Prva Valentino Couture revija nakon Garavanijeve smrti održana je u Kaiserpanorami

Voljela bih da imam dovoljno riječi da opišem svoj duboko sentimentalan odnos s modnom kućom Valentino. Prije samo dvije godine sjedila sam s Garavanijevom najboljom prijateljicom i desnom rukom brenda više od dva desetljeća, Georginom Brandolini, u njezinu rimskom stanu, slušajući priče o zlatnom dobu koje su živjeli. Imamo toliko uspomena, govorila je. Smijeha i suza. Golemog divljenja i ljubavi. On je moja obitelj. Ovih dana, nakon vijesti o Valentinovoj smrti, često sam o tome razmišljala, istodobno iščekujući prvu Valentino Couture kolekciju s potpisom Alessandra Michelea. Očekivano, započela je njegovim pismom kao posvetom nasljeđu – kako Garavaniju, tako i svima onima koji su kroz povijest oblikovali ovu rimsku modnu kuću.

Valentino Garavani preminuo je svega nekoliko dana prije revije visoke mode, u trenutku kada je sav posao već ušao u završnu fazu – predaleko odmakao da bi se mogao povući ili promijeniti. Ipak, osjećam potrebu da se obratim, svjestan duga koji nosim. Ono što danas radimo odvija se unutar povijesti koju nismo sami stvorili, u kući koja je odavno nastanjena, bogatoj tragovima i gestama. Jedno blistavo prisustvo vodi nas – prisustvo koje je oblikovalo prostor u kojem je kreativna vizija mogla procvjetati i postati, za sve nas koji radimo u modi, i orijentir i cilj. Raditi unutar tog prostora znači prihvatiti i njegovu težinu i njegovu milost. To znači priznati da svaki oblik postoji samo u odnosu na ono što ga je učinilo mogućim, da je svaki kreativni čin – ujedno i čin čuvanja… Za mene je Valentino bio mitska figura, prisutnost, trajna referenca koja ostaje i ishodište i mjera. Taj mit ne pripada prošlosti: on uspostavlja jezik, otkriva svijet, čini ga nastanjivim, prostorom bogatim značenjem. Njegova snaga leži u sposobnosti da nadvlada slučajnost povijesnog vremena, a da pritom ne bude potrošen, da se uzdigne iznad svakodnevice i postane princip koji uspostavlja poredak. U Valentinu je mit dobio opipljiv oblik: ideju stvaralačke ljepote koja i danas govori, izvan smjene sezona. Biti pozvan da čuvam to nasljeđe, makar i na određeno vrijeme, za mene je poziv koji se ne može odbiti. Ući u tako veliku povijest, makar i na onoliko vremena koliko nam je dano, znači prepoznati sebe kao dio kontinuiteta koji prethodi pojedincu i nadživljava ga. Kao kariku u lancu u kojem ono što se prenosi dobiva smisao upravo zato što se ne zadržava, već se povjerava kretanju koje ga nadilazi – napisao je Alessandro.

Krajem 19. stoljeća u velikim europskim gradovima pojavio se jedan uređaj: Kaiserpanorama, danas gotovo zaboravljen, ali ključan za razumijevanje kako smo u se povijesti odnosili spram “gledanja”. Bila je to kolektivna optička naprava s kružnom drvenom konstrukcijom, probušenom malim okularnim otvorima. Publika se okupljala oko stroja i promatrala stereoskopske pokretne slike u njegovoj unutrašnjosti, gledajući kroz te otvore. Svaki je promatrač gledao za sebe, iako su svi gledali istodobno: javni ritual utemeljen na izolaciji pogleda. Taj je uređaj omogućavao pristup slikama udaljenih gradova, egzotičnih krajolika, spomenika, ruševina, prizora svakodnevnog života na nedostižnim mjestima. Čitav je jedan svijet ulazio u sobu. Bio je to način putovanja uz ostajanje na mjestu. U tom kazalištu prolaznih priviđenja, kako podsjeća Walter Benjamin, njegovala se disciplinirana, strpljiva, hipnotička vizija, koja je utrla put kinematografiji, a pritom sačuvala nešto arhaičnije: kontemplaciju, distancu, zadržavanje. Slika još ne preplavljuje promatrača – ona ga uči mirovanju, usmjeravanju pogleda i zauzimanju pozicije utemeljene na pažnji.

To je glavna inspiracija za postav Valentino Couture kolekcije za 2026. godinu, pod nazivom Specula Mundi. Sadašnjost je obilježena istodobnošću pogleda, medijskok prezasićenosti i brzom potrošnjom, zbog čega haute couture nastoji ponuditi viziju obilježenu drukčijom temporalnošću, sastavljenu od sporosti, bliskosti i koncentracije. Svaki odjevni predmet slavi jedinstven susret, kako načinom na koji je osmišljen i izrađen, tako i uvjetima pod kojima se nudi pogledu. Kaiserpanorama tu potrebu prevodi u prostornu formu, izvodeći konceptualni obrat: ona ne pojačava vidljivost, već je ograničava – oko prodire u intiman, gotovo nedostupan prostor. U tom izdvojenom prostoru odjeća više nije objekt brze potrošnje, već se pojavljuje kao hijerofanija: sveto prisustvo koje zahtijeva zadržavanje, osluškivanje i posebnu dispoziciju. Tako moda ovdje ponovno otkriva svoju ritualnu i kritičku dimenziju – prag na kojem učimo zastati i kontemplirati.

U nastavku donosimo prvi pogled na Valentino Couture 2026 kolekciju.