Zašto je dilema između "veganske" i prave kože
utrka bez pobjednika?

Nedavno sam kupila kožnu torbu za laptop. Ona stara je bila na izmaku snaga, žrtva dugogodišnjeg nošenja i kandži moje mačke, no tek nakon što joj se pokvario zatvarač, odlučila sam da je vrijeme za promjenu. Misao vodilja mi je bila pronaći nešto klasično, elegantno, kvalitetno i vodootporno. Nema boljeg materijala za to od kože. Čim sam u trgovini ugledala torbu koja zadovoljava sve moje kriterije, znala sam da je to prilika koju ne smijem propustiti. No, tom naoko jednostavnom kupnjom zgrozila sam puno ljudi oko sebe.  Činilo im se, naime, potpuno nezamislivim da jedna modna aktiviskinja nosi torbu od kože mrtve životinje.

Njihova reakcija nije nimalo neobična. Tema kože i dalje dominira u aktivističkim krugovima koji o njoj ne prestaju raspravljati, a debata je posebno žustra naručito kada je riječ o održivoj i etičkoj modi. Priznajem, i sama sam godinama osuđivala ljude koji bi kupovali pravu kožu, napominjući da stvarno nema smisla žrtvovati životinje radi mode. Pogotovo danas, kada imamo odličnu alternativu: umjetnu kožu. No, imitacija kože se dugo smatrala lošijom verzijom kože. Nešto što ne traje i u čemu se samo znojimo. Ukratko, bacanje novca. I sami nazivi za ovaj materijal ukazuju na nešto što je “manje dobro” od životinjske kože. Lažna koža, umjetna koža, skaj, samo su neki od njih. A onda naravno, tu je i ona slavna “eko” koža. Proširila se svugdje od brze do visoke mode. Iako je jeftinija od životinjske varijante, tehnologija je napredovala i danas umjetna koža ima daleko bolja svojstva i kvalitetu nego što je imala nekoć. Tome je značajno pridonijela i promjena našeg stava prema životinjama. Od svijesti javnosti do promjena u zakonima, danas u modi nema puno mjesta za okrutnost. Ali jesu li njezine “veganske” i “eko” zamjene uistinu bolje? 

Što je to eko koža?

Ljudi su pokušavali napraviti zamjenu za kožu stoljećima. Ne nužno zbog brige za životinje, već zato što su tražili jeftiniji materijal od kože. Odličan primjer je njemački presstoff. Izumljen još u 19. stoljeću, ova imitacija kože napravljena od celuloze drveta postala je popularna tijekom Drugog svjetskog rata, u razdoblju nestašice i racionalizacije tkanine. Iako jeftina alternativa, ovaj materijal bi se raspao prilikom čestog savijanja ili pak doticaja s vlagom. Ipak, 20. stoljeće nam je donijelo sintetičku kožu kakvu danas poznajemo. Nakon mnogih pokušaja i inovacija, ljudi su konačno mogli proizvesti materijal koji se ponaša kao koža- materijal koji je otporan na vodu, fleksibilan, mekan i lako se čisti. S pojavom fenomena brze mode, postao je popularan izbor za naše cipele, jakne, remene, torbe i još mnogo toga. 

Međutim, u većini slučajeva, sintetička koža danas je, jednostavno rečeno, plastika. Općenito govoreći, postoje dva tipa lažne kože: poliuretan (PU) i polivinilklorid (PVC, ponekad poznat i kao “vinil”). PU se izrađuje premazivanjem sloja tkanine poliuretanom (plastikom). Ovisno o uporabi i očekivanim rezultatima, tkanina može biti organska (poput pamuka) ili poliester. Ovaj materijal poprilično sliči životinjskoj koži i često se koristi pri izradi cipela ili namještaja. PVC ili “vinil” također nije mnogo drugačiji: obično uključuje više slojeva. Ponovno, tkanina je pokrivena slojevima na bazi plastike. To ju obično čini čvršćom, ali i trajnijom. 

Jesu li “veganska” i “eko” koža samo trik kojim marketing smiruje našu savjest? 

Eko koža je uglavnom marketinški pojam, iza kojeg nije uvijek jasno što točno stoji. Podrijetlo dobivanja umjetne kože već je na prvi pogled problematično. Ono što se prodaje kao eko, a nerijetko i kao “veganska koža”, zapravo je plastika. Ne samo da dolazi iz neobnovljivih izvora (fosilna goriva), već je također vrlo štetna za okoliš. Takvi materijali otpuštaju mikroplastiku svaki put kada ih nosimo. Istraživanja pokazuju da svake godine, 13 milijuna tona sintetičkih vlakana završi u oceanu. Jednom kada odbacimo sintetičku odjeću, ona će stoljećima ležati na odlagalištima jer se ne može razgraditi. U teoriji bismo ju mogli reciklirati, ali plastične ili miješane tkanine generalno je vrlo teško odvojiti i ponovno koristiti. Poželite li pronaći egzaktne informacije, ubrzo ćete shvatiti da je podataka premalo, a kada je u pitanju reciklaža tekstila danas nedostaje i transparentnosti. No, s velikom sigurnošću možemo zaključiti da će većina sintetike završiti u smeću. Također, način na koji se ovakvi materijali većinom proizvode uključuje uporabu toksičnih kemikalija, poput ftalata (skupina kemikalija koje čine plastiku fleksibilnom i trajnom), a neka lažna koža (posebno vrsta PVC-a) može oslobađati dioksine, što posve sigurno nije dobra vijest kada je riječ o utjecaju na ljudsko zdravlje. 

Ukratko, malo je toga ekološkog u eko koži. To je ono što mislim kada kažem da je eko koža marketinški pojam: on zasigurno zvuči ljepše od plastične kože. Isto vrijedi i za pojam veganske kože. Traper jakna je isto tehnički veganska (u smislu da ne sadrži materijale životinjskog podrijetla), alii nitko ju neće tako reklamirati. Budući da brendovi znaju da konzumenti najčešće izbjegavaju pravu kožu zbog okrutnosti nad životinjama, riječ “vegan” im pomaže sakriti što točno stoji iza ovog materijala. Po meni, oba su naziva tipičan primjer greenwashinga ili lažnih zelenih tvrdnji kojim marketing nastoji uvjeriti kupca da donosi ispravan odabir.

Zašto je životinjska koža također problematičan odabir?

Iako sam donedavno sumnjala u ispravnost njezinih tvrdnji, moja majka je ipak bila u pravu: prava koža obično traje duže od sintetičke alternative. Ako ste ikada nosili oboje, znat ćete da ona koja dolazi od životinja također bolje diše i s vremenom postaje mekša i podatnija. Ipak, koža je proizvod ili, ponekad, podproizvod životinjske industrije koja je jedna od najštetnijih industrija na svijetu: odgovorna je za većinu emisija stakleničkih plinova, onečišćenje vode, degradaciju tla, gubitak bioraznolikosti i još mnogo toga. Zbog očite povezanosti s klimatskim promjenama, znanstvenici danas potiču ljude da smanje konzumaciju mesa. Razlog tome krije se u načinu na koji uzgajamo, treiramo i ubijamo životinje, a koji je daleko od održivog. 

Također, koža može podrijetlom dolaziti od različitih životinja, uključujući egzotične i ugrožene vrste, što je etički problem sam po sebi. Ipak, većina kože dolazi od uobičajenih pripitomljenih životinja, poput krava, svinja, ovaca ili koza. Koža je često nusproizvod mesne industrije, što znači da se životinja uglavnom ubija zbog mesa, a koža je otpad. Na prvi pogled, to ne zvuči loše. Koža bi ionako bila tu, pa ju valja iskoristiti. No, uzimajući u obzir koliko je skupa kvalitetna koža, stvari često postaju mutne. Tržište kože je 2022. godine vrijedilo 242.85 milijardi dolara (u usporedi sa “samo” 17.2 milijardi dolara vrijednosti sintentičke kože iste godine), a u idućih nekoliko godina predviđa se značajni rast. No, ono na što često upozoravaju udruge za zaštitu životinja, a što je poprlično jasno, jest da se životinje često ubijaju i muče primarno zbog njihove kože ili krzna. Osim etičkih problema s životinjskom kožom, način na koji proizvodimo također može biti opasan. Da bi se koža sačuvala, moramo koristiti kemikalije, u procesu zvanom štavljenje. Zbog brzog tržišta danas, proizvođači često koriste jeftine kemikalije s trajnim rezultatima, poput kroma, formaldehida i različitih boja. Te kemikalije su potencijalna prijetnja zdravlju radnika u industriji kože, kao i onih koji nose takve proizvode. Iako je koža biorazgradiva (kao i svaki organski materijal), ove kemikalije mogu je učiniti problematičnom jer mogu procuriti u okoliš. 

No, to je nažalost tek dio priče. Zbog nužnog uzgoja životinja kako bi se dobila koža, ovaj materijal danas pridonosi i deforestaciji. Ugljični otisak je također visok, često viši nego kod umjetne kože. Primjerice, organizacija Collective Fashion Justice je procijenila da prilikom proizvodnje torbe od kravlje kože dolazi do ispuštanja dodatnih 100.5 kg CO2e u atmosferu. To je više nego vožnja automobilom na relaciji od Zagreba do Praga. Za usporedbu, ista torba napravljena od lažne (PU) kože će porouzrokovati dodatnih 14.4 kg CO2e. Nadalje, proizvodi od kravlje kože dolaze sa i do 14 puta većom potrošnjom vode, u usporedbi sa sintetičkom kožom. Procjenjuje se da je za izradu torbe od kravlje kože potrebna jednaka količina vode koju prosječna osoba popije u 23 godine života. 

A što je s kožom iz biljnih izvora? 

U posljednjih nekoliko godina, zbog povećane svijesti o visokoj ekološkoj cijeni kože, mnogo se energije ulaže u stvaranje održivije alternative. Tu dolazi na scenu koža biljnog podrijetla, koja je sve češća pojava. Neki od najpopularnijih primjera su Piñatex (izrađen od listova ananasa), koža od jabuke, i Muskin (na bazi gljiva). Postoje i verzije od kaktusa, kukuruza i drugih biljaka. Ti su materijali još uvijek u fazi razvoja i skupi su, pogotovo u usporedbi s plastikom. Međutim, mnogi brendovi ih prihvaćaju. Postoje dobri razlozi za to: ovi materijali dolaze iz obnovljivih izvora, organskog su podrijetla, ne štete životinjama i zadržavaju mnoge karakteristike kože. 

Može se činiti da smo pronašli odgovor koji će razriješiti dilemu oko životinjske i lažne kože, sve dok ne pogledamo problem malo bliže. Ovi materijali su još uvijek u ranim fazama razvoja i u većini slučajeva ih moramo koristiti s nekom vrstom plastike da ih sačuvamo. Također, samo zato što je baza materijala održiva, ne znači da nije tretirana opasnim kemikalijama. Drugim riječima, ovo nije savršeno rješenje, iako je svakako značajan napredak. S porastom interesa za ovakvim materijalima i povećanjem ulaganja u tehnologiju, prirodno će porasti i broj inovacija. Zasad, iako postoje primjeri biljne kože bez plastike (primjerice, brend Stella McCartney je predstavio 100% biljnu kožu prošle godine), takve su održive allternative, nažalost, još uvijek iznimka.

I  što sada? Postoji li dobro rješenje?

Jesam li spomenula da je ona torba za laptop s početka priče second hand komad? To je nekako uvijek moj osobni izbor kada se odlučujem na kupovinu kože. Po mom iskustvu, dobri kožni proizvodi zaista traju i smatram ih investicijom. Kada ih kupim rabljene, ne povećavam potražnju za novim proizvodima i ne doprinosim izrazito problematičnoj industriji životinja. Nažalost, second hand opcija nije uvijek dostupna, i ponekad je ustinu teško naći dobro očuvan komad koji će uistinu trajati godinama. Koliko god ja voljela ovu opciju, istina jest da second hand nije sam po sebi dovoljan. No, ono u što sam poprilično sigurna jest da treba poći od toga da kupujemo manje ali kvalitetnije. Koju god kožu odabrali, bitno je da se pobrinite da odaberete dobru kvalitetu i da ju dobro održavate kako biste joj produžili vijek trajanja. I životinjska i plastična koža su problematične za okoliš uglavnom zbog prekomjerne proizvodnje. Najveći problem nije u individualnim komadima odjeće, nego u neodrživom sistemu modne industrije koji je zasnovan na velikim količinama koje se proizvode i neprestanoj želji za novim. Iako je dilema naizgled nerješiva, kojim god putem krenuli i koju god opciju smatrali “bezbolnijom”, uvijek pokušajte birati kvalitetu koja će trajati.