, u nekoliko minuta pokazuje svu slojevitost odnosa, ljubavi, mržnje, razočaranja i ono najvažnije – ljudskih slabosti. Film je 1994. osvojio Zlatnog lava, ja sam ga pogledala nebrojeno puta, a ako ste fanovi Altmana i filma, znajte da je izdana i knjiga sa svih devet priča i jednom pjesmom  Raymonda Carvera prema kojima je snimljen film. Ako sam išta naučila iz filma, a knjiga mi je to i potkrijepila, jest da često biti slobodna znači i biti slaba. I to je sasvim ok.

Short Cuts

Trois couleurs: bleu

Juliette Binoche glumi Julie Vignonu ovoj egzistencijalističkoj drami Krzysztofa Kieslowskog. Julie Vignon u groznoj automobilističkoj nesreći ostaje bez supruga kompozitora i djeteta. Odlučuje sve što ima prodati, spaljuje kompoziciju svojeg supruga i bježi od prošlosti selidbom u Pariz.Ovaj film je prvi je dio trilogije kojom se Krzysztof Kieślowski potvrdio kao jedan od najznačajnijih europskih redatelja. U prvom nastavku trilogije kojom se referirao na tri boje francuske zastave koje simboliziraju bratstvo, jednakost i slobodu kao fundamente francuskog građanskog društva, Kieślowski je priču o slobodi utemeljio na vlastitom etičkom svjetonazoru. U uvodnom dijelu se tako referira na Internacionalu te zagovara tezu da je za ostvarenje potpune slobode pojedinca nužno u potpunosti izbrisati prošlost, da bi kasnije pokazao da je to ipak nemoguće, jer je pojedinac izgrađen od prošlosti i sjećanja. Stoga on misli, i filmom prikazuje, da je neophodno suočavanje s vlastitom prošlošću, njezino prihvaćanje i prevladavanje, a osnovno oružje za to, kao i za oslobađanje, jest ljubav. Treba prihvatiti i zagrliti svoju prošlost, suočiti se s njom, preuzet odgovornost i ako treba, ispravit greške.

Trois couleurs: bleu

Vera Drake

Film je povijesna drama o ženi iz radničke klase iz 1950-ih koja živi u Londonu i izvodi ilegalne prekide trudnoće. Vera vodi dvostruki život majke, radnice i junakinje koja pomaže ženama, a koje se nalaze u bezizlaznoj situaciji. Režiser Mike Leigh je u film ukorporirao mnogo iskustva vlastitog okruženja, povijesti i obitelji, tako da je film sačinjen od fragmenata istinitih događaja i ljudi. Film nas uči koliko je ženska sloboda krhka, nestalna i kako se za nju isplati uvijek boriti. Imelda Staunton u glavnoj ulozi je odlična, uz nju me se jako dojmila Sally Hawkins u ulozi Susan, kćeri jedne od Verinih zaposlenica, a koja je centralni lik podpriče filma. Imelda Staunton je s ulogom Vere Drake pokazala da često najsnažnije i najhrabrije žene imaju tu naizgled beskrajnu snagu i hrabrost upravo zato jer nemaju podršku oko sebe.

Vera Drake

The Shape Of Water

Ovaj fatazmagorični film Guillerma del Tora priča priču o tome kako ljubav premošćuje sve. Sally Hawkins glumi Elisu koja se zaljubljuje u vodeno čudovište, a koje se nalazi u top secret vladinom laboratoriju. Film je vrhunac mašte koja kombinira elemente SF-a, noira i mjuzikla tzv. zlatnog doba Hollywooda. Zapravo se radi o monster movie, ali sa (velikim) srcem, filmu koji, iako maksimalno izmaštanom pričom, potvrđuje da ljubav oslobađa. Ovo je prvi meksički film koji je osvojio Zlatnog lava.

The Shape Of Water