Uroš Đurić o umjetnosti danas - trendovi, dangubljenje i Marina Abramović

Uroš Đurić nikada nije bio uobičajena pojava na umjetničkoj sceni, a i danas može ozbiljno podići prašinu. Kao što Stevan Vuković navodi u jednom članku, njegova snažna prisutnost u popularnim medijima kao javne osobe i njegov vrlo karizmatičan izgled glavne su prepreke kada je potrebno razumjeti specifičnost diskursa koji razvija kako bi intervenirao na području suvremene umjetnosti i kulture. Studirao je povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu i slikarstvo na Fakultetu likovnih umjetnosti u Beogradu. Diplomirao je 1992. i magistrirao 1998. na slikarskom odjelu FLU.

Na umjetničkoj sceni prisutan je od 1989. godine, pokretanjem autonomističkog (anti)pokreta sa Stevanom Markušem, s kojim potpisuje Manifest Autonomizma (1994.). Početkom 1980-ih bio je jedan od aktivnih protagonista beogradske punk scene. Sudjelovao je u nekoliko dugometražnih i dokumentarnih filmova, umjetničkih akcija, radionica i izdavaštva stripova. Jedan je od osnivača umjetničke udruge Remont, u sklopu koje pokreće istoimenu galeriju i umjetnički časopis. Od 1992. Radi kao nezavisni suradnik Radija B92. Poznat je po ulozi Anđela u filmskoj trilogiji “Mi nismo anđeli”. Surađivao je s Del Arno Bendom na njihovom debiju Igraj dok te ne sruše (1989.) i s DLM-om na “Prolećni dan” (1994.), dizajnirajući logotipe obiju grupa. Od 2013. godine. Godine 2001. sudjelovao je u kvizu “Potera” na RTS-u. Izložen u svjetskim i manje svjetskim mjestima.

Povodom tri desetljeća od objavljivanja “Manifesta autonomizma”, koji je kao student potpisao sa Stevanom Markusom, Đurić je nedavno u Galeriji FLU nedavno predstavio svoju fantastičnu seriju radova iz najnovije produkcije koju je, kako priznaje, pokušao vratiti u vrijeme kada nije imao ništa. Upoznali smo se ovom prilikom i sasvim spontano proveli nekoliko sati kvalitetnog dijaloga, a ono što čovjeku odmah zapne za oko jest činjenica da je on zaista velika zvijezda, jer je prepoznat na ulici i oni za koje se možda ne bi reklo da prate njegovu domenu djelovanja, dok se usput kozerski šali o ozbiljnim temama.

Upravo ste se vratili iz Venecije, gdje je spektakularno otvoren Bijenale umjetnosti pod nazivom “Foreigners everywhere”, pa me zanima kako svijet stoji u smislu umjetnosti i jeste li se, na tu temu, osjećali kao stranac?

Ma kakvi. Mi smo vođe trećeg svijeta, da bih se osjećao kao stranac, zapravo se osjećam savršeno u svijetu umjetnosti u kojem su zvijezde umjetnici koji isključivo rade u uvjetima nemaštine i nemogućnosti. To je milje gdje se osjećam odlično. Prikazana je izvanredna, kompleksna umjetnost. Prvi put nisam bio preplavljen unaprijed produciranim monumentalnim postignućima koja da bih ostvario i za pedeset života. Sada je jasno da postoji ta gotovo bitna potreba da se svi jednako, čak i u marginaliziranim društvima u odnosu na centre, upišu u globalne modernističke trendove epohe, jer mislim da ni uloga modernosti nije u potpunosti završena. Vjerojatno smo prerano ušli u postmodernizam, koji je predstavljao ciničan odgovor bogatih.

A što ti se najviše svidjelo?

