Razgovarali smo o predstavi koja još nije imala premijeru, a već se traži karta više

Možda teška i ozbiljna, no sjajna predstava dolazi u kazalište. Premijera joj je 23. ožujka u Zagrebu, u POGONU – Zagrebačkom centru za kulturu i mlade. Radi se o novom djelu Vedrane Klepica, režiserke i dramaturginje čije predstave prisiljavaju publiku da se suočava s ponekad neugodnom istinom i čije predstave uvijek završavaju s potragom za kartom više i možda još kojim datumom igranja na pozornici.

Things That Burn Easily: Koliko nam treba da – izgorimo?

Predstava Things That Burn Easily kontemplativna je distopija o gubitku i izgaranju, kako onom konkretnom, tematskom, tako i onom simboličkom, koju podjednako zanima ekološka realnost u kojoj smo se kao društvo našli, dakle realnost globalnog zatopljenja, požara i ostalih nepogoda koje su sve prisutnije u našim životima, ali i najelementarniji mehanizam čovjekovog opstojanja u kriznim situacijama. Predstava pokušava razumjeti mehanizme potlačenosti i straha iz kojih se rađa nasilje i otuđenost u takvim situacijama te sisteme organizacije disfunkcionalnog i pohlepnog društva koje nastaje upravo zbog pojedinaca koji su kroz takvo iskustvo prošli. Kako bi bolje razumjeli sve one stvari koje lako gore razgovarala sam s Vedranom Klepica, autoricom teksta i režiserkom predstave.

Što za tebe znači gubitak, na intimnoj, privatnoj razini, i onoj općoj, globalnoj?

Mislim da je gubitak jedna inherentna, neizostavna, neizbježna činjenica u ljudskom životu, u bilo čijem životu. Mi se svi kao ljudi u jednom trenutku trebamo zapravo suočiti sa nekakvom finalnošću, bilo svojom, bilo onih ljudi oko sebe, koji su nam dragi. I mislim da ta inherentnost tog gubitka koje nas prati, zapravo cijeli život, mislim da ima potencijal u svojoj stravičnosti, ipak negdje nas učiniti boljim osobama.

Negdje ćemo osvijestiti našu vlastitu empatiju kroz zajednicu u kojem živimo. Gubitak u Things that burn easily zapravo funkcionira na razini jedne zajednice, funkcionira na razini činjenice što gubitak radi ljudima u toj maloj zajednici, ali također je preslika teme s kojom sam se na malo široj razini bavila na rezidenciji Artem Redea i Stronger Peripheries u Portugalu u 11. i 12. mjesecu.

Gubitak načina života s kojem ćemo svi uskoro biti ubrzo suočeni s obzirom na to da djeluju klimatske promjene koje nam se događaju i koje zapravo zahvaćaju različite dijelove svijeta. Ja sam se ovdje više bavila istraživanjima požara na jugu Evrope, pogotovo u Portugalu gdje sam radila mnogo intervjua i gdje jednostavno moramo biti svjesni činjenice da naprosto neke stvari više za nas nisu, nije moguć povratak na neko vrijeme prije 15, 20 godina i kako se odnositi s tim novim načinom života, s tom činjenicom da oko nas bukte požari s kojim se vatrogasci više ne znaju i nosit, s obzirom na to da se događaju sve više uragani i što kao zajednica sa punom sviješću možemo učiniti po pitanju toga.

Koliko je izazovno stvarati rad koji tematizira nasilje i otuđenost?

Jako je izazovno ako je intimno, jer mora biti iskreno. A zatim, meni je uvijek izazovno ako pokušavam to svoje intimno povezati sa onim nečim što se događa u zajednici. Svaka dobra umjetnost mora biti iskrena. Jedino što možemo iskreno reći mora biti subjektivno. Ali moramo povezati to svoje ja sa nekom zajednicom u kojem živimo, a to znači da moramo doći u doticaj sa tom zajednicom i moramo je na neki način razumjeti. Za mene je to kazalište: primarno dijalog. Kako sa publikom, s ljudima s kojim radim, tako i sa zajednicom u kojoj obitavam. Bez tog dijaloga ono ne postoji. On je najteži, s obzirom na to da osjećaj da svi govorimo potpuno različitim jezicima. Ali kada se uspije uspostaviti neki dijalog, onda je apsolutno najljepši. Onaj trenutak kada se uspostavi neka vrsta konekcije, čim se uspostavi neka vrsta zajednice, mislim da projekt uspio.

Kako ispraviti nepravdu, gdje počinje odgovornost?

Ja imam vrlo jednostavan odgovor na to pitanje i zapravo se zaista bavim upravo s tom tematikom u projektu Things That Burn Easily, u kojem se događa jedan nasilni zločinački čin i pitanje je tko je taj čin napravio. No mislim da boriti se protiv bilo kakve nepravde ili bit pravedan čovjek ne znači nužno ne sudjelovati u toj nepravdi. To znači zapravo osvijestiti, ukazati i spriječiti da se događa neka nepravda i u onoj nekoj zajednici oko nas, u onom nekom svijetu koji se događa oko nas. Znači nije dovoljno samo ne činiti išta, bitno je ukazati da se nešto drugo događa. Mislim da je to za mene neka vrlo bitna distinkcija i neko pitanje koje postavljam i u ovom dijelu jer mislim da je empatija nešto što se civilizacijski uči, nešto što prenosimo kroz djelovanje u zajednici i nešto što dobivamo kroz dijalog. Mislim da je empatija nije inherentna na taj način ljudima i što zapravo raditi s ljudima koji su došli naprosto iz krutnih i težih uvjeta života.

Koliko si osobnog iskustva utkala u rad, makar onog promatračkog?

Utkala sam nam sve svoje osobno. Apsolutno ne postoji dobra umjetnost koja nije osobna. Znanstvenici, istraživači, novinari, oni se bave pregledom, skupljanjem podataka, analizom onoga što se događa oko nas. I naravno, mogu se baviti još mnogim drugim stvarima koje uključuju neke vrlo osobne stavove. Ali mislim da umjetnost zaista, zaista ne funkcionira primarno bez nekakvog subjektivnog iskustva, dijeljenjem tog subjektivnog iskustva sa drugima. I mislim da je u krajnjoj liniji potpuno beznačajna, bez tog subjektivnog iskustva. Ono što je naravno nužno za to je nekakva iskrenost i ranjivost. I prema tome naravno nekakva hrabrost.

Što misliš, postoji li lijek za pohlepu društva kao bolesti? Je li izlječiva?

Da, mislim da apsolutno postoji lijek za pohlepu. Mislim, pohlepa je ljudsko iskustvo, pohlepa je ljudska osobina. Otkad postoji čovjek, ona nikad neće biti do kraja iskorijenjena, ali pohlepa je nekakav rezultat nezdravih zajednica koji zapravo ne vode brigu jedni od drugima.

Mislim da zajednice kojima su zadovoljena potrebe i zaista mislim one osnovne ljudske, životne, ekonomske, egzistencijalne, psihološke potrebe, mislim da pojedinci takve zajednica nemaju toliko veliku potrebu biti pohlepni, mislim da nemaju toliko potrebu otuđivati tuđe ili osvajati teritorije koje nisu njihovi. Za mene je pohlepa naprosto znak jednog transgeneracijskog nasilja koje se događa i od kojeg se treba odučiti i na kraju krajeva pohlepa je sasvim sigurno obilježje tužnih ljudi. Tužnih ljudi kojima zapravo nedostaje konkretna prisutnost partnera, zajednice, obitelji, što god obitelj značila. Zaista ne mislim na nuklearnu obitelj, nego mislim na zajednicu prijatelja, istomišljenika koji zadovoljavaju te privatne potrebe.

Nakon Vedraninog pojašnjenja motiva i povoda za stvaranje ovakvog djela, moramo znati što gledamo na pozornici: da predstava Things That Burn Easily prati  komad skromne zemlje, daleko od veće civilizacije i grada, na kojem u relativno skromnim uvjetima žive ljudi koje je zahvatila prirodna (ali i ljudska) katastrofa. Osim što smatraju da im se dogodila nepopravljiva nepravda, neki od tih ljudi vjeruju da treba postojati sistem odgovornosti koji će pokušati barem djelomično nadoknaditi te posljedice. Ili ako ništa drugo, prostor utjehe koji će dijeliti s drugim članovima te zajednice. Drugi opet u to ne vjeruju. Njihova skepsa im oblikuje stroge okvire svijeta u kojem je svaki drugi pojedinac potencijalna prijetnja i u kojem jedina pouzdana sigurnost dolazi od izolacije od drugih, u povlačenju iz kompleksnijih društvenih sistema te u autonomnoj gradnji svojih vlastitih mehanizama preživljavanja. Takva dva principa, otuđeni i umreženi, dubinski isključuju jedan drugog, i kada se pojavi nova velika prijetnja na horizontu, čitava njezina tragedija eskalirat će u nepodnošljivoj nekompatibilnosti suprotstavljenih aktera koji su njome pogođeni. Vedrana je pojasnila tu opreku ideja:

Ja sam u Things That Burn Easily zapravo napravila jednu opreku ideja, što znači živjeti u zatvorenoj zajednici koja nije globalistička, koja nije suvremena u ovom načinu na kojem mi živimo, koja je nekako, na neki način samoodrživa, ali koja nosi sa sobom sve frustracije jedne male zatvorene zajednica koja ne može pobjeći sama od sebe. I suprotstavila sam nju novim idejama globalizma u kojima mi svi živimo i u gdje opet nismo pronašli nekakvu sreću ili idealnu situaciju u kojoj smo se našli. Pokušavam promišljati koji je to svijet između ta dva: tog vrlo otuđenog u kojem smo navikli trenutno živjeti i onog nekakvog zatvorenog, fašistoidnog kojemu nazočimo još uvijek u mnogim sferama društva, ali od kojeg smo zadnjih desetljeća, barem u ovom nekakvom, kakvom, takvom zapadnom svijetu, pobjegli.

Ovo je predstava za suočavanje sa stvarnosti, s okolinom, društvom s ciljem višeg i većeg dobra.

Autorski tim predstave čine redateljica i autorica teksta Vedrana Klepica, autorica scenskog pokreta je Magdalena Reiter, scenografkinja i kostimografkinja Petra Pavičić, autor glazbe Hrvoje Nikšić, oblikovatelj svjetla i videa Luka Matić, glumci Vladimir Aleksić, Hrvojka Begović i Lea Jevtić te producentica Silvija Stipanov.