News
Remek-djelo dugogodišnjeg kreativnog partnerstva, Zaklada Valentina Garavanija i Giancarla Giammettija po prvi put otvara svoja vrata za javnost 25. svibnja na rimskom trgu Piazza Mignanelli. Osnovana s ciljem očuvanja i dijeljenja naslijeđa koje su zajedno gradili, zaklada odražava njihovu trajnu predanost ljepoti, umjetnosti i filantropiji. Smještena je odmah pored prostora Valentino ateljea, u zgradi nekadašnje vatikanske škole i tiskare koju je koristila Propaganda Fide — dikasterij Svetog Stolca zadužen za širenje vjere.
S izborom novog pape, Vatikan je ponovno u središtu pažnje, no ovdje nije riječ o božanskoj intervenciji, već o božanskom dizajnu. Prostor, blistav poput nebeskog sjaja i nazvan PM23 (prema svojoj otmjenoj adresi: Piazza Mignanelli 23), pretvoren je u novo kulturno svetište Rima. Otvorit će se izložbom visokog sjaja pod nazivom „Horizons—Red“, koju je kurirala povjesničarka mode i stila Pamela Golbin, zadužena za izbor arhivskih modnih komada, dok je povjesničarka umjetnosti Anna Coliva odabrala umjetnička djela.
Iako kardinalno crvena priziva duh apostolske raskoši u pravom trenutku, ona je prije svega boja koju Valentino smatra svetinjom — toliko ključna za njegov rad da bi zaslužila vlastiti Pantone broj. „To je dijalog između boje koja u opusu gospodina Valentina predstavlja umjetničko djelo za sebe i izbora radova u kojima crvena postaje filter kroz koji umjetnici izražavaju svoju poetsku viziju,“ rekla je Pamela Golbin. Za razliku od zaklada Pino i Arnault, koje uglavnom prikazuju privatne kolekcije, Zaklada Valentina Garavanija i Giancarla Giammettija ide drugim putem: bit će to prostor za izložbe, radionice, razgovore i kulturne programe, otvoren za različite glasove, područja i zajednice.
U uzvišenom dijalogu visoke mode i likovne umjetnosti, legendarne crvene haljine Valentina prikazane su među pažljivo odabranim djelima moderne i suvremene umjetnosti, posuđenima iz muzeja, privatnih kolekcija, kao i iz osobne zbirke Giammettija i Valentina. Među izloženim umjetnicima nalaze se Jeff Koons, Gerhard Richter, Helen Frankenthaler, Picasso, Rothko i Basquiat, među ostalima. „Danas postoji mnogo izložbi koje povezuju umjetnost i modu, ali nisu uvijek utemeljene na dijalogu,“ primijetila je Golbin. „Ovdje smo uzeli temu koja je ključna za naslijeđe gospodina Valentina i pozvali obje strane da na nju odgovore.“
Izložba je organizirana oko pet tematskih cjelina: Crvena — u orbiti ljepote; Površina crvene; Crvena i identitet; Emocionalni pejzaži; i Oneirični horizonti. Prati dugogodišnju povezanost talijanskog dizajnera s bojom strasti i moći, od prve haljine s Fieste 1959. godine do posljednje toalete s njegovog oproštajnog revijalnog nastupa 2008., kao i posljednjeg komada koji je kreirao za Nataliju Vodianovu 2011. godine. „Njegov vizualni jezik bio je jasno definiran od samog početka,“ istaknula je Golbin. „Zbog toga je njegov repertoar bezvremenski. Mogu zamisliti da će mnogi posjetitelji poželjeti ponijeti neku od ovih haljina sa sobom.“
Kao predsjednik i glavni kreativni um Zaklade VG, Giancarlo Giammetti sada sjedi u uredu smještenom u istoj palači na Via Condotti gdje je 1959. godine održana prva Valentino revija — svojevrsni povratak kući. Prostran i raskošan, prostor odiše atmosferom visokog konklava. Zamislite kardinale kako tiho prolaze, zadivljeni kontrastom između izblijedjelih freski i moćnih suvremenih remek-djela koje je Giammetti desetljećima skupljao: pomalo uznemirujući Baconi, monumentalni Kieferi, lisergični Damieni Hirstovi, drhtavi Calderovi mobilijari. Potpuno ravnodušan prema toj muzejskoj veličanstvenosti, sjedi za radnim stolom od tamnog kvarca, nalik komadu glečera. Obasjan suncem, sa srebrnom kosom, zrači autoritetom i stilom koji bi mogao blagosloviti visoku modu jednim pogledom.
Pomalo ošamućen okruženjem punim raskoši, sjeo sam s njim kako bismo razgovarali o zakladi, njegovom slučajnom, ali sudbinski točnom susretu s gospodinom Garavanijem, slobodi stvaranja — i, naravno, o ljepoticama koje su ostavile trag u predanosti ovog dvojca visokoj modi.
Photo: Courtesy of Whatever Milan
Odakle je potekla ideja za osnivanje Fondacije?
Valentino i ja osnovali smo zakladu 2016. godine, započevši s njezinim filantropskim dijelom, usmjerenim na humanitarne organizacije koje pomažu bolesnima, starijima i djeci. Zapravo, trenutačno gradimo veliki paviljon u bolnici Bambino Gesù u Rimu. Jednom sam otišao posjetiti nekoga tamo i zatekao se na golemom betonskom dvorištu, usred paklene rimske ljetne žege, gdje su djeca sjedila vani, čekajući pregled sa svojim roditeljima, u naručju svojih majki i očeva. Nije postojala nijedna prostorija dovoljno velika da primi stotine mališana koji svakoga dana dolaze u tu bolnicu. Zato u tom dvorištu gradimo veliki klimatizirani paviljon, gdje se djeca mogu i igrati. Budući da bolnica pripada Vatikanu, radovi su privremeno zaustavljeni zbog konklave, ali uskoro će biti nastavljeni. Bolnici Policlinico Gemelli donirali smo medicinsku opremu tijekom pandemije i nastavljamo ih podržavati. Dakle, zaklada je nastala prije svega iz želje da pomogne i da se vrati zajednici.
Onda sam počeo razmišljati da je možda došlo vrijeme da i naš rad sačuvamo od zaborava. Ali, da budem iskren, muzeji mode me uglavnom rastuže, djeluju mi kao mjesta puna beživotnih voštanih figura. Zato sam želio pronaći način da to učinimo uzbudljivijim, da unesemo malo strasti, da bude privlačno. Počeli smo s temom koja je za nas ključna: crvenom, bojom koja slavi Valentinovo naslijeđe i njegovu duboku povezanost s umjetnošću. Ali kad gledamo unaprijed, pred nama su projekti koji će biti znatno više usmjereni na obrazovanje, što je drugi veliki stup Zaklade. Već sada postoji mnogo veza s umjetnicima iz različitih područja koji rade na budućim inicijativama.
Photo: Courtesy of Whatever Milan
Zašto baš crvena boja, odakle potiče Valentinova strast prema njoj?
Kaže da su mu, dok je bio student u Parizu, roditelji poklonili putovanje u Barcelonu. Otišli su u kazalište, gdje je vidio prostoriju potpuno uređenu u crvenoj boji, crvene geranije i cvijeće na balkonima, prekrasne Španjolke odjevene u crveno. Kada sam ga upoznao, njegov atelje već se nalazio u ovim prostorijama na Via Condotti, gdje se sada i nalazimo, i crvena je tada već bila prisutna kao lajtmotiv. Odmah je postala ono što bismo danas nazvali logom, oblikom vizualnog identiteta prije nego što je taj pojam uopće postojao. Ali nijansa je morala biti točno određena, s blagim primesama narančaste, gotovo poput mandarine. Ako nije bila savršena, Valentino je inzistirao da se sve ponovi, besprijekorno, iznova i iznova.
Gdje ste vas dvojica zapravo upoznali? Oko tog susreta postoji neka vrsta misterije…
Upoznali smo se na Via Veneto. Sjedio sam za stolom u Café de Paris kada mi je prišao i upitao može li mi se pridružiti. Bile su šezdesete, a Via Veneto je bila srce la dolce vite, neprekidna modna pista glumaca, redatelja, slavnih… pravi Hollywood na Tibru. Ja sam tamo bio neka vrsta pozera, jer je moj otac imao trgovinu u jednoj sporednoj ulici, pa sam redovno visio po svim otmjenim barovima, često čekajući da krenem u noćni klub iza Via Veneta koji se zvao Il Pipistrello, a otvarao se tek u 11 navečer. U jednom trenutku prišao mi je vlasnik bara i upitao može li jedan mladić da mi se pridruži jer je lokal bio prepun. Taj mladić bio je Valentino. Nakon toga me zamolio da ga odvezem kući jer nije imao auto, ja sam tada vozio neku staru, izubijanu krntiju, daleko od šik limuzine. Tek je stigao iz Pariza i rekao da još uvijek razmišlja na francuskom. Ja sam francuski učio u školi, bez mnogo uspjeha, ali sam se pravio da ga govorim. Rekao sam: „Oui, bien sûr, je parle français.” On me pogledao u fazonu „da, dobro“ i odgovorio: „U redu, od sada pričamo samo na francuskom.” I eto, do današnjeg dana, mi i dalje međusobno govorimo francuski.
Ljubav je došla malo kasnije. Nisam baš puno učio i često sam išao na odmore. Imao sam svoju kabinu u La Canzone del Mare na Kapriju, moji roditelji su bili prilično velikodušni. Valentino mi se pridružio tog kolovoza na Kapriju i tu je naša priča zapravo počela. Bio je nevjerojatno zgodan kad je bio mlad.
Photo: Courtesy of Whatever Milan
Ljepota je oduvijek bila srž Valentinovog pogleda na svijet. Na ulazu u izložbu nalazi se veliko ogledalo, pored djela Jeffa Koonsa, koje je napravio umjetnik Joseph, s njegovom rečenicom: „Volim ljepotu, nije moja krivica.“ Neka vrsta mantre koja je vodila njegov estetski izraz. Jedan od ključnih motiva ove izložbe upravo se temelji na tome. Kako vi doživljavate ljepotu i kako se taj doživljaj mijenjao kroz godine?
Ljepota dolazi u mnogim oblicima. Nije riječ samo o estetskoj ljepoti, o tome je li nešto lijepo ili ružno prema vizualnim kriterijima. Radi se o nečemu apstraktnijem: ljepoti davanja, velikodušnosti, ljepoti koja nadahnjuje i rađa novu ljepotu, ljepoti koja može pomoći mladima da stvaraju, ljepoti sna. To je apstraktna ideja, neka energija koja vodi ka kreativnosti ili može umiriti duh. Budući da se zovemo Valentino, naravno da nas je oduvijek vodila estetska harmonija, i taj panel sa ogledalom s njegovom rečenicom ostat će zauvijek kao neka vrsta portala. Ali kroz Zakladu želimo govoriti i o drugim vrstama ljepote, poslati poruku ohrabrenja, inspiracije i obrazovanja mlađim generacijama.
Danas su standardi ljepote drugačiji, mada ponekad imam dojam da nedostaje mjere i ravnoteže u formi. Zanimaju me novi jezici izražavanja, čak i ako nisu lako razumljivi, i fasciniran sam umjetnom inteligencijom i njenim kreativnim mogućnostima. Često crtam pomoću AI, i to mi godi. Rad koji smo Valentino i ja stvarali odvijao se u vremenu kada su kreativna ograničenja bila drugačija i mnogo manje nametljiva nego danas. Najvažnije što sam učinio bilo je da Valentinu osiguram slobodu: slobodu da radi ono što želi i u što vjeruje. A kad smo shvatili da sloboda više nije moguća, povukli smo se.
Sloboda za kreativni izraz je ono što današnjim mladima najviše nedostaje i za to se moraju boriti. Nažalost, mislim da se priča poput naše, o dvojici momaka bez novca koji su krenuli od nule, danas više ne bi mogla ponoviti. Bila je to neka vrsta startupa prije svog vremena, nešto što je bilo ispred svog doba. Na početku smo radili iz stana na Via Gregoriana, koji smo unajmili od jedne dame s mnogo mačaka, i miris je bio užasan. Ipak, žene poput Elizabeth Taylor, Marella Agnelli i Mia Acquarone dolazile su kod nas da ih obučimo, važne žene tog doba koje su čule za nas. Jackie [Kennedy] je došla kasnije, kada smo već bili malo uhodaniji, mačaka je tada bilo manje. Do tada smo se preselili na Piazzu Mignanelli, ali smo zauzimali samo zadnji kat.
Danas je najveće ograničenje za mlade dizajnere to što moraju pripadati nekoj grupi; kako inače opstati u poslu? Stalna smjena kreativnih direktora na čelu brendova pokazuje koliko je cinizma u načinu na koji se moda danas vodi. Strast i energija nekoga tko je godinama uz tebe više ne izgledaju važni tim brendovima.
Photo: Courtesy of Whatever Milan
Živjeli ste u vremenu punom kulturnih utjecaja i velikih promjena. Tko je inspirirao vaš rad? Postoje li osobe koje su utjecale na vaš put?
Bili smo kao dvije spužve, spremni upiti sve što dolazi iz društva, iz onoga što se događa oko nas. Učili smo nevjerojatno mnogo jer su nas ljudi voljeli zbog naše nenametljive prirode, neke vrste naivne harizme. Kasnije smo se, naravno, dosta promijenili i razvili! Naučili smo sve, od toga kako se aranžira cvijeće na stolu do toga kako se držati.
Diana Vreeland bila je izvanredna mentorica. Zvala nas je „dječaci“ i dolazila bi u Rim samo da pogleda naše revije, preko Consuelo Crespi, koja je tada radila za Vogue. Rim je tih godina bio dom nevjerojatnih imena visoke mode: Patrick De Barentzen, Roberto Capucci, Simonetta Fabiani, princeza Galitzine, a Consuelo je surađivala sa svima njima. Preko nje je Valentino prvi put otišao u Ameriku. Njena sestra nas je upoznala s Jackie Kennedy, koja ju je vidjela u Valentinovoj haljini — neka vrsta efekta ambasadorice brenda, prije nego što je taj izraz uopće postojao. Svake sezone išli smo u New York prodavati kolekcije, i nikada nismo dopustili da nam uspjeh udari u glavu. To je lekcija za mlade: arogancija ne vodi nikamo. Nekoliko Instagram fotografija ne čini te dizajnerom. Imali smo onu vrstu skromnosti kakvu imaju ljudi koji zaista žele učiti.
Diana nas je upoznala s tadašnjom novom američkom kulturom, s njom smo išli gledati mjuzikl Hair, koji je bio radikalan i revolucionaran, a ona ga je obožavala. Bila je oduševljena tom predstavom! Preko nje smo upoznali Babe Paley i Capote’s Swans, koje su postale naše klijentice. Truman Capote sam upoznao na jahti Marelle Agnelli; bili su veoma bliski, iako nas nisu pozvali na čuveni Black and White Ball. Još uvijek nismo bili dovoljno važni.
Babe Paley bila je najljepša i najotmjenija žena koju smo ikada obukli. Već je bila bolesna, ali nas je ipak primila u svom stanu na Petoj aveniji, gdje je u hodniku visjela Picassova slika “Dječak koji vodi konja” (Boy Leading a Horse). Taj monumentalni rad dočekivao vas je čim biste ušli. Dočekala nas je u turbanu i pidžami od smeđe šarmer svile. To je bio pravi stil, sa velikim S. Žene poput Nan Kempner, Glorije Guinness — to je jedan svijet koji više ne postoji. Oduvijek smo voljeli ljepotu, stil i glamur, obojica smo jako pazili da naši domovi budu elegantni, čak i kad smo bili mladi i bez mnogo novca. Tako smo, kada je trebalo opremiti stanove, išli u ulicu Via dei Coronari u Rimu, gdje se moglo pronaći antikviteta po niskim cijenama, i angažirali lokalnog stolara da nam pravi namještaj, za nas je on bio poput Petera Marina. Jednom, ne sjećam se je li to bilo kod mene ili kod njega, jer smo uvijek živjeli u odvojenim stanovima, došla je u posjetu supruga Henryja Fonde, grofica Afdera Franchetti, vrlo šarmantna žena, i dok sam je pratio do lifta, uzviknula je: „Divno, sve ove krntije.“ Valentino i ja smo se samo pogledali, zatečeni.
VOGUE RECOMMENDS