Impresivno je vidjeti djela iz zemalja koje su sve u manjoj ili većoj mjeri na rubu postojanja. Središnji paviljon i Arsenale koje je odabrao i dizajnirao Adriano Pedrosa predstavljaju progresivni pomak prikazujući autentične priče o migracijama i umjetnosti Trećeg svijeta kroz modernističke tendencije lišene egzotike i raznih rudimentarnih, orijentalnih, folklornih, ruralnih i drugih začina postkolonijalnih perača savjesti. To je velika pljuska, čini mi se. Postoji jedan segment u Arsenalima koji je posvećen homoseksualcima i transseksualcima koji je impresivan. Vidite, na primjer, afrički tim drag queenova koji u nekoj svojoj zabiti imaju svoj Pride, jer i oni na kraju svijeta također imaju potrebu upisati u dominantne obrasce epohe, iako to vjerojatno nitko živ među njima ne primjećuje. Slike mišićavih crnaca u nekom blatu, kao da su “od brda odvaljeni”, s velikim osmjesima, dotjerani i ukrašeni, s istom potrebom da budu žene ili kao žene i da izraze svoj senzibilitet, izgledaju dirljivo. Pomak u odnosu na ranija izdanja je značajan, jasno je, iako je to ustupak zbog činjenice da je mnogo novca predviđenog za velike međunarodne kulturne događaje završilo u Ukrajini, pa smo se sjetili teme koja u konačnici ne košta mnogo i donosi koristi.

Nedavno si imao svečano otvorenje vlastite izložbe, koja je uistinu bila društveni događaj. Kakav je osjećaj biti onaj umjetnik koji još uvijek može napraviti gužvu na otvaranju umjetničke izložbe? To zvuči gotovo nevjerojatno ovih dana.

Teško mi je govoriti o tome. U isto vrijeme, osjećaj je nevjerojatan, jer sam na neki način iznenadio sebe, imao sam vrlo kratak rok, samo 4 mjeseca, i morao sam djelovati odlučno. Pokušao sam se odmoriti od svega što sam do sada radio, prvenstveno produkcije te pokazati kontinuitet i integritet. To je vrlo riskantna stvar, jer nikad ne znaš hoćeš li uspjeti ili ne. Ove godine punim 60 godina, umjetnici obično rekapituliraju u tim godinama, ništa radikalno novo ili svježe se ne očekuje. Pokušao sam stvari staviti u perspektivu preispitivanja postavki s kojima sam sve započeo, što se od njih može primijeniti u sadašnjem trenutku. Uostalom, kad se sjetim, moj rani uzor bio je Bunjuel, koji je svoje najvažnije filmove snimao između 60-ih i 77. Nadam se da moje vrijeme tek dolazi.

Je li se tvoj odnos prema umjetnošću promijenio?

To je veliko pitanje. Vjerojatno da i ne. Ne bih znao reći. Promijenilo se u smislu iskustva koje imam, da sada puno bolje razumijem kako se odvijaju igre i mehanizmi, to je nešto što sam mogao samo nagađati na početku. Ali odnos prema umjetnosti kao jedinstvenom ljudskom izrazu, nevezano za profesiju umjetnika, nije se promijenio i mislim da je to najveličanstvenija stvar koju je ljudska priroda ikada proizvela. To je elementarna ljudska potreba. Ako odete tako daleko, u vrijeme pećinskih ljudi, koji subili lovačka i sakupljačka kultura, ta umjetnost je postojala prije nego što su krenuli obrađivati zemlju. Umjetnost je starija od poljoprivrede.

Zašto je bilo toliko buke oko Marine Abramović i njezina mogućeg članstva u SANU? I šta bi ti učinio da te eventualno prime?

Hm?! To je pozicija koja se temelji na postignućima, a ne samo na projiciranoj poziciji moći zbog dobre pozicije na društvenoj ljestvici. To su sukobi kritički orijentirane misli, sve dok se koriste argumenti i ne pretvara sve u župu punu opscenosti. To su trendovi unutar institucije, u kojima ponekad dominiraju konzervativne struje, ponekad liberalne…

Misliš da je veći problem što je žena nego što je takva umjetnica?

Ne mogu to znati. Mislim da to nije ključni problem, koliko nerazumijevanje njezine važnosti i visokog dometa, kao i umjetničke prakse. Ti su ljudi jednostavno sablaznjeni i zgroženi njezinom umjetnošću, iako se pokazalo da je najdominantnija žena-autorica u povijesti Zapada. Ne govorimo o njoj kao o nekome tko je upravo naslikao razdoblje umjetnosti epohe, poput Kusturice ili Makavejeva, govorimo o ženi koja ima suverenu poziciju koju nijedna žena u povijesti suvremene umjetnosti i umjetnosti nikada prije nije imala. Sama ta činjenica je zastrašujuća. Ne znam, trebali bi je moliti da dođe, a ne da raspravljamo da li je u redu da sjedi u toj zgradi. Ne znam što se čeka.

U koga treba ulagati? Što treba kupovati od umjetnosti prema tebi?

To je uvijek stvar ukusa. Ako govorimo o kolekcionarstvu, prvi kriterij je sviđa li vam se nešto i želite li to imati u kući? Drugi kriterij je ima li odabrana umjetnosti relevantnost u profesionalnom smislu? Je li ovaj umjetnik netko čije ime ima određenu težinu u širem kontekstu? Koliko daleko to djelo ide? Treći je sasvim siguran koji su ciljevi prikupljanja – stvarate li vlastitu ostavštinu ili to radite kako biste dalje trgovali i ostvarili profit? Postoje različiti motivi i stoga ne postoji odgovarajuća preporuka za takvo što. Moj savjet je da kupite ono što volite.

Foto: Nebojša Babić

Kako Beograd stoji na području kolekcionarstva?

Šareno, kao i u svemu ostalom. Još nisu dovoljno profilirane kolekcije i sve su zatvorenog tipa. Osim Zeptera, mislim da ne postoji niti jedna javna zbirka i to nije dobro. Rale Dražović je prije nekoliko godina pokrenuo galeriju Viline vode, koja odlično radi i povremeno izrađuje izložbe u koje uključuje radove iz svoje zbirke.

Koliko je umjetnost dosadnija od stvarnosti?

Ovisi o njenoj kvaliteti. Postoji umjetnost koja je autentična do te mjere da se čini stvarnijom od stvarnosti. Nije ni čudo da se ljudi vole utopiti u filmu, knjizi, slici, jer ih umjetnost potpuno preplavljuje i smatraju da je ovaj prikaz stvarnosti u umjetničkom djelu vjerodostojan života koji žive.

Beograd se rapidno mijenja. Gdje se krećeš? Koje su tvoje rute i gdje je tvoje područje?

Prije svega u mom domu. Tu se osjećam najbolje. Ne idem nigdje posebno. Volim otići kod Srbe i Samsona u Centralu Volim jesti kvalitetan obrok u Jami. To je moj maksimalni luksuz. A klupski svijet mi je postao neopjevano dosadan iako mislim da su to uglavnom fantastično dizajnirana mjesta. Sve izgleda fantastično, cijela ekipa je savršeno tetovirana, njima mora biti fenomenalno sa samim sobom. Ali, taj svijet mi je dosadan. Kad pričaju, malo je toga što mi može zadržati pažnju. Ne, da se razumijemo, oni nisu glupi ljudi, ali su puno više u skladu s vremenom od mene. Naši interesi nisu isti, ne gledamo svijet oko sebe istim očima. To je sve o čemu se radi. Volim se družiti, dangubiti, kao i prije. Najveća zabava je dangubljenje i još uvijek se volim besciljno kretati prostorom. Visim na klupi ispred Crne Ovce, u bilo kojem dijelu grada, najčešće u Njegoševoj ulici. Volim se susresti s Duškom Čavić Žozi i onda o svemu tračamo. Duška je najbolji izvor informacija.

Uz kakav sladoled?

Janduja i pistacije.

Što misliš da nikada neće izaći iz mode?

Fascinacija lijepim ljudima nikada neće izaći iz mode. To je za većinu nedostižno, jer ne ovisi o trudu, već o tome kako je vaš život postavljen. Prekrasni ljudi su uzbudljivi i na meti svih nas. Lijepi ljudi će uvijek biti u modi.

Na kraju, što se dogodilo sa Žižekom?

Ništa, možda je to najveći problem na svijetu. Bilo bi lijepo da se nešto dogodilo, ali postalo je suosjećajno i živopisno argumentirano neznanje, za većinu običnog svijeta potpuno neshvatljivo, čak i kad je u pravu. I većinu vremena je u pravu.