S Vedranom Kopljarom o konačnom srodstvu, apstraktnoj umjetnosti i identitetu

Nakon više od dvadeset godina u umjetničkom svijetu mogu jasno razlikovati zvijezde u usponu od zvijezda padalica. I još bolje – od kometa koje samo projure kroz umjetničku orbitu i nestanu bez traga. No postoje i oni koji igraju dugu igru: umjetnici koji ne traže svjetla reflektora, već stabilan hod. Vedran Kopljar (1991., Slavonski Brod) jedan je od njih. Belgijski umjetnik jugoslavenskog podrijetla koji ne stvara buku, ali stvara razliku. Na njega se pozivaju mlađi, a podržavaju ga veliki, uključujući i neizbježnog Luc Tuymansa, čiji se šapat u belgijskom umjetničkom svijetu i dalje računa više od povika.

Zbog Kopljara, ali i zbog Pizza galerije u Antwerpenu, mjesta koje ne pretendira na prestiž, ali okuplja scenu koja doista pulsira novim idejama, dolazim u Belgiju na točno 24 sata. Umjetnički blitz-posjet Antwerpenu, gradu u kojem se bruse dijamanti i gdje se krojila modna avangarda – od Driesa Van Notena do Margiele i Demne. Stižem knap između otvaranja trijenala Bergen Assemblyja u Norveškoj i pregleda istanbulskog bijenala, koji je, unatoč političkim tenzijama i institucionalnom kaosu, ipak uspio biti otvoren.

Antwerpen, u čijem je M HKA muzeju Kopljar već imao samostalnu izložbu MEAN 2024. godine, broji više od šezdeset registriranih galerija. Na novoj izložbi Voyages apstrakcija u Pizza galeriji ovog rujna – prostoru koji funkcionira više kao kiosk struktura nego kao galerijski white cube – posjetitelji ulaze u Kopljarovu pseudo-turističku agenciju bez geografije.

Izložba MEAN, 2024. Photo: Fabien Silvestre Suzor

Izložba MEAN, 2024. Photo: Fabien Silvestre Suzor

Na izložbi “Voyages apstrakcija” putovanja se ne nude prema mjestima, već prema pojmovima – trauma, rod, izgled. Što te navelo da “turizam” koristiš kao poetski jezik?

Kao što to obično biva, radi se o susretu fascinacija i interesa koji se stope u složene misli, a one potom postaju materijal za izgradnju privremenog misaonog svijeta u kojem mogu početi stvarati radove. U ovom slučaju, bila je to estetika turističkih agencija koja mi je stalno privlačila pažnju i misli. Blizu moje kuće postoji turistička agencija, isključivo za krstarenja, koja noću ostavlja upaljena svjetla u izlozima. Tako da kada noću šetam, uvijek nailazim na te fatamorgane egzotike. One su istovremeno i agencije potencijala. Ono što nude jesu potencijalna životna iskustva, i kao takve su na neki način spekulativne, što me privlači. Također, zanimaju me komercijalni mehanizmi pretvaranja kultura i nacija u proizvode, kroz njihovu transformaciju u blaženu turističku površnost, u riječi i slikama.

Ta razmišljanja o estetici turističkih agencija počela su se preplitati s mojim razmišljanjima o identitetu. Tijekom većeg dijela mog života, identitet je za mene bio vrlo konfliktno i problematično polje mišljenja. Moje misli o tome razvijaju se već godinama, ali se problemi ne rješavaju – oni sazrijevaju i bujaju. Što čini identitet? Kako se identitet konstruira? Koja je uloga jezika u konstrukciji identiteta? I tako dalje…

U nekom trenutku, u mislima mi se pojavila ideja ne-geografskog putovanja, a zatim i ne-geografske turističke agencije. I to postaje privremeni svijet u kojem mentalno obitavam nekoliko mjeseci, što znači da sve što sretnem povlačim u taj svijet i gledam uklapa li se. Na neki način, to je kao da gradim mentalno gnijezdo koje s vremenom napustim, ali čije mi se pamćenje zadrži kao iskustvo, jer se uplete u moj život.

Tvoj potpis “(& parents)” djeluje kao tiha, ali radikalna odluka. Je li to gesta ljubavi, politike – ili nešto treće?

To je preciznija reprezentacija umjetničke prakse. Daje određenu transparentnost, ali kao ime istovremeno zadržava poetsku neprozirnost. Referira se na obiteljski biznis i njegov potencijal, ali ovoga puta je potencijal okrenut u suprotnom smjeru. Moji roditelji su od mog djetinjstva imali stalno promjenjiv obiteljski posao – prvo tehničko savjetovanje, a kasnije, najduže, trgovinu prehrambenim proizvodima u Hobokenu, sa specijalitetima s Balkana.

To ime mi također omogućava da govorim o privilegiji koju imam, a to je imati izuzetno voljene i podržavajuće roditelje, bez kojih moja praksa ne bi bila moguća. U našoj obitelji nitko previše ne preispituje je li nešto „normalno“ ili ne – jednostavno radimo stvari i prihvaćamo ih ako djeluju ispravno.

Photo: Thor Salden

Photo: Thor Salden

U svijetu u kojem umjetnici sve češće postaju vlastiti brendovi, ti biraš distancu, strukturu. Je li to strategija – ili tvoja verzija moći?

Možda to nije toliko strategija koliko adaptacija na ovaj “svijet” – da bih mogao funkcionirati i biti toleriran na način koji psihološki i emocionalno mogu podnijeti. Mnoge stvari možemo nazvati moćnima i moguće je ovo vidjeti kao moć, ali u osnovi se radi o beznadnim pokušajima i trikovima da se barem minimalno subvertira i ublaži neravnoteža moći.

Photo: Thor Salden

Tvoje slike funkcioniraju kao introspektivne forme — ni pejzaži, ni objekti, ni tijela. Kako izgleda proces kada misao pretvaraš u boju?

Dosta smo pričali o strukturama, mehanizmima i sličnom… Ovdje dolazimo do točke kada možemo govoriti o radosti činjenja i neprozirnosti. Kada jednom stvorim konceptualni okvir, mogu u njega ući u potpuno drugačijem obliku. Postajem slikar, dizajner, kipar, izvođač… Te umjetničke forme primjenjujem unutar svoje konceptualne prakse. Ovo je dio mog rada koji funkcionira kao hobi – nešto što radim iz čiste radosti. Na primjer, kada slikam, ulazim u stanje slično onome kada igram košarku – bez svjesnih misli, potpuno uronjen u čin. Nema ničeg opuštajućeg i nagrađujućeg kao kada izgubiš unutarnji glas i postaneš sam čin.

Nikada ne bih želio izgubiti neprozirnost i radost amatera. Amatera u smislu osobe koja nešto radi iz ljubavi i užitka u samom činu. Ali u isto vrijeme, ja sam profesionalac. Moji roditelji mi često kažu: Ne možeš i pare i jare, ali ja uvijek pokušavam imati oboje.